Irena Sendlerowa bila je službenica građanskog centra za socijalnu pomoć u vrijeme Drugog svjetskog rata. Na početku rata, zgrožena njemačkim zločinima, priključila se pokretu otpora i spasila 2500 djece iz pakla varšavskog geta. Nijemci su je na kraju ipak otkrili, zatvorili i mučili ne bi li izdala ostale pripadnike pokreta otpora. Irena je izdržala sva mučenja i nije pokleknula, zbog čega je osuđena na smrt. Sva djeca koja je spasila dobila su nova, poljska imena, ali Irena je sačuvala sva njihova prava imena zapisavši ih na ceduljice koje je spremila u staklenke i zakopala u vrt. Nakon rata staklenke su otkopane i djecu su židovske humanitarne organizacije pokušale spojiti s njihovim obiteljima, no većinom su, nažalost, skončale u koncentracijskim logorima.
Holokaust je česta tema brojnih romana, filmova, pa i stripova, ali ono što ovaj strip izdvaja od ostalih slične tematike (osim, naravno, Irenine izuzetne životne priče) jest to što je rađen za mlađu publiku. Za razliku od npr. “Schindlerove liste” ili slavnog Spiegelmanova “Mausa”, koji su često vrlo brutalni i eksplicitni, “Irena” je likovno i scenaristički primjerena osnovnoškolskom uzrastu, tako da su svi ti užasi koje su ti nesretni ljudi prošli prikazani tako da ne izazovu traume kod djece, a opet, da pobude suosjećanje i ganuće koje ni odrasle neće mimoići. „Problem“ s ovakvim stripovima je što čitatelj koji je navikao na čitanje „običnih“ pustolovnih stripova smrt nekog od protagonista uglavnom doživljava nonšalantno (osim kad je scenarist toliko dobar pa uspije postići da se poistovjetiš s njima), dok ga ovdje u jednom trenutku zgromi spoznaja da su svi ti likovi stvarni, živi ljudi. I da su njihove smrti u stripu itekako stvarne.
Ima nekoliko posebno upečatljivih trenutaka u stripu koje svakako treba izdvojiti. Irenu, koja je spasila 2500 djece iz logora, stalno je mučio osjećaj krivnje što ih nije uspjela spasiti više. Isto je pitanje mučilo dijete koje je uspjelo preživjeti boravak u logoru: „Zašto smo mi živi kad su svi u logoru mrtvi?“ A posebno je dirljiva sudbina Janusza Korczaka, pedagoga, liječnika i pisca koji je bio dugogodišnji ravnatelj sirotišta u Varšavi. Kad su nacisti došli odvesti njegove štićenike u logor, jedan mu je SS-ovac, ljubitelj njegovih knjiga, ponudio spas, ali Korczak nije htio ostaviti svoju djecu. Otišao je s njima u logor i ondje su svi skončali u plinskoj komori.
Današnja Hrvatska duboko je podijeljena na lijevi i desni tabor i ta se podjela vidi i među mladima, pa jedan manji dio iz raznoraznih, uglavnom krivih razloga koketira s ustaštvom, istovremeno umanjujući ili čak negirajući zločine počinjene pod ustaškim grbom. Možda bi takvu omladinu stripovi poput ”Irene” ili “Mausa” barem malo natjerali na razmišljanje, da vide čime se ponose i što veličaju? Bojim se samo da takvi malo što čitaju. Ili kako to pjesnik reče: „A i to što čitaju, krive stvari čitaju.“ U svakom slučaju, jedno je sigurno: narod koji je imao Jasenovac, mora imati i “Irenu”.
.jpg)
