Kako je strip krajem prošlog stoljeća pojavom crtanih romana (graphic novel) postajao sve fokusiraniji na odraslu, ozbiljnu publiku, tako su se i teme kojim se bavio mijenjale, pa je tako došlo do eksplozije autobiografskih i ‘slice of life’ stripova koji su, zahvaljujući perjanicama žanra kao što su Maus, Perzepolis ili Svagdanja borba, postali jako popularni.
‘Slice of life’ ili komadić života je pojam koji se odnosi na minimalističke priče bez čvrste radnje, koje se oslanjaju više na ugođaj, dojam i svakodnevni život, uglavnom izbjegavaju senzacionalizam i spektakl, a centar pozornosti stavljaju na uobičajene, pa naizgled čak i nebitne događaje koje svatko može doživjeti. Fibra je, uz već spomenute klasike, objavila i cijeli niz drugih važnih naslova ovog žanra koji je pomalo postao i Fibrin trademark, a Malaterre je najnoviji biser u toj našoj ogrlici.
Gabriel želi kupiti teren Malaterre, imanje koje su prije više od stotinu godina u samom srcu ekvatorijalne afričke prašume podigli njegovi preci. Njegov plan je: otići onamo, obnoviti ono što je nekoć bio ponos obitelji Lesaffre i jednog dana sve ostaviti djeci. Gabriel se ne razumije u iskorištavanje prašume i ne zna ništa o toj dalekoj zemlji. No ipak će sve riskirati, razoriti vlastiti brak, otputovati s dvoje starije djece, odvesti ih na prevaru daleko od majke i uzdrmati obiteljske temelje. Ako vam sve to izgleda krajnje nerazumno, ima još. Gabriel je okorjeli pušač i alkoholičar, lažljivi slatkorječivi mutikaša krajnje upitnih poslovnih sposobnosti, koji svojim riskantnim i nerazumnim potezima sam sebi kopa jamu. Autoritativna, kruta, egocentrična i samoljubiva osoba nesposobna voljeti, nesposobna pokazati ljubav. Nezainteresiran, odsutan, ćudljiv, prevrtljiv i proračunat roditelj koji se igra sa životima i sudbinom vlastite djece radi svojih prizemnih, suludih snova. A ipak…
Pierre-Henry Gomont kaže da nije nacrtao ovaj strip kako bi sudio svome ocu, nego kako bi pokazao koliko su ga on i njegova braća ipak duboko i iskreno voljeli usprkos tome što je bio seronja. Priča je, doduše, ponešto fikcionalizirana i prilagođena dramskim potrebama, jer Pierre je živio u Tunisu, a ne u bogatim prašumama ekvatorijalne Afrike, ali srž je prenesena vjerodostojno i iskreno, uz nemalu dozu posipanja pepelom, pošto autor dio krivice za raspad obitelji preuzima na sebe i sestru, jer su dopustili da ih otac obrlati i povede sa sobom. Nadogradnju ionako zanimljivoj i emotivnoj priči daje izvanredan crtež, prljav, ekspresivan, vibrantan i živ, popraćen pametno odabranom i svrsishodnom paletom boja koja nije prisutna samo dekora radi, nego savršeno odražava podneblje, emocije i atmosferu svake pojedine scene. Osim toga, iako cijeli strip iz pozadine prati naratorov glas, autor ne pretjeruje s dugim i teškim opisima te blokovima teksta, nego pušta crtežu da se razmaše i ispriča svoje, postižući optimalan balans i tečnost u pripovijedanju slikom.
Tolstoj je davno napisao da su sve sretne obitelji nalik jedna drugoj, a svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način. Nesreća Gomontovih neće ući u vrhunce literature poput Ane Karenjine, ali dugo će vam se vrzmati po mislima i natjerati vas da postanete barem malo bolji čovjek nego što ste bili. Složit ćete se, to nikako nije mala stvar za jedan „običan strip“.
