Attilio Mario Micheluzzi rodio se 11. kolovoza 1930. u Umagu, „u kamenoj kući svoga djeda Umberta deset metara od mora“, kao prvo dijete Attilija Micheluzzija, zrakoplovnog pilota u talijanskoj vojsci (koji je krajem pedesetih dogurao čak do čina generala) i Anite Zacchigne, čijom zaslugom venama Attilija mlađeg teče i dobar dio slavenske krvi. S obzirom na očevu vojnu karijeru, obitelj se za vrijeme Attilijeva djetinjstva često selila širom Italije u tom burnom povijesnom razdoblju, tako da je mladi Attilio često mijenjao škole da bi konačno početkom pedesetih na napuljskom sveučilištu uspješno završio studij arhitekture. Posao ga, međutim, vodi u Afriku: prvo u Senegal, zatim Nigeriju, Maroko, Tunis i, konačno, Libiju. Micheluzzi je u Africi projektirao brojne stambene komplekse, turistička naselja, rezidencijalne vile i veleposlanstva, a 1969. dolazi do pozicije službenog arhitekta kralja Idrisa od Libije. No nije uspio zasjesti na svoj novostečeni položaj jer je general Moamer Gadafi imao neke druge planove za Libiju.
Nakon vojnog udara Micheluzzi, zajedno s cjelokupnom talijanskom zajednicom, bježi iz Libije natrag u Italiju. U Italiji ga, međutim, nisu dočekali med i mlijeko. Bez stranačke iskaznice u džepu, bez veza i poznanstava, shvaća da u Italiji neće moći živjeti od arhitekture. Javljao se na brojne natječaje, ali premalo njegovih projekata biva prihvaćeno i arhitekt Micheluzzi donosi najlogičniju moguću odluku: postat će strip-crtač. (Nije to bio tako rijedak slučaj, brojni su akademski obrazovani autori napustili svoje „službeno“ zanimanje kako bi se posvetili stripu, poput slavnog mu sunarodnjaka Vittoria Giardina ili npr. našeg Dalibora Talajića, a osobno mi je vrlo dobro poznat slučaj jednog domaćeg inženjera matematike koji je odlučio postati izdavač stripova!!? Neka teška droga taj strip, reklo bi se.) I tako Micheluzzi 1972. u reviji Corriere dei ragazzi pod pseudonimom Igor Artz Bajeff započinje svoju novu karijeru. Pseudonim se pokazao kao nepotreban oprez s obzirom na to da vrlo brzo osvaja i publiku i kritiku što mu je kao novopečenom autoru dalo dovoljno samopouzdanja da se ubuduće potpisuje svojim pravim imenom. To je, u kratkim crtama, geneza jedne neobične, briljantne, vrlo plodne, ali nažalost kratke umjetničke karijere.
Podmukli srčani udar 20. rujna 1990. zauvijek je ostavio nedovršen „Afganistan“, zadnju priču na kojoj je Attilio radio. Velika je šteta što je otišao tako prerano, sa samo šezdeset godina, jer mogao je još toliko toga dati. Ali, s druge strane, za svojih osamnaest godina stripovskog pregalaštva, Michelluzi je ostavio iznimno bogatu i vrijednu ostavštinu koja ga s pravom svrstava među velikane talijanskog i europskog stripa. Fibra je prije desetak godina objavila dva njegova iznimno uspjela rada – stripove “Marcel Labrume” i “Petra Chérie” – ali zbog komplikacija oko autorskih prava nastala je duga pauza koja je sada konačno prekinuta te je iz tiska upravo izašao novi Micheluzzijev album “Sibir/Titanic”.
Micheluzzi je u prvom redu poznat po svom karakterističnom snažnom crno-bijelom crtežu, izrazite grafičke ljepote i snage, ali pošto sam za “Sibir” i “Titanic” dobio od njegove obitelji materijale s krasno obojenim stranicama, odlučio sam ova dva albuma objaviti u boji, kako bi pokazao našim ljubiteljima stripa njegovo drugo, manje poznato lice. “Sibir” i “Titanic”, dvije priče koje su objedinjene u ovom friškom izdanju, osim boje, veže i još nekoliko stvari – a najviše od svega Micheluzzijeva strast prema avanturi i povijesti (treća njegova velika strast je od oca naslijeđena ljubav prema zrakoplovstvu koje je također jedna od čestih tema u njegovim stripovima) i rigorozno držanje povijesnih činjenica i ličnosti oko kojih bi onda vješto sagradio pustolovnu priču. “Titanic” je, naravno, strip o jednoj od najvećih i najslavnijih svjetskih pomorskih katastrofa, koja je faktografski precizno prepričana, a opet uronjena u nekoliko zanimljivih podzapleta i likova koji joj daju na svježini i zanimljivosti, iako se na prvi pogled tema Titanica danas čini prežvakana i nepotrebna.
“Sibir“ je priča o trideset najvažnijih godina ruske povijesti ispričana kroz život, mijene, odricanja, zagonetke i ljubavi grofa Kovalenskog, intelektualca i plemića koji je prigrlio Revoluciju. Zbog nje je napustio bogati i sjajni Sankt Peterburg kako bi krenuo ususret svojoj herojskoj i tragičnoj sudbini među beskrajna snježna polja i šume breza hladnoga Sibira. Od plemića i uvaženog moskovskog učenjaka, zatvorenika u sibirskom gulagu pa do službenog člana sovjeta, njegov je život bio obilježen brojnim nedaćama u koje je često upadao protiv vlastite volje. Grof Gabriel Kovalenski i njegova tragična sudbina kao da su sišli sa stranica ruskih literarnih klasika, ali elegantan, profinjen i detaljan crtež stalno nas podsjeća da čitamo strip (koliko god to Micheluzzi pokušavao umanjiti svojim neobičnim, proznim, obilnim didaskalijama u kojima se često izravno obraća svojim likovima, pa i čitateljima, što je još jedan njegov zaštitni znak.) Bez obzira na to što je radnja smještena u prvu polovicu dvadesetog stoljeća, „Sibir“ je priča o idealima i o njihovoj cijeni, a to je tema koja je uvijek aktualna, pogotovo kad je ovako dobro obrađena.
Ono što ćete još primijetiti kod Micheluzzija jest preciznost kojom oslikava svaku pojedinu epohu (bio je posebno veliki zaljubljenik u kulturu i stil Mitteleurope) – sve je vrlo autentično iscrtano, od plemićkih salona, moskovskih ulica, sibirskih logora, željezničkih vagona, odjeće, uniformi, oružja – sve je na svom mjestu, sve iznimno uvjerljivo, a opet nekako nenametljivo. Ipak je on inženjer, nema tu mjesta za neprecizna, ovlašna rješenja. S tim da treba imati na umu da sedamdesetih i osamdesetih nije bilo lako doći do potrebne fotodokumentacije pa je bilo potrebno uložiti puno truda i vremena kako bi se pronašla potrebna povijesna građa (Micheluzzi je, npr., imao kolekciju National Geographica), a onda opet imati dobro oko i ruku kako bi se ta fotodokumentacija prenijela na crtež bez one izdajničke ukočenosti tako karakteristične za arhitekte i crtače koji “skidaju“ fotografije.
U Regionalnom institutu za istarsko-fiumansko-dalmatinsku kulturu u Trstu od 24. rujna prošle godine postavljena je vrlo bogata i zanimljiva Micheluzzijeva izložba koja predstavlja presjek njegove umjetničke karijere (ali ujedno donosi i neke zanimljive arhitektonske studije, projekte i rješenja). Iako se mogu pohvaliti da sam vrlo dobar poznavatelj njegova opusa, meni je to bio dovoljan razlog da potegnem iz Zagreba i pogledam izložbu. Iako sam već napunio četrdeset šestu, s obzirom na to da smo mi stripofili sve starija i starija zajednica, mislim da se, nažalost, još uvijek mogu svrstati među mlađe ljubitelje stripa. Ali za razliku od današnje digitalne mladeži, svejedno mi je još uvijek ogroman užitak vidjeti originalnu, rukom nacrtanu stranicu stripa, s vidljivim potezima kista, pera, korektora, u izvornom, velikom formatu, sa svim tim malim, dražesnim detaljima koji se često izgube u tisku, pogotovo kad se reprodukcije rade s materijala objavljenih sedamdesetih godina, na ondašnjoj tehnologiji. Attilio Micheluzzi je velik, velik majstor i imam osjećaj da je kod nas nekako premalo cijenjen pa sam sâm sebi zadao zadatak ispraviti tu nepravdu. Očekujte, stoga, dogodine još (puno) Micheluzzija. Pod uvjetom, naravno, da se ovo ludilo oko nestašice papira i tiskarskih repromaterijala smiri, jer kako je krenulo...
.jpg)
