Iako je prošlo dobrih 90ak godina otkad je serija pješčanih oluja znanih kao "Dust Bowl" harala SAD-om, taj nesretni događaj još uvijek aktivno inspirira autore na raznim područjima umjetnosti. Stavimo li na trenutak po strani možda i najpoznatiji fiktivni prikaz spomenutog razdoblja, knjigu Plodovi Gnjeva pisca Johna Steinbecka iz 1939. godine (kao i hvaljenu filmsku adaptaciju godinu kasnije), nije teško naći gomilu radova koji inspiraciju vuku iz ljudske nesreće i patnje neposredno nakon Velike Depresije.
Aimée De Jongh, mlada nizozemska autorica stripa, još jedna je u nizu umjetnika koja je svoje do sada najatraktivnije djelo smjestila upravo u spomenuti vremenski period. Preko njene olovke pratimo događaje iz života stanovitog Johna Clarka, mladića koji dobiva zadatak otići na šire područje tromeđe Oklahome, Teksasa i Kansasa kako bi za novine dokumentirao nepovratno uništene živote siromašnog stanovništva. Željan dokazivanja, John prihvaća posao očekujući da će ga odraditi bez ikakvih problema, no jednom kad se nađe u centru događaja uvidjeti će da dokumentiranje tuđe patnje i nije tako jednostavno kako mu se činilo na prvi pogled.
John Clark, 22 godine
Netko bi možda rekao "u čemu je problem uslikati par fotografija i vratiti se kući?", no i iz vlastitog iskustva znamo da ljudi po prirodi ne žele biti javno viđeni u najtmurnijim danima njihovih životâ. Patnja gotovo neizbježno povlači i sramotu te osjećaj da ćemo možda biti predmet poruge ili pak osude, stoga je razumljivo zašto bi se protivili da njihove slike izađu u novinama. Jer čak i ako su ostali bez svega, tim ljudima dostojanstvo nitko ne bi trebao oduzeti. Naravno, teško je u takvim situacijama razmišljati racionalno i upravo će zbog takvih raznolikih stajališta naš John imati više problema oko dokumentiranja situacije nego što je mislio.
Međutim, njegova loša sreća neće trajati vječno, jer u jednom će trenutku naići na obitelj koja je voljna otvoriti mu vrata svog doma, koliko god skromna bila te će mu dopustiti da fotoaparatom svijetu prenese ono što proživljavaju.
Lijepo zamišljeno, svakako, tu ćemo se vjerojatno složiti. No iskreno govoreći, izvedba pomalo zapinje. Za početak, nije mi se svidjelo to što sam konstantno tokom čitanja imao osjećaj da autorica nikako nije uspjela kvalitetno spojiti više tema o kojima želi govoriti. Sve ovo što sam opisao kroz prethodnih nekoliko paragrafa je naravno glavna tema stripa, no svakako nije jedina. Tokom cijelog stripa imamo povremene flashbackove u kojima se John prisjeća određenih sukoba s ocem, također fotografom, kao i bojazni da neće biti dovoljno dobar kao i otac mu. Problem leži u tome što ovakav introspektivan pogled u Johnovu prošlost zapravo i nema neku efektivnu svrhu te smatram da bi za strip bilo bolje da se autorica uopće nije obazirala na epizode iz protagonistovog djetinjstva. Lik Johna je ionako manje-više plitko razrađen i ovakvi pokušaji produbljivanja njegove osobnosti u većini slučajeva djeluju nezgrapno ubačeni i u stvari razbijaju narativ glavne priče.
Surova priroda Dust Bowla ostavlja pustoš
Nadalje, nisam nešto pretjerano oduševljen ni razvojem događaja nakon što se John sprijatelji s obitelji koju sam spomenuo ranije u recenziji. Iako se radi o srdačnim i dobrim ljudima, mišljenja sam da autorica namjerno izostavlja logiku u nekim njihovim postupcima samo kako bi moglo doći do neminovne tragedije koja će poslužiti kao okidač za sami kraj stripa. U ovom dijelu stripa suspension of disbelief treba raditi punom parom kako bi čitatelji što bezbolnije prešli preko nekih blago rečeno neuvjerljivih postupaka likova.
Kad se sve zavedeno zbroji i oduzme, krajnji rezultat ispada poprilično prosječan. Ne bih se usudio reći da je ovo loš strip jer Pješčani dani ipak nude sasvim solidnu zabavu koja će više nego dobro poslužiti za ubiti jedno lijeno popodne, no ipak ostaje žal što tema nije obrađena detaljnije, uz življe i bogatije likove koji su mogli direktno nama, čitateljima ispričati svoje sudbine. Ovako pak unatoč skoro 300 strana ipak imamo djelo kroz koje se relativno brzo prolazi. Tu i tamo ćemo se tek zaustaviti na nekolicini iznimno lijepih tabli na kojima autorica poprilično živo prikazuje nadolazeće pješčane oluje (meni osobno najdraži dio stripa), no teško ćemo pronaći nešto zbog čega bismo Pješčane dane sačuvali na polici. Crtež uistinu ovdje jeste jača karika, no s obzirom da je protagonist ipak fotograf, rekao bih da je autorica ipak trebala imati više hrabrosti ukomponirati portrete nesretnih obitelji i pojedinaca. Jer iako je glavna tema ovog stripa upravo taj pijesak i katastrofa koju stvara u okolišu i ljudskoj imovini, prave žrtve su upravo ljudi koji zbog svega toga moraju napuštati svoje domove i sreću pokušavaju naći negdje drugo. Njih je po mom mišljenju trebalo staviti u fokus. Ovako taj fotografski element ostaje mahom nedorečen i njegov potencijal neostvaren.
Kuće poljoprivrednika s područja Dust Bowla često ostaju prazne i napuštene nakon što se njihovi stanovnici odsele u neke "pitomije" krajeve. Narod je u tom periodu često selio u Kaliforniju.
Nije mi žao što sam pročitao ovaj strip i u stvari bi ga svakome preporučio, pogotovo ukoliko tražite neko laganije štivo za ubiti vrijeme. Ne postavite li mu prevelika očekivanja mislim da vas neće razočarati. Ja u njemu nisam uspio naći ništa zbog čega bih mu dao neke više ocjene, no s druge strane možda tako nešto i nisam trebao tražiti. Kao što rekoh, crtež je ovdje ipak jača karika i ostavio mi je sasvim solidan dojam tako da se nadam da ćemo ovu autoricu još viđati u domaćem izdanju.
Autorica jako lijepo dočarava divlju opasnost pješčanih oluja
Za kraj bih se htio osvrnuti na još nešto... Rekao sam u početku da je "Dust Bowl" poprilično poznat događaj iz američke povijesti, no ukoliko ste možda mislili da se takve stvari ne mogu dogoditi na našem teritoriju, bili biste u krivu. Igrom slučaja sam nekih mjesec dana prije čitanja ovog stripa bio s prijateljima u Đurđevcu, gradiću na sjeveru Hrvatske. Čitateljima iz Hrvatske (a možda i šire) vjerojatno će biti poznato da se nedaleko od grada nalazi zaštićeni prirodni lokalitet imena Đurđevački Peski, takozvani ostaci jedine hrvatske pustinje. Taj teritorij je nekada davno bio dio danas isušenog Panonskog mora, a početkom prošlog stoljeća je znatno erodirao zbog intenzivne ispaše stoke te se pretvorio u pješčanu pustinju i zagorčavao život lokalnom stanovništvu, gotovo identično kao i na teritoriju SAD-a gdje su harale pješčane oluje Dust Bowla. Kako se površina tih pijesaka sve više širila, stanovništvo je imalo sve više problema s nestankom obradivog i plodnog tla te su sustavno i organizirano krenuli s pošumljavanjem. Eventualno se širenje pijesaka zaustavilo, no njegovi se tragovi još uvijek vide.
Đurđevački Peski
Nanese li vas put ikada u blizinu Đurđevca, svesrdno preporučam da posjetite Peske. Naprosto je nevjerojatno da u našoj blizini imamo jedan takav prirodni lokalitet gdje pod nogama doslovno možemo osjetiti pustinjsko tlo koje je prouzrokovalo toliko teškoća, tuge i problema puku iz okolnih gradova i sela. Također, Đurđevac ima i jedan od najboljih interaktivnih interpretacijskih centara u kojima sam do sada bio te ga svakako posjetite. Puno se tu može naučiti o životnim uvjetima iz Koprivničko-Križevačkog kraja, a posebno o borbi lokalnih mještana protiv naizgled neuništivog pijeska koji im je toliko definirao živote.
