U osvrtu na „Pahiderm“ Frederika Peetersa dodirnuo sam tačku u temi koja se tiče suprotstavljenih blokova među autorima, tj. postojanja dvaju različitih linija u autorskom korpusu u svakoj umjetnosti, pa i devetoj. Na jednoj strani, među lovorikama čuče njih nekolicina koji su slavu zaradili svojim radom – ali do određenog trenutka u vremenu i svako svoje naredno djelo naslanjali na prošle uspjehe, bez ikakvih pokušaja da naprave korak dalje. S druge strane bivstvuju autori koji neprestano rade na svom usavršavanju, traže, pronalaze, redefinišu i opet traže taj autorski pečat kao vrhunac individualne posvećenosti u svijetu stripa. Vremenski odmak od 30+ godina sasvim je dovoljan period u kome se može precizno analizirati djelo nekog umjetnika i svaka njegova kretnja i namjera, a obzirom na činjenicu u kakvom tehnološki naprednom vremenu živimo, prosto je nemoguće previdjeti neku od bitnih ideja koje su se umjetnicima vrzmale po glavama, a da su nam je ostavili kao zagonetku u amanet.
Originalna naslovnica za „Plavu bilježnicu“
Andre Juillard se s pravom smatra vrhunskim umjetnikom u svijetu istorijskog stripa, jer su njegove uspješnice „Sedam života kopca“, pa i prequel „Mascherouge“, te naravno i „Pero na vjetru“ upravo to – temelj te podvrste stripa, mjerilo i početna tačka u usporedbama sa svim kasnijim sličnim radovima širom svijeta. Voljeli te radove ili ne, moramo se složiti da je Juillard svoj crtež doveo do potpunog savršenstva u smislu kadriranja i dinamike baš u pobrojanim stripovima. No, da Andre nikako ne pripada prvoj grupi stripaša koji, iako u naponu snage, odustaju od daljeg traženja – dokaz je poduhvat zvani „Plava bilježnica“, koji će biti objeručke prihvaćen i proslavljen u najužim krugovima kritičara i šireg pojasa publike. A baš ta „Plava bilježnica“, odnosno prvi strip u Fibrinoj 69.Kolorki pokušaj je jednoj stripskog umjetnika da na svoje table i vinjete utisne potpuni lični potpis i dosegne mnogima nedostižni „autorski pečat“.
Kadriranje: prvi čas
Vješto ispričana pričica o ljubavnom trouglu sa lijepom Louise Lemoine odiše senzualnošću i umjerenim erotizmom, vagano vremenom u kome se radnja dešava. Moderno doba sa zamkama koje postavlja tehnološka neman, a koje zarobljavaju ljude u svoje mikrosredine i ultimativno u samoću, jednostavno počinje da proždire slatki međuprostor između ljudi koji žele da se upoznaju, vesele i dijele svoje živote sa drugima. U takvim relacijama, oni koji uproste svoju osobnost i zaštite je iskrenošću, mogu očekivati uspjehe na emotivnom planu i kao takvi mogu se smatrati sretnima, jer su milioni drugih na suprotnoj strani ostali zbunjeni, neodređeni, iscrpljeni do krajnjih granica volje i želje, uvijek dovoljno nesretni. Louise Lemoine živi u pariškom predgrađu, u tipičnom malom stanu čiji prozori gledaju na prugu. Jedan slučajan pogled iz vagona na tek tuširanu, golu Louise promijeniće živote triju neznanaca, pa ćemo se u ovom stripu upoznati i sa njenim udvaračima Armandom i Victorom. Kako to inače biva u stvarnom svijetu, operisanom od mašte i roze balona i slatkiša, ljubavni rollercoaster nosi i određeni broj žrtava sa sobom, a tako će i ova neobična romansa sa previše učesnika otići neslućenim pravcem. Ovaj vrlo atraktivan i umirujući strip nudi simplificirana pravila u ljubavnim igrarijama: posesivni muškarci srljaju lijepim ženama da bi zadovoljili svoj ego i seksualno se rasteretili; većini muškaraca ne treba da se zaljube u jaku, stabilnu i iskrenu ženu, nego to mora i treba biti žena koja će im udovoljavati. S druge strane žene, nečvrstog karaktera u pravilu, pokleknuće kad im se prvi oku svidi, bez obzira zadovoljavao on njihove standarde ili ne – što naposljetku vodi do španskih sapunica, urgentnih centara i hektolitara suza. Povrh svega toga, u svojoj Plavoj bilježnici Juillard nudi nekonvencionalne odnose, tj. trokut u kome niko od učesnika ne odgovara opisu prosječnosti: Louise, iako lijepa i zgodna, još je više ambiciozna i stabilna osoba, vrlo nezavisna, pa iako poklekne, nema potrebe za suzama i infuzijama u ranim jutarnjim satima; Victor iako markantan i stabilna osoba, zaljubi se na prvi pogled i ostavljajući po strani svoj uobičajeni metodični pristup životu, od te zaljubljenosti prihvata impulsivne reakcije i iskrenost koja mu kao prehlada prelazi od prvog susreta sa Louise – i na kraju čini veliku grešku. U suštini, ovaj je strip osim vizuelne prepoznatljivosti i jednostavnog razumjevanja, vrlo slojevit i zanimljiv u dijelu posmatranja tih međuljudskih relacija koje su nas odvele u samotnost i picajzliranje u odabiru životnog partnera. Jednostavnije rečeno: čim se pomjeri univerzalni balans u odnosima muškarca i žene, odnosno kada muškarac prestane biti muškarac, a ženi dosadi da bude žena – sve ode u K. Provjereno.
Kadriranje: drugi čas
Juillard je 1998.godine, četiri godine nakon Plave bilježnice stvorio i album „Poslije kiše“, a koji dijeli prostor u ovoj Fibinoj zbirci. Još jedna zanimljiva priča, sličnih nota i doze senzualnosti (protkane neizbježnom, ali ukusno ilustrovanom erotikom), ova priča dijeli čak i dio protagonista iz prve, što donekle kvari utisak o Plavoj bilježnici. Louise, njenu sestru i Victora nalazimo u drugačijim ulogama, kao sporedne likove u potrazi jednog posesivnog muškarca za svojim prijateljem – koji se opet, sa svoje strane, dao u potragu jedne fatalne ljubavi. Taj lov za idealiziranom ženom stilski je dinamičnije ocrtan, čak i obojen jačim bojama, dok je naboj među protagonostima podignut na jedan viši nivo. Kao što je to objašnjeno u pogovoru ove Fibrine Kolorke, dvije priče ne predstavljaju dva dijela jedne, niti su diptih, već vrhunac kreativne snage autora, koji jeste pokupio nagrade i pohvale za svoj prvijenac, ali je nastavio da istražuje i da se pronalazi – što je apsolutno opravdano. Opravdana je i takva namjera, da Juillard postavlja čitaocima veliko pitanje na koje će morati odgovoriti sami: da li su plave, melanholične nijanse u Plavoj bilježnici i njen nesretan kraj dovoljno dobri ili je zaista bilo potrebno Louise i Victora, obične ljude koji su u potrazi za ultimativnim ciljem (ljubavlju), ostaviti u neko drugo okruženje da svjedoče tuđim nesrećama i neispunjenim životima. Da li nam je dovoljno da svoje nedostatke i greške pravdamo tuđim?
Ultimativni momenat u nastajanju: majstor i njegov kroki
U svakom slučaju, ovi su Juillardovi stripovi, iako donekle ostavljaju ružan ukus u ustima, vrlo ambiciozan projekat predstavljanja modernih, aktuelnih mikrokosmosa u i među ljudima, koji su nažalost uzeli primat u našim životima sticajem nesretnih okolnosti. Iako zaslužuju sretan kraj, velika većina naših priča završi drukčije, jer se – „nije dalo“, a ustvari griješili smo što smo položili oružje i predali se tamo gdje je borba bila neophodna, a nastavili smo borbe tamo gdje je samo trebalo spustiti ruke i slegnuti ramenima. Grafička dimenzija ovih stripova je fenomenalna, jer i onima kojima je dotad smetala sličnost u crtanju likova i hladnoća kojom odišu Juillardovi istorijski spektakli, sada su zadovoljeni. Pored uobičajene preciznosti u oslikavanju radnje i savršeno dinamične gestikulacije, Juillard dodaje tople boje senzualnosti, ljubavi i osmijeha, koje nose realističnu crtu, pa bi se moglo reći da je sa ova dva rada, i tehnički i emotivno, ovaj veliki stripski umjetnik u potpunosti dosegao mit o autorskom pečatu.
.jpg)
