Alcante, Bollée i Rodier su uspjeli u svom naumu, a konačni rezultat je impresivan. Strip „Bomba“ uistinu uspijeva svojim opsegom obuhvatiti sve ključne rukavce jedne od najvećih priča 20. stoljeća, od prvih većih otkrića na području nuklearne fizike koje sredinom 30ih u Europi postižu Leo Szilard i Enrico Fermi, preko njihovog egzila u SAD uslijed rasta fašizma i nacizma (Szilard i Fermijeva supruga su bili Židovi) gdje pokreću američki atomski program, sve do samog bacanja bombe na Japan. Pritom strip funkcionira i kao dokumentarac koji predstavlja ključne aktere, te iznosi kronologiju zbivanja, ali i kao napeti triler u kojem, zato (i unatoč tome) što znamo kako će završiti, neprestano čujemo otkucavanje sata i sve brže okrećemo stranice kako se priča bliži klimaksu koji kulminira sa detaljnim opisom dana u kojem je bačena bomba na Hirošimu.
Strip se osvrće i na njemačku stranu priče, u prvom redu na mogućnost da su Werner Heisenberg i drugi njemački fizičari namjerno sabotirali svoj rad na razvoju atomske bombe za naciste. Što se japanskog ugla tiče, kroz strip pratimo jednu fikcionalnu obitelj iz Hirošime. Kroz nju su nam prezentirani i japanski fanatični militantizam i sudbina civilnih žrtava atomske bombe. Premda prizori posljedica eksplozije bombe u stripu jesu užasavajući, Alcante se namjerno nije dugo zadržavao na perspektivi žrtava jer je smatrao da je ta tema već dovoljno obrađena u dobro poznatim dijelima drugih autora, između ostalog i u stripu „Bosonogi Gen“ Keijija Nakazawe. Nakazawa je osobno preživio bombardiranje Hirošime, a njegov strip je Alcanteu poslužio kao jedna od glavnih inspiracija za „Bombu“. Alcantea je naprotiv više interesirala priča o tome kako je uopće došlo do bacanja bombi na Hirošimu i Nagasaki. Stoga je naglasak prvenstveno na američkoj strani priče, na Projektu Manhattan i znanstvenicima, vojnim zapovjednicima i političarima koji su ga pokrenuli i njime upravljali.
Stav autora stripa, koliko god njihov pristup bio dokumentaristički, naginje na pacifističku stranu koja atomsku bombu smatra ultimativnim zlom koje je naš Svijet iznjedrio i čije bacanje nije bilo potrebno. Leo Szilard stoga je prikazan kao glavni pozitivac u priči, iako je, paradoksalno, upravo on bio fizičar koji je potaknuo američku vladu da pristupi razvoj bombe, jer je smatrao da je to nužno kako bi se neutralizirala prijetnja da Njemačka razvije svoju atomsku bombu. No Szilard nije želio da do bacanja bombe na gradove ikad dođe, te se kasnije svim silama trudio da to spriječi, zbog čega je njegov utjecaj na daljnji razvoj Projekta Manhattan marginaliziran. No daleko od toga da autori pretjerano moraliziraju i da je njihov stav isključivo optužujući. Svi argumenti na koje se pozivaju apologeti odluke da se bomba baci su sadržani u stripu. General Leslie Groves, direktor Projekta Manhattan, je portretiran kao jedna od ključnih osoba koja omogućila razvoj bombe, no svejedno mu je dana doza ljudskosti, pa je prikazan kao gotovo komični debeljko eksplozivne naravi koji slijepo vjeruje u vojnu efikasnost i makijavelizam. Sa druge strane, voditelj laboratorija u Los Alamosu, Robert Oppenheimer je najmisteriozniji lik stripu, čovjek koji citira srednjovjekovne pjesnike i za kojeg nikad nitko ne zna što stvarno misli, pa čak ni kad izgovara svoju najpoznatiju rečenicu, citat iz Bhagavad Gite koji je izrekao nakon testiranja prve atomske bombe Trinity u pustinji Novog Meksika: „Sada sam postao smrt, uništavač svjetova“.
Nekoliko sporednih rukavaca priče - poput diverzantskih napada na njemačka nuklearna postrojenja, sovjetske krtice u Los Alamosu, američkog eksperimentiranja sa ubrizgavanjem plutonija ljudskim pacijentima ili nevjerojatne sudbine ratnog broda USS Indianapolis koji je dostavio bombu u američku bazu na otoku Tinianu odakle su poletjeli avioni za Hirošimu i Nagasaki – služe kao dobrodošle digresije i pomažu dati širu sliku. Naravno, bez obzira što je riječ o opsežnom stripu nemoguće je bilo ispričati svaki detalj i obraditi svaki ugao priče o atomskoj bombi, no teško da ćete igdje drugdje naći tu priču tako informativno i uzbudljivo obrađenu u tako konciznom i atraktivnom ruhu.
Denis Rodier je morao jako brzo izbacivati table ovog stripa, stoga je razumljivo što je njegov crnobijeli crtež efikasno „zanatski“, u maniri serijskih produkcija koje moraju zadovoljiti visoki tempo objavljivanja poput talijanskog Bonellija ili japanskih mangi. No ono što se tim pristupom izgubilo na ekstravagantnosti, dobilo se na pitkosti, te se strip iznimno lako čita. Prizori su vješto posloženi tako da tempo čitanja nikad ne posustaje i strip ne gubi na svojoj napetosti, a posebno se pazilo i na autentičnost prikaza mjesta, odora i opreme.
Autori su se dosjetili efektnog trika da ulogu naratora priče dodijele samom kemijskom elementu uraniju. U stripu je on nešto poput drevnog bića koje čeka da ljudi oslobode njegovu strašnu, čudovišnu moć. Na kraju stripa nas narator uranij podsjeća na najstrašniji dio svoje priče. Ta moć je sada oslobođena. Američki predsjednik Truman koji je zapovjedio bacanje bombe je smatrao da će nakon što Svijet vidi njenu nezamislivu moć ona „dokinuti samu ideju rata“, no danas znamo da to nije bilo točno, ratovi nisu prestali. Nekoliko desetljeća smo imali dojam kao da se Svijet ohladio od hladnoratovske nuklearne paranoje, no ona se u zadnjoj godini opet vratila ekspresno i na velika vrata, kao potvrda završnog upozorenja koje ovaj strip šalje: ne znamo jesu li Hirošima i Nagasaki bili kraj ili tek početak priče o uraniju.
