Taj osjećaj dok prelazimo prvih stotinjak kilometara u putu nazad u stvarni život je neobjašnjiv. Ruke mi se već znoje na volanu, negdje izdaleka osjetim nervozu da mi se približava, kreće prvi set pitanja „pa jesam li se dovoljno odmorio“ i konstatacija „ma ne, nikad dovoljno ovakvog odmora“. Ona, naravno, uvijek ima šta za reći, sjedi tu kraj mene i već detaljno analizira stanje svojih noktiju, pregledava kako joj se lice (pogotovo oko očiju) zategnulo i revitaliziralo nakon ovih sedam dana na moru. Propituje o tehnikalijama, jesmo li ponijeli sve svoje stvari. Onaj crni neseser je ključan za opstanak civilizacije, da li sam ga se sjetio spakovati? Pristajati na tu priču i odgovarati na njena retorička pitanja je suvišno i to oboje znamo; neka ona misli da sam koncentrisan na cestu (koja je inače pusta, jer ko se normalan vraća s mora kući u cik zore?) i da me ljulja taj očaj povratka u život. A to i jeste živa istina: žalim za obalom, morem, sve što mi priredi, mirisom soli, svakim momentom koji za odmor nisam isplanirao a desio se, teško mi je što ću čekati makar godinu dana da se vratim i da uživam na taj način. Ko zna – možda ona neće biti tu, možda će kraj mene čalaprdati neka druga žena, još nesavjesnija i slobodnija, razuzdanija, neshvatljiva. Ova barem razumije kako ja vidim more, zna da razmišljam o onome što smo ostavili. Neka je, neka nastavi brljaviti do naših prvih klikura i granice. A ja i dalje zadržavam kul, padnu mi napamet oni kamenčići na plaži na koje se moje bose noge naviknu u prvom satu po dolasku. Kako sam samo izvještio skretanje pogleda sa zanosnih oblina drugih djevojaka na moju kokanu! Pričam joj o manama debelih i nezgrapnih, glumimo ona dva stara mapetovca, kupujem joj svašta, mazim je i ljubim joj ruke pred publikom – sve da ne vidi kako očima gutam ljepotice koje pričaju nepoznatim jezicima. Ponekad spomenem i ljude koji nisu turisti, već smo dovoljno iskusni da prepoznamo domaće i domaćine. Prepričavam joj kakve mogu biti muke ljudi koji osam mjeseci pripremaju sezonu i krpe kraj s krajem da prežive dok ne dođemo MI, mi nehajni, zahtjevni i bezobrazni. Sve to radim, a znam da radim uzalud. Idući će put biti neka druga, neće biti plavuša, imaće crnu kratku kosu i svijetle oči, imaće suhlje dupe i veće sise, na krevetu će zaspati maksimalno daleko od mene; ta će biti vatrenija, neposlušnija, nikako kompaktna sa mnom i neće je interesovati šta ostavljamo kad se budemo vraćali s mora. Šteta, neće je to zanimati, a mene zanima. Mene je uvijek zanimalo kako izgledaju dani i noći na moru bez turista i gužve, kada se lokalci ponovo zbliže i kada, nakon tih par divljih mjeseci, ponovo otpočne njihov život. I onda se, vrlo blizu naše granice sjetim: potpuno smo zaboravili na razglednice! Nijedno se nismo sjetili da kupimo razglednice i pošaljemo ih dragim ljudima. Pogledam u nju, ona i dalje trabunja o nebitnim stvarima, i shvatim da nije bilo ni potrebe. Razglednice pripadaju nekom drugom vremenu i ljudima drugačijim od nas.
Kartoline su se počele objavljivati u Strip Reviji Večernjeg lista u jesen 2021.godine, pa je progresivna kretnja Tomislava Košte koja se tiče crno-bijelog svijeta tako dobila posebnu, dublju dimenziju u njegovim akvarelima i akrilima. Pojam stripske revije, a u ovom slučaju Strip Revije VL poseban je fenomen i ruku na srce, nezahvalna tema bilo kakve rasprave, zbog očitih razmimoilaženja stripske publike o korisnosti ovakvih poduhvata; pošto se smatram dijelom grupe koja revije sa kratkim stripovima raznih autora uvijek stavljam ispred samih solističkih uradaka u lijepo upakovane knjige, ponosno prijavljujem sretne okolnosti koje su me nekako dovele do tog posebnog ćejfa – otkrivanja i uživanja u nekim nekomercijalizovanim radovima ne-baš-toliko poznatih umjetnika. Slučaj je htio da baš ja, u nekom čudnom periodu istraživanja, naletim na jednu od Koštinih kartolina u reviji i da pomislim kako je velika šteta što neki od tako upečatljivih radova uglavnom prođu ispod radara i brzo padnu u zaborav. Slučaj je takođe htio još nešto: nenadano i bez razmišljanja, pokupio sam Fibrine Kartoline na Velesajmu i smatram ih uspješnom kupovinom. Dizajnirano u savršenom obliku, dotjerano u kompaktnu cjelinu, zbirka razglednica Tomislava Košte pun su pogodak u svakom smislu.
Koliko se može ispričati u jednoj tabli stripa? Očito, puno toga. Baš onako kako razglednicama sa mora, koje nam izazivaju uzdahe i na bljeskove podsjećaju o lagodnom odmaranju, otezanju i rastezanju na odmorima nedostaje praznine (jer je svaki kvadratni milimetar istih popunjen motivima, slikama i ukrasima), Koštine Kartoline pjevaju o onome što nam je uvijek nedostajalo u pokušaju da kompletiramo sliku o moru. Mi, kontinentalci, rijetko ili nikad ne razmišljamo o životima domaćeg stanovništva na tom području, odnosno onom „normalnom“ dijelu života tih ljudi – kada se turisti povuku svojim kućama u svoje gradove i svoja sela. Upravo Kartoline zaokružuju utisak o toj praznini koju imamo i na koju ne obraćamo pažnju: precizno i romantično, ali prije svega tehnički dotjerano, autor oslikava momente koje turistički korpus ostavlja iza leđa, u odlasku. Specifičnost područja na kom žive, sam taj nesrazmjeran odnos potpunih ekstrema u pogledu ritma života u toku četiri mjeseca sezone i onih „drugih“ osam, osjećaj pripadnosti i tereti od kojih niko živ na ovom svijetu nije pošteđen, naglašena individualnost tih ljudi, te silina života u naoko ugaslim svjetlima na pločnicima oružja su kojima Kartoline obuzimaju, nadograđujući naša predznanja o važnosti same razglednice kao elementa drage i vrlo intimne prošlosti.
Fibrino izdanje sadrži 49 međusobno nepovezanih pričica, od kojih je većina urađena u c/b tehnici. Autor se u eksploziji kreativnog momenta raspištoljio suhim talentom, pa se u preciznom istraživanju svake vinjete i table u Kartolinama primjeti i napredovanje u detalju, zaokruživanju kontura, ali i komponovanju rasporeda svake scene ponaosob. U tom, tehničkom smislu, vrhunac te linije progresa svakako može predstavljati Kartolina „Na mostu“, koja iako na prvo gledanje izgleda prilično jednostavno, u suštini mome oku predstavlja međaš do kojeg vodi istosmjerno napredovanje, a nakon koga slijedi potenciranje još intimnijih priča i solidnija kontrola kadra, što lično dešifrujem kao svojevrsni zenit u iscrpljivanju osnovne teme Kartolina. Moj favorit je svakako suprotstavljeni svijet dvije susjedne table „On“ i „Ona“, za šta donekle krivim svoje duševno stanje i nepotpuno razumijevanje silabusa koji nam Košta daje u svom izlaganju, ali ne bih se naljutio kada bi me neko drugi razuvjerio i prstom ukazao da je neka druga razglednica bolja, značajnija i tehnički savršenija. Naime, ono što kao najintimnije čuvam za sebe u ovom svijetu stripovanja, zlatne su ruke majstora koji na Prattovski nehajan način, slobodnim potezima formiraju i razdvajaju površine, tankim linijama stvaraju sjene, a ujedno u cjelokupnosti svakog kadra oživljavaju mrtvu materiju. Da budem jasniji, scena u pomenutoj Kartolini gdje se sjene čamaca ljube sa sjenama usidrenih brodova za mene predstavlja čisti vrhunac u ovakvom načinu stvaranja scene.
Zanimljiva je i odluka autora ovog stripa da se kroz manjak dijaloga, odnosno naglašeno mudrovanje, mirovanje i razmišljanje, još podeblja intimni aspekt priča u zbirci. Velika većina Kartolina obiluje monolozima protagonista, a to se može dešifrovati kao karakterizacija likova s jedne, te značaj onog o čemu razmišljaju s druge strane. No, bez obzira na to koji je osnovni cilj autora u tom smislu, efekat je apsolutno postignut, te je jedna obična razglednica o jednoj običnoj priči – postala vrlo neobična i slojevita.
U prepisci sa Koštom pokušao sam izmamiti njegove afinitete u pogledu stripskih velikana, s pitanjem na koga se naslanja, na koga želi da liči – a on je, iskreno, ali potpuno ispravno odgovorio – da teži zamišljenom XY autoru koji svojim djelom od svih velikih umjetnika uzima ponešto i kreira svoj lični pečat. Kartoline baš predstavljaju tu ideju – pa iako mi je ispočetka sve značajno ličilo na Chaboutea, da bih kasnije prepoznao neke face koje liče na radove Gorana Parlova, tokom čitanja sam želio da me gore pomenuti istosmjerni progres odvuče do ravne, hladne, čvrste Comesove linije. Zaključio sam na kraju, nakon bezbroj uživanja u Kartolinama da uzalud lutam poredeći ovog autora sa drugima, većim i poznatijim – ali sam našao baš njega i prepoznao neumorni ritam svojstven zastrašćenim zanatlijama koji vole svoj posao na jedini ispravan način: napredovanjem.
Ova zbirka radova Tomislava Košte tako u zatezanju paralele između minimalističkih crtica iz života običnih ljudi naspram uopštene slike o području koje milionima ljudi predstavlja zbjeg od svakodnevnice, popunjava praznine koje nam nedostaju kada se odvažimo cijeniti tuđe živote, u ovom slučaju živote ljudi koji direktno učestvuju u uljepšavanju tih naših zbjegova. Za nadati se je, baš kao što to i Macan kodira u svom predgovoru prepoznavajući čašu nade u Koštinim vinjetama, da ovaj zadarski meštar pripada grupaciji umjetnika u svijetu stripa koji, bez obzira na nedaće, probleme i prepreke nezaustavljivo rade na svom napredovanju i nikad ne žele biti zasićeni svojim uspjehom.
