Je li glupo započeti recenziju s konstantacijom da je moja interpretacija stripa najvjerojatnije u potpunosti pogrešna? Čini li to samu recenziju manje vrijednom čitanja, odnosno ima li je smisla uopće čitati s obzirom na to da mi se čini da sam ja kao čitatelj u Texas Kidu pronašao puno više simbolike nego što su Kordej i Macan uopće htjeli ubaciti unutra? Po mom osobnom mišljenju, svaka recenzija bi trebala biti odraz autorovog doživljaja pročitanog, odnosno subjektivno izlaganje dojmova ukorijenjeno u objektivnim stavkama koje strip nudi. No što učiniti u situaciji kada ni sami temelji stripa naizgled nisu onakvi kakvi se čine na prvi pogled? Po mom mišljenju nikakav objektivan prikaz takvog stripa jednostavno ne može biti realan ni kvalitetan.
Izuzmemo li kratki uvod, strip je sadržajno podijeljen u dva dijela koja se na prvi pogled mogu činiti poprilično različita jedan od drugoga, no u praksi imaju puno zajedničkih dodirnih točaka. Rekao bih da je prvi dio ključno pročitati polagano i s razumijevanjem kako bi nam neke stvari iz drugog dijela bile jasnije i logičnije. Ukoliko još uvijek niste pročitali ovaj strip, preporučam da, kao prvo, ne žurite već da ga čitate polaganijim tempom i pritom uživate u svim onim mikro-detaljima koje su Kordej i Macan ovdje utkali, a kao drugo, da ovdje prestanete s čitanjem recenzije jer će u nastavku biti prava gomila spoilera. Žao mi je, no osvrt za ovaj strip ne mogu napisati na drugačiji način.
Prvi dio stripa nam donosi "tajnu povijest" razvoja hrvatskog stripa kroz koju pratimo život i ranu fazu karijere Tomislava Brandta, najvećeg hrvatskog strip autora i kreatora Texas Kida, western junaka koji je po popularnosti nadišao granice države u kojoj je stvoren te je postao globalni fenomen. Figura Tomislava Brandta veća je od života, gotovo mitskih proporcija do te mjere da je teško u stvari razlučiti što bi mogla biti stvarnost, a što tek legende koje su se tijekom karijere od više desetljeća plele oko njega i njegovog lika. Kordej i Macan ovdje stvaraju modernu mitologiju, bajku u koju je lako povjerovati ukoliko ne razmišljamo previše o njoj. Koncept ovakve priče ima taj "make-believe" osjećaj na čitatelja koji kao da nas želi uvjeriti da je ovako nešto stvarno moguće, kao što to legende obično čine. Znamo da su neke stvari previše nevjerojatne da bi bile istinite, međutim ako dovoljno jako povjerujemo u njih, one će oživjeti.
Uvod u kompletnu priču završavamo s pojavom Texas Kida na vratima obiteljskog doma Brandt, gdje mu vrata otvara Radovan Brandt, Tomislavov sin, koji je i sâm strip autor. Dolazak pravog pravcatog Texas Kida od krvi i mesa užgati će u Radovanu mnoge sumnje i strahove te iz prošlosti dozvati traume vezane za hladni i gotovo nepostojeći odnos njega i oca.
Ako je spomenuti uvod postavio temelje daljnje priče, ostatak stripa donosi njegovu pravu temu, a to je sukob. Sukob koga i čega, to je već pitanje za malo detaljniju analizu koja će vjerojatno ovisiti o svakome od nas koji čitamo ovaj strip. U nastavku ću pokušati objasniti kako sam ja otprilike shvatio poruku koju su Kordej i Macan pokušali prenijeti na čitatelja, no još jedanput bih, za svaki slučaj, napomenuo da moje viđenje najvjerojatnije nije u potpunosti (ili uopće?) točno te ga stoga ne bi trebalo shvatiti kao definitivno obrazloženje događaja u stripu.
Spomenuo sam sukob kao okosnicu Texas Kida. Uvjeren sam da je sukob koji će svatko na prvo čitanje vidjeti poprilično izravan i nedvosmislen te u njemu ne treba tražiti nekakvu dubinu – sukob generacija, svjetonadzor oca "protiv" svjetonadzora sina.
Bez da se pretjerano lažemo, sukob generacija smo proživjeli svi mi, u ovom ili onom obliku... Mišljenja sam da ne postoji obitelj u kojoj se dijete barem jednom nije sukobilo s roditeljem po pitanju nekih ozbiljnijih stvari. Znate već, klasična je to priča, roditelji su staromodni i nema šanse da prihvate nešto novo, dok su djeca previše tvrdoglava i često idu u kontru za onim što oni smatraju ispravnim, ponekad čak i iz čistog prkosa majci ili ocu. Te ajmo reći bitke koje Radovan bije s ocem vezane su za razne traume s kojima odrasta dijete koje ima oca "starog kova". S Tomislavovim djetinjstvom smo se upoznali u prvom poglavlju te stoga nije teško pretpostaviti zašto je izrastao u takvu osobu. Proživio je rat, obiteljske tragedije, siromaštvo i glad te je praktički sve što ima postigao svojim rukama. Vrsta je to osobe koja nikad nije naučila javno i s namjerom pokazivati emocije, bilo pozitivne, bilo negativne. Impulzivan je, reagira srcem, iako će se svim silama truditi da to nikada ne spomene. Takva sorta nisu loši ljudi, već jednostavno funkcioniraju po jednom drugačijem sistemu. Po mom osobnom iskustvu djeca takvih ljudi često izrastaju u osobe koje kao da osjećaju gotovo ukorijenjenu potrebu dokazati roditeljima da su i oni vrijedni poštovanja te žele da njihov trud bude primjećen i validiran. Takva dva karaktera nažalost često nailaze na nesuglasice te međusobno vode nepotrebne bitke koje su najčešće posljedica loše ili nikakve komunikacije. Nesposobnost iskazivanja emocija vs. potreba za vrednovanjem. Staro vs. mlado. Tomislav vs. Radovan.
Druga vrsta sukoba koju Texas Kid stavlja pred čitatelja je također sukob generacija, ali na nešto drugačijem nivou te ga možda nije tako jednostavno primjetiti na prvi pogled. Ovdje u priču ulazi sami Texas Kid kao lik koji se pojavljuje na vratima obitelji Brandt.
Jedno od glavnih pitanja koje mi se provlačilo kroz glavu dok sam čitao ovaj strip je bilo "Zašto se pobogu Texas Kid ponaša kao najobičnije govno? Ta zar on ne bi trebao biti simbol dobrote, skromnosti, poštenja i pristojnosti?". Uistinu, kad malo bolje pogledamo, Texas Kid je šljam od čovjeka koji prvo i glavno gleda kako će zadovoljiti svoj ego i kako se pokazati u što boljem svjetlu ispred ostalih ljudi. Sva ona dobra djela koja je učinio izgledaju kao da su odrađena čisto (zato) kako bi se svidio ljudima, a ne zato što je (ili bi trebao biti) dobra osoba. Zašto je takav? I zašto nitko osim Radovana ne primjećuje da je Texas Kid užasna osoba?
Moj zaključak je bio ovo: Texas Kid je u stvari personifikacija savršene prošlosti koju mnogi ljudi romantiziraju te je poistovjećuju s "dobrim starim vremenima" kada je sve naizgled bilo bolje, odnosno kad su oni sami bili sretniji. Takav pristup je, naravno, fundamentalno netočan jer, realno gledano, nitko od nas nije imun na takvo razmišljanje u ovom ili onom opsegu, no valjda smo svjesni (ili bismo pak trebali biti) da prošlost nije nužno bila bolja, kvalitetnija i nevinija, već mi sami podsvjesno ignoriramo one loše činjenice te se fokusiramo isključivo na ono što nas je uveseljavalo.
Okej, no reći ćete (s pravom), to ne odgovara na ono pitanje od maloprije, zašto je Texas Kid užasna osoba?
Zato, dragi čitatelji, što ste u krivu s takvim razmišljanjem i Texas Kid uopće nije nužno loša osoba. Ukoliko malo bolje promotrite sami strip, primjetit ćete da je narator stripa isključivo Radovan. A Radovan nije objektivan. Engleski pojam bi bio "unreliable narrator", odnosno narator je čijem se kredibilitetu ne može vjerovati. Tko nam kaže da je Radovanova vizija Texas Kida vjerodostojna? Istinita? Ispravna? Mi kao čitatelji mu možemo tek vjerovati na riječ jer je on jedina osoba koja prepričava radnju, no to ne mora značiti da je njegovo mišljenje ispravno.
Ja bih se čak usudio reći da je neispravno upravo zato što je Radovanov život previše osobno i emocionalno vezan za Texas Kida još i prije nego se sami Texas Kid pojavio na njegovim vratima. Sjetimo se, Radovan je cijeli život živio u sjeni svog oca i njegove bogate stripovske karijere. Kada je Radovan krenuo u stripovske vode kao autor, Tomislav mu je nalazio samo mane, bez da mu je ikada dao ikakav komplimet. Svi njegovi autorski projekti kao da nikada nisu mogli niti primirisati popularnosti i kvaliteti Texas Kida. Zato ga Radovan (podsvjesno) mrzi.
Tu nailazimo na taj drugi sukob koji je glavna tema ovog stripa. Sukob romantizirane prošlosti, odnosno statusa quo koji ljudima daje sigurnosti te nesigurne drugačije budućnosti koja gazi drugačijim korakom od onog na koji su ljudi navikli. Strip industrija, naravno, nije imuna na takve stvari.
Texas Kid je Tex Willer. Zagor. Superman. Batman. Asterix. Tin Tin.
Stripovi Radovana Brandta su Nathan Never, Dylan Dog, Alan Moore, Frank Miller, Lewis Trondheim, Manu Larcenet.
Ako postoji ijedna tabla koja nam to jasno pokazuje, onda je to onaj trenutak kad Texas Kid govori Radovanu kako su njegovi likovi slabi i emocionalno nestabilni te ih zbog toga nitko ne želi čitati jer čitatelji očekuju i žele vidjeti arhetipove, crno-bijele junake koji su nedvosmisleno pozitivni. To je po mom mišljenju to, tu nam Kordej i Macan objašnjavaju pravu temu ovog stripa. Sukob onoga što znamo i volimo s onim od čega ne znamo što očekivati. Vjerujem da je većina vas koji čitate ovu recenziju aktivna i na stripovi.com forumu tako da ćete znati o čemu pričam kad kažem da se baš tu na forumu svakodnevno možete susresti s takvim sukobima. Stripovi novih i nepoznatih autora s "eksperimentalnijim" crtežom i pripovijedanjem će često naići na kritike prije nego im dobar dio potencijalne publike uopće i da šansu, dok će sto i pedeseti reprint Zagora skupiti stranice i stranice komentara.
Je li to samo po sebi loše? Ne znam, iskreno... Ne možete ljude natjerati da ih zainteresira nešto što ih vidno ne zanima, no uvijek mi je žao vidjeti da netko odbija dati šansu nečemu bez da uopće zna o čemu se radi.
Nije Texas Kid loš lik, isto kao što Tex Willer i Zagor nisu loši likovi. Texas Kid je takav zato što ga gledamo kroz oči nekoga tko se želi maknuti od pristupa pripovijedanja kojeg njeguje Texas Kid, pritom ne nailazi na odobravanje od publike te indirektno krivi tu romantiziranu prošlost od koje se ljudi/publika ne žele odmaknuti. U Radovanovim očima Texas Kid je krivac za sve probleme s kojima se njegovi autorski stripovi susreću, no po meni je to potpuno pogrešan pristup.
Sami kraj stripa nagovještava sukob Texas Kida i Radovanovih likova. Mislim da je kraj namjerno ostavljen otvoren te strip završava prije finalnog sukoba, što će možda razočarati neke čitatelje, no realno kako bi takav sukob uopće mogao završiti? U suštini je pogrešan jer u njemu ne može biti pobjednika. Kao što smo vidjeli već bezbroj puta u ovom našem malom stripofilskom univerzumu, novi pravci, novi likovi i novi načini pripovijedanja ne stječu popularnost na način da uništavaju ono što je došlo prije njih, već koegzistiraju s prošlošću i gledaju ka novim pravcima i nekoj novoj publici koja će ih znati cijeniti. Sve one "dekonstrukcije" koje su česte u modernom stripu uzimaju teme iz stripovske prošlosti i izokreću ih, no ti "stari" stripovi su još uvijek tu. Nisu nestali. Baš kao što ni Texas Kid nikad neće nestati ispred Radovanovih likova. S druge strane, njegovi se likovi moraju maknuti iz sjene Texas Kida i okrenuti se ka nekom novom pravcu gdje ih duhovi prošlosti neće slijediti. Ne samo likovi, već i sami Radovan. Svi će oni naći svoju publiku.
Kvaliteta Kordejevog crteža je kroz cijeli strip na zavidno visokom nivou, što bi trebalo imati i dodatnu težinu kad čujete takav komentar od nekoga tko Kordejev stil baš i ne voli. Uvijek ću reći da, iako mi nije nešto posebno drag, Kordeju se nikako ne može osporiti svjetska klasa, a Texas Kid je među najboljim njegovim ostvarenjima, posebno prva polovica stripa gdje se pripovijeda o Tomislavovom djetinjstvu i odrastanju. Kroz to poglavlje Kordej koristi nekoliko različitih stilova crtanja koji se savršeno nadopunjuju te pridonose sveukupnom dojmu stvaranja mita o Tomislavu Brandtu. Povrh svega, nađe se tu i nemali broj simpatično plasiranih easter-eggova koji prosječnom čitatelju neće puno značiti, no svima iole upoznatima s hrvatskom strip scenom će definitivno izmamiti osmijeh.
A sad pravac u knjižaru, bilo fizičku bilo virtualnu. Nemojte dopustiti da vam se ovaj strip rasproda pred nosom. Bilo da se odlučite na Fibrino "malo" izdanje ili pak deluxe na velikom formatu, ovo biste stvarno trebali ne samo pročitati, već i posjedovati na polici te ga svako toliko ponovno provrtiti. Postoji naravno i izdanje Veselog Četvrtka, ništa lošije od ova dva spomenuta. Uzmite Texas Kida u bilo kojem obliku i čitajte ga ispočetka i ispočetka.
Možda sam ovo previše emotivno doživio, možda nisam objektivan kao recenzent (no s druge strane, nikad se nisam ni trudio biti) i zaključiti ću ovaj tekst prvo sa zahvalom što ste uopće dogurali do kraja te s možda kontroverznom konstantacijom: Ovo je najbolji strip hrvatskih autora do sada napravljen.
