Bosellijev jubilej, 30 godina na Texovu serijalu i jubilarni pedeseti scenarij na regularnoj seriji! Većina bi odmah pomislila: nedostatak ideja i zamor materijala, ali baš suprotno, darovao nam je još jednu izvrsnu priču, dokazavši da danas nema boljeg od njega u Texovu stafu/svijetu! Ovo je i još jedna priča sa povijenim likovima. Za takve priče je uvijek teško napisati scenarij, jer je scenarist uvijek ograničen povijesnim zbivanjima, ali kao što rekoh Boselli je uspio!
Pa da vidimo što sve imamo u ovoj priči: ideja Sergija Bonellija, povijesna tematika, rat vojske i Indijanaca, rendžeri u smrtonosnoj zamci (major Jones), napokon lik vojnika potpuno al pari Texu, Carson u solo dionici, Buffalo soldiers, humoristični Kit Willer (ali uistinu me je napokon nasmijao mlađi Kit, šaleći se kao i uvijek na račun Carsona; bezobzirno kumče spram matore kamile daje trenutak zabave, koji smanjuje napetost radnje komičnim zastorom), indijanska sudbina, prekrasni indijanski običaji, indijanski izvidnici (Seminole i Tonkawe), komančeri, Meksiko, Ruralesi, Navaji, sva četvorica prijatelja u akciji, nesalomljivi indijanski vođe, pobunjeni Indijanci, vojna pravila, tajne misije, diplomatski incidenti, šamanizam, osveta… Puno toga, rekli bi uobičajeno kad je Boselli u pitanju, ali vrhunski ukalupljeno u priču, kako to samo Boselli zna! Postoji sve što je tipično za Bosellija: veliki broj likova i događaja, likovi kompleksni, te studiozno i odlično okarakterizirani, čije karakteristike se postupno otkrivaju kako priča napreduje, složena, dinamična i nepredvidljiva radnja, dobro osmišljena priča, podjela na dijelove, vremenski skokovi, klasični western, ali i Bosellijev pečat (recimo prvenstveno u sebi svojstvenim dijalozima na koje se treba naviknuti ili složenosti priče: imamo čak 6 uključenih strana - rendžere, Kiowe, vojsku, komančere, ruralese i Navaje, pa ne čude preokreti i nepredvidljivost, iako nisam ljubitelj takvih scenarističkih detalja, ovaj put je to ispalo dobro).
Boselli se poigrava s poviješću, ispreplićući s njom osobne priče različitih stvarnih i izmišljenih likova, gradeći privlačnu i sjajnu priču, koja se razvija od početne zasjede u Lost Valleyu do samog kraja, dajući nam emocije i preokrete. Sam kraj je nepredvidljiv, a i puno je nepredvidljivosti u priči, što je svakako plus i doći će na svoje ljubitelji Texa kojima nisu klišeji najdraža stvar! Povijesna rekonstrukcija i priča umetnuta u povijest, gdje se stvarnost i fantazija skladno stapaju, sve dok se granica između ispričanog i zbiljskog ne zamagli, kako i treba biti kad su priče sa povijesnim likovima i događajima u pitanju!
Boselli o vremenu radnje: „1880. i kasnije nije bilo Siouxa, Cheyennea, Utesa, a još manje Comanchea, koji su slobodno lutali Zapadom. Recimo da postoji nekoliko priča koje izmiču kronologiji i da nam je svejedno ako se te priče objave danas, važno je da je to dobra priča. Ovakvog Texa volim, čak i ako je povijesna pogreška!“
Što reći nego se složiti sa Bosellijem!
Prvi broj ove priče je klasični vestern, poput filmova iz prošlosti s temom rata između vojske i Indijanaca (sjajan početak koji podsjeća na povijesnu bitku kod Lost Valleya). Zatim dolazi drugi nastavak, koji je emotivan i poetski. Prekrasan prikaz indijanske kulture i tradicije Kiowa, puno upečatljivih scena, u kojima su glavni akteri Tex i pukovnik Mackenzie. Kraj drugog dijela opet donosi promjenu; iz travnate prerije radnja se seli u prašnjavi Meksiko, nasilje i strahovlada bandolerosa (iz filmova Johna Forda idemo izravno na spaghetti westerne). Treći nastavak donosi psihološku dramu, neki će i suzu pustiti, ako već nisu i prije (Lone Wolfov pogreb). Kad smo kod kraja, opet tipični Boselli, iako je imao 330 stranica na raspolaganju, opet sve malo prebrzo završi, pa je dojam kako bi koja stranica više popravila dojam, ali to su samo nijanse, priča je svakako odlična! A priča se može podijeliti i na dva dijela: prvi dio već spomenuta bitka kod Lost Valleya iz 1874. i drugi dio priče gdje je radnja pomaknuta desetak godina nakon bitke kod Lost Valleya, kako bi se ispričalo posljednju fazu života pukovnika Mackenzieja (premještaj pukovnika u Texas 1883. do kraja pukovnikova života). Drugi dio je prije svega priča o Bad Handu. Zanimljiv i originalan Boselli: nakon 150 stranica otkrivamo kako je prvi dio ispričan kao flashback. A bit će još dosta Bosellijevih nepredvidljivosti i originalnosti u ovoj priči. U svakom slučaju pozdravljam ideju o pronalaženju povijesnih podataka, pogotovo ako se ovako dobro iskoristi! Povijesni događaji i izmišljene ideje pomiješane u funkcionalnu mješavinu! Ideja o kletvi vrlo je dobro osmišljena, što odgovara stvarnim nezgodama.
Tuča u saloonu, a da nije Tex akter
Galerija likova:
Uvjerljiva karakterizacija! Svakako je Boselli uložio puno na lik pukovnika Mackenzieja, ali i svi drugi likovi su maestralno okarakterizirani!
Pukovnik Ranald Mackenzie: lik koji će svakako ostati u sjećanju! Ističe se prije svega složenim karakterom: vrlo sposoban, nije pompozan, vojnik od glave do pete, međutim kada se ukaže potreba, prestaje biti vjeran zapovijedima. Veliki karakter, ponosan, sposoban koristiti glavu, sjajan strateg, karizmatičan, strog, čvrst, čovjek rastrgan noćnim morama (Maman-Tijevo prokletstvo), pati jer drugi nisu poštovali njegovu riječ (zatvor za Kiowe). Sjajan saveznik/protivnik/prijatelj Texa, iznimno cijeni Texa i Carsona! Odlučan čovjek, ali iznutra uznemiren i opsjednut svojim neprijateljem Lonom Wolfom. U rivalstvu između njih dvojice postoji poštovanje i čast, a ne kao u većini priča rivalstvo iz čiste želje da se nadvlada rival na bilo koji način. U svakom slučaju odličan i simpatičan lik, posebno jer je predstavljen kao klasični čovjek s granice, atipičan vojnik, što je ravnopravan Texu i što je predstavljen ipak manje Supermanom od Texa. Pukovnik, poznat po rješavanju nemogućih situacija (često i bez službenog odobrenja vojnog vrha, ali je od vrha dobio naredbe), gerilskom taktikom izgladnjuje pobunjenička plemena, rezultat čega je predaja vođa pobune. Jedan od njih, Maman-Ti baca strašno prokletstvo na Mackenzieja. Od tog trenutka karakter pukovnika se počinje mijenjati. Boselli je vješto prikazao postepeno mentalnu nestabilnost Mackenzieja i njegovo neuravnoteženo ponašanje iliti faze pukovnikovog raspada (halucinacije, snovi, spaljivanje Santa Rose, prijetnja Kitu Willeru…). Lik će ostati upamćen i kao jedini američki vojnik koji je u serijalu u uniformi prešao na meksički teritorij! Pukovnik Mackenzie je bio vojnik od glave do pete. Takvim je i prikazan i u zadnjim trenucima života, gdje govori kao vojnik. Možda malo patetike za kraj, ali svakako gorak završetak, ali protiv Maman-Tijevog prokletstva se nije moglo! Boselli je svakako odlično upravljao odnosom velikih ličnosti Mackenzie -Tex u granicama koje mu je nametnula povijest.
Usamljeni Vuk (Lone Wolf): ponosni poglavica Kiowa, pametan, racionalan, lukav, jednostavno prikazan sa svim vrlinama velikog poglavice, kako su najčešće i prikazane velike poglavice u serijalu. Kakva je bio veličina i protivnik, najbolje prikazuju odnosi sa Texom i pukovnikom, koji su puni uzajamnog poštovanja i divljenja. Lik koji će svakako ostati u sjećanju, posebno njegov pogreb.
Iako su Mackenzie i Lone Wolf najvažniji likovi, svim ostalim likovima Boselli je čak i sa samo nekoliko poteza dao puninu i dimenziju. Neke je lako zapamtiti poput Mackenziejevih vojnika: kaplara Valdeza, kapetana Stimsona, narednika Tomlinsona i svih vojnika od časnika do trupa, sve redom odani vojnici i prijatelji ili izviđač Seminola Isaac, rendžeri Lee, Jones, Dayte, meksički pukovnik Ernesto Falcon, alcalde Santa Rose i komančero El Truco. Ipak, ovaj put mi nije najbolje sjeo toliki broj likova! Recimo da se strašnog El Truca i majora Jonesa svakako moglo bolje okarakterizirati, ovako su obojica ispali mlakonje sa svim svojim slabostima i nepromišljenostima, te naravno daleko od Texove razine! Ali to ne treba naglašavati, to se zna!
Lone Wolf i pukovnik Mackenzie
Carson: situacija zahtjeva razdvajanje Carsona od Texa, pa imamo Carsona u solo dionici, gdje briljira! Uz manje probleme izvršava povjereni zadatak, a lijepo ga je vidjeti autonomnog (bez Texa), gdje sve njegove vrline dolaze do izražaja! Carsona je po meni uvijek odlično imati u scenariju! Carsonove misli u trenutku oproštaja od Texa su pune ironije, ali i iskrenosti, a sve kako bi se sakrila bojazan za sudbinu svog prijatelja. Svi Texovi scenaristi su koristili ironiju u takvim napetima trenucima, za ublažavanje napetosti i iskazivanje velikog prijateljstva dva parda. Meni je to uvijek drago vidjeti! Vrijedi spomenuti svakako dijalog Texa i Carsona, nakon spašavanja rendžera, sa stranice 143, LL 113, gdje Carson govori Texu kako nije ponosan na učinjeno (poraz Kiowa)! Nije to ni prvi, a neće biti ni posljednji put da su se naši junaci našli rastrgani u svojoj dvostrukoj ulozi; bijelaca i prijatelja Indijanaca. S jedne strane spasili su živote prijatelja rendžera, a s druge strane ta pobjeda znači pobjedu vojske i pobjedu novog grada Matadora, koji će zauzeti indijansku zemlju! Emocije na Carsonovom licu sve govore!
Carson solo u akciji
Tex: Superman, herojski pridružuje svoju sudbinu rendžerima u klopci na Lost Valleyu, malo pretjerani pothvat, ali Tex je to…Svakako dominira terenom, nogometnim rječnikom rečeno. Često se naleti na forumima na rasprave o Bosellijevom Texu, pa da se osvrnem, nabrajajući samo činjenice. Činjenica je kako se Bosellijev Tex „malo“ razlikuje od onog na kakvog smo navikli iz prošlosti, što je normalno jer Boselli ne piše kao Bonelli nekad, njegovi su dijalozi češći i različiti od Bonellijevih, ali Tex je uglavnom zadržao karakteristike Bonellijevog (hvalisav, svadljiv, oštrouman…), ali nam se čini drugačijim zbog Bosellijevog stila. Također do izražaja dolazi faktor nostalgije; stariji čitatelji koji su odrasli uz Texa ne doživljavaju emocije prilikom čitanja novih priča, kakve su doživljavali i doživljavaju čitajući starije priče (efekt nostalgije). Srećom nakon SR 650 gotovo da i nema loše priče (za razliku od mnogih depresivnijih razdoblja), pa ne vidim razlog zašto ne uživati u njima, izbjegavajući traženje onih osjeta koji se ne mogu pronaći, jer su povezani s nostalgijom. Ova priča je dokaz kako Boselli radi dobro (a opet bi mogli i o temi da je to drugačiji Boselli nakon 30 godina na Texu, kako je tempo njegovih priča pao, itd.), a naravno nekom će se svidjeti više, nekom manje, a nekome se uopće ni neće svidjeti. Meni se svakako svidjela, što pokazuju i ocjene. Ima tu svega, ali trud i dojam je odličan, vjerujem da će svatko naći puno toga dobrog. I za kraj, da, i meni je draži Bonellijev Tex, ipak sam na njemu odrastao i jednostavno je njegov stil neponovljiv i najviše mi odgovara, ali kao što rekoh sviđaju mi se i novije priče. Nema lošeg Texa 😊
Ono što svakako valja spomenuti jest odnos Texa i Carsona spram Mackenzieja. Naši junaci su puni strahopoštovanja spram pukovnika, s pravom! Usporedimo li odnos prema vojnim časnicima u serijalu, znamo kako odnos nije bajan, to jest možemo reći da odnos oscilira od neprijateljstva i prijezira prema arogantnim, okrutnim i nesposobnim oficirima (koji su u većini u serijalu) do prijateljstva i savezništva sa rijetkim oficirima vrijednim poštovanja.
Tiger Jack: klasika, grandioznog osjećaja neizbježnosti sudbine i pragmatičnog pristupa postojanju, hladan kao led, uvijek je tu kad zatreba i nikad ne omane!
Kit Willer: Boselli se ne boji koristiti lik Texova sina i zna što će s njim, pa tako u ovoj priči nema ništa lošeg kad je lik Kita Willera u pitanju! Jest da je opet završio u zatvoru, ali je pokazao svoju pravu mladenačku strast, suprotstavljajući se pukovniku!
Crtež: Biglia je zaista lijepo nacrtao ovu priču! Pogotovo ako se zna kako mu je ovo prvi rad na regularnom Texu! Crtež je jednostavan i lijep, čistih, elegantnih i realnih linija, vješte mješavine crno-bijelog, iako mi se strip na prvu činio previše svijetao. Crtež koji odgovara Divljem zapadu i Texovu serijalu! Izvanredan rad koji pruža savršenu interpretaciju i grafičku vizualizaciju priče, dajući idealni potporu Boselliju; savršena simbioza scenarista i crtača! To je vrući i grubi Zapad u sunčanim prerijama, klaustrofobičan i prosjački (Matador), mršav od siromaštva u selu Santa Rosa. Jako lijepi crteži akcijskih scena i pejzaža. Ipak, primijeti se nedostatak detalja na mnogim vinjetama, posebno u pozadini i licima likova. Primjećuje se diskontinuitet, to jest ima izvrsnih vinjeta, ali i dosta onih manje uspješnih, ponekad čak imamo u istoj vinjeti i izvrsne stvari, ali i one manje uspješne! Svakako upada u oči loše iscrtavanje lica likova kada se nalaze na udaljenosti, što takve vinjete čini kao da su nedovršene. Općenito crtež je učinkovit u krupnim kadrovima, dok na daljini se pronalaze poteškoće. Također Texovo lice ne izgleda uvijek jednako nacrtano! Ali kad se sve sagleda, u cjelini je crtež vrlo dobar, ugodan oku, vrlo dinamičan i lako čitljiv, te se uočava kako je u skladu sa žanrom! Izvrsna simbioza sa Bosellijem, a sve u službi priče, atmosfere i likova. Za prvi put je izvrsno prikazao/pogodio karakteristike i fizionomiju svih likova. Svakako upada u oči kako Biglia crta nasmijanog Texa, taj lukavi osmijeh po kojem je Tex bio prepoznatljiv u prošlosti, čak i u najtežim trenucima opsade kod Lost Valleya! Za razliku od mnogih Texovih crtača, koji ga crtaju trajno mrzovoljnog! Sve u svemu, jako, jako dobar crtež! Ocjena: vrlo dobra osmica!
Priviđenja pukovnika Mackenzieja
Naslovnice: za najvišu ocjenu, iako mi naslovnica trećeg nastavka nije najbolje legla, nekako je previše plastična i jednostavna za Villine gabarite. Zato su naslovnice prva dva nastavka fantastične i reproduciraju događaje iz priče. No, kad se sve zbroji dajem maksimalnu desetku za naslovnice!
Rezime: nedvojbeno izvrsna priča, koja se brzo čita i u jednom dahu, bez stanki, usprkos poplavi (velikom broju) dijaloga, k tome još opsežnih, a nije bilo potrebe za čestim ponavljanjima, objašnjenjima, jednostavno višak riječi, ali takav je današnji Boselli, pomaknut prema retorici! No, sve spomenuto ne umanjuje kako se Boselli potrudio oko ove priče i kako nam je servirao odličnu razbibrigu i zabavu! Uzbudljiva i dramatična priča u svakom pogledu, ni trenutka dosadna, prepuna događaja, likova i emocija! Boselli je pazio na svaku sitnicu; opis bojišta, položaj i kretnje aktera, Texovi trikovi (ne baš svi za pohvalu-teško bi Kiowe nasjele na stari trik s lutkama), indijanska taktika ratovanja, Texovo korištenje zapaljivih strijela (naslovnica), vrlo dobro iskorišteni brojni povijesni temelji... Sve spomenuto čini scenarij nepredvidljivim, a Boselliju se može samo zapljeskati! Scenarij je razrađen i složen, ali dobro funkcionalan za potrebe radnje i daje nam neke vrhunske trenutke. Priča koja podsjeća na najbolje Bosellijeve! Vrhunskih trenutaka i scenarističkih detalja ima pregršt (zasjeda, sprovod, tuča u salunu, američka vojska u Meksiku…). Odlična karakterizacija likova, ne samo glavnih, već svih! Malo patetike i gorčine na kraju, ali sve u svemu odličan strip i zabava zagarantirana! Svakako velika preporuka s moje strane, pročitajte, nećete požaliti!
.jpg)
