.png)
New Orleans-grad okružen labirintom kanala smrtonosne močvare, grad misterija i spletki, grad u kojem je šerif Nat Mac Kennet, grad podijeljen na kriminalne četvrti u kojima stoluju bossovi, grad restorana s odličnom lokalnom gastronomijom, grad magije i vudua. Sve to prožima Texove avanture kada se spletom okolnosti zatekne u tom gradu, tako i u ovoj Bosellijevoj priči imate sve te sastojke osim vudua, a magijska je komponenta ovaj put povjerena ezoteriji i alkemiji. Već sam naslov „Ubojstvo u ulici Bourbon“ sugerira nam da će ovo biti jedna krimi priča u kojoj naši junaci moraju razriješiti nekoliko ubojstava, ali Boselli taj famozni giallo đir brzo upotpunjuje misterijima i zastrašujućim kreaturama noći koji prožimaju priču i tvore jednu odličnu uzbudljivu avanturu prepunu obrata. Nesumnjivo je Tex u svojoj sedamdesetogodišnjoj karijeri često prelazio granice racionalnosti i rub stvarnosti, a Boselli ovdje stvara rafinirani sloj akcije isprepletene ezoterijom, koji pak u zajedničkoj sinergiji tvore napetosti i preokrete u svrhu podizanja dramatike i uvlačenja čitatelja u fascinantan svijet njuorleanskog podzemlja i legendi o skrivenome blagu i vječnome životu.
Niz tajanstvenih ubojstava usmjerava istragu naših junaka prema alkemijskom motivu, a isprepletenu s radnjom dvaju lokalnih gangstera koji nanjuše mogućnost lakog bogaćenja. Gaston Lagrange i stari znanac Diamond Johhny uključuju se u ovu priču miješajući se u istragu naših junaka kako bi stavili šape na blago legendarnog gusara Jeana Lafittea, vjerujući da bilješke Raphaela Tenebresa, jednog od njegovih pirata, sadržane u knjigama koje tajanstveni ubojica krade od Pariza preko Rima do New Orleansa, sadrže ključ rješenja do skrivenog piratskog plijena. Tex i Carson, uz Nata i zagonetnog pariškog inspektora Henrija Carfaxa ne daju se obeshrabriti i nastavljaju svoju pomnu istragu. Boselli pred njih sije ponekad prave ponekad obmanjujuće tragove, a u sve to su uključene pucnjave, tučnjave, tajni prolazi, zamke i vrebanja, ovivši radnju misterioznom nadrealnom atmosferom zbog prisutnosti "Ponoćnog starca", duha iz lokalnog folklora, navodno viđenog na mjestu zločina.
Epilog se dešava u uznemirujućem okruženju „maison estrahane“, napuštene kuće koja će se pokazati kao smrtonosna zamka za svakoga tko ima hrabrosti kročiti u nju i smrtonosne močvare gdje se sažimlju sve napetosti i iznenađenja. Otkrivamo iznenađujući identitet Ponoćnog starca, otkrivamo arhitekta lanca zločina i njegovu vezu s Indijancima Choctaw, ali prije svega otkrivaju se njegovi motivi koji se ne tiču plijena kakvom se nadaju bossovi, već tajnog recepta za eliksir života.
Ali Boselli do samoga finiša zadržava pravi zaokret otkrivanjem nevjerojatne tajne pariškog komesara Henrija kao alkemičara koji je otkrio eliksir i osudio sam sebe na neku vrstu proklete besmrtnosti. Rješenje misterije Boselli nam je natuknuo davno prije epiloga, s obzirom na to da je autor u prve dvije priče s tim u vezi širio nekoliko tragova (vidi rečenicu Texa koja Carsonu objašnjava da njihov kolega iako vrlo mlad već posjeduje pogled iskusnog čovjeka, ili kako se brzo oporavlja od zadobivenih rana).
Uz Texa, Carsona i Nata postoji nekoliko likova koji upotpunjavaju odličnu atmosferu priče: Gaston Lagrange-fizionomije lica Clarka Gablea i oportunistički boss francuske četvrti i njegovi ljudi Doudou Marechall i prelijepa Mercedes, a po mojem je mišljenju ženski element dobro iskorišten, iako Mercedes zapravo nije mračna dama ili femme fatale, tu je i boss crnačke četvrti Diamond Johnny, zatim dvojica učenjaka profesori Levins i Robinson, ali među svima njima se ističe pariški policijski povjerenik Henri Carfax. Carfax je uspješan, i kako se na kraju otkriva višeznačan lik, a Boselli ga je prikazao kao tragičnog lika potaknutog humanističkim razlozima.
Ne može se poreći da Mauro Boselli ima šlifa za priče s tajanstvenom pozadinom. Na Zagoru je izbrusio taj talent od „Osvete vudua“ (kako odmičete s ovom pričom primijetit ćete neke sličnosti i poveznice) preko „Morske strave“ i afričke odiseje do „Žezla Tin-Hinan“, a i ovdje je vrlo dobar u stvaranju tjeskobne i mračne atmosfere kroz radnju, s misterioznim zločinima koji su povezani s alkemijskim obredima. Ovo je priča koja je rađena i umom i srcem, s pažnjom na svaki detalj. Ovo je priča koju karakteriziraju zanimljivi dijalozi koji ne padaju u sferu banalnosti, vješto strukturirana radnja sa složenom i uvjerljivom pričom punom misterija i s napetom i ponegdje tmurnom atmosferom, a sve začinjeno daškom fantastike, vratolomnom akcijom, neprekidnim preokretima i izlogom dobro definiranih i dobro korištenih svih aktera priče u kojoj neki likovi balansiraju na rubu između saveznika i protivnika, a poput Texa, Carsona i Mac Kenneta čitatelj postupno otkriva sve fragmente ove zamršene priče.
Krešendo akcije prelijeva se iz priče u priču zajedno s odličnom karakterizacijom likova, posebice Henrija Carfaxa, za kojeg sam bio siguran da je misteriozni ubojica ali me Boselli razuvjerio uzdizanjem Henrija do apsolutnog protagonista ove epizode, Nat Mac Kennet je puno aktivniji negoli u većini prijašnjih pojavljivanja, Gaston Lagrange i Diamond Johnny su svoje uloge kriminalnih šefova odigrali savršeno, glavni negativac odličan, motiv kojim se vodi klišeiziran ali svrsishodan, a čak je i Carson odigrao zapaženu ulogu preuzimajući inicijativu u svoje ruke ušavši sam u vučju jazbinu.
Tijekom ove avanture crtački nas duo vodi kroz čitav niz uspješnih scena, a izdvojio bih okršaj u kockarnici, naše junake u smrtonosnoj zamci, a nadasve završno poglavlje s napadima Choctawa u močvari i opsade kuće „maison estrahan“ koja je uslijedila, te stari piratski brod zarobljen u močvari. Prekrasne scene. Trokut „M“-Mauro Boselli, Marco Bianchini i Marco Santucci-donio nam je priču izvan ponavljajućih i monotonih zapleta koji su se događali posljednjih nekoliko godina, a ovdje su krimić, triler, misterij, alkemija i dodir noira odlično povezani s Texovom mitologijom.
Mane ovoj priči neću tražiti, ako ih ima, skrivene su odličnim, detaljnim, živopisnim crtežom umjetničkog dua. Nažalost, Santucci je nakon realiziranja ove priče izjavio da se nije osjećao ugodno crtajući ju. Vjerojatno mu „ne leži“ Tex kao junak pa se prebacio na Dampyra, također s izvrsnim rezultatima i po svemu viđenom mogu izjaviti da je njegov odlazak prava šteta po Texov serijal, baš kao i Bianchinijev, a i njemu je ovo debitantski rad na Texu, nažalost i posljednji. Još jednom napominjem, velika šteta, jer su zajedno stvorili odlično okružje i atmosferu tajnovitosti i ezoteričnosti maglovitog i sablasnog New Orleansa i močvare koja ga okružuje. Napominjem da je cijela priča odrađena na visokom nivou, a neke scene uistinu su sjajno dočarane, evo tek jedne da se uvjerite.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
(6).jpg)
