2010. godine, kad je ova priča ugledala svjetlo dana u Italiji, autori ove priče Claudio Nizzi i Jose Ortiz su imali 72 godine (Nizzi), odnosno 78 godina (Ortiz). Ako je istina što se govori, kako s godinama stariji ljudi ponovno postanu djeca, onda ne treba čuditi kako je ova priča ispala dosta djetinjasta. A dobro je poznat i pojam „kad starci prolupaju“. Po uvodnim riječima Vašeg recenzenta već se da zaključiti kako ova priča ne nudi neki spektakl, ali… Moram priznati, kako mi se priča nije svidjela, svakako je miljama daleko kvalitetom od Nizzijevih klasika iz prošlosti, ali svejedno mogao se Nizzi i malo više potruditi! Preduvjeti za dobru priču su prisutni: osveta, vrač varalica, napad na Navaje, potjera… ništa originalno, ali jako dobar materijal za priču! Nizzi, tih godina radi klasične western priče, zna klišeje koji moraju biti prisutni za Texove priče, te ih miješa da izvrši zadatak sa što manje truda, bez puno mašte i originalnosti!
Nizzi odlučuje iskopati stari Bonellijev lik Žutog Psa, kao što je to činio ranije uspješno u prošlosti! Posljednjih godina Nizzi je vratio u serijal neke važne likove: Mormone iz „Obećane zemlje“, Crnog Tigra i sada Žutog Psa, ali sa malo mašte rekli bi!
Kad su povratci neprijatelja u pitanju, ja nisam preveliki ljubitelj takvih priča. Dobro nije da i imam nešto protiv, ali draži su mi neki drugi tipovi priča. Svakako je u serijalu bilo puno više neuspjelih povrataka (Jack Thunder, Crni Tigar, Yama, Mefisto, Kid Rodelo…) od uspjelih (Proteus, Krvnik, Mefisto, Maestro…). Pamtimo svakako kakva su bila zadnja pojavljivanja velikih Texovih neprijatelja Mefista, Yame, Jacka Thundera, Crnog Tigra, to jest nisu donijela vrhunske priče, baš naprotiv fanovi su bili dosta razočarani. Isti slučaj je s ovom pričom i Žutim Psom, koja je doooosta razočaravajuća!!!
Prva stranica priče, Žuti Pas nekad i sad!
U oko upada ista košulja 😊
Povratak povijesnog neprijatelja, poput Žutog Psa nije iskorišten u svom potencijalu! Povratak antijunaka nije lak i trivijalan zadatak, ali je Nizzi ponudio baš trivijalnu priču, bez puno mašte i vica! Istina je kako je Nizzi hrabro došao na ideju o njegovom povratku, ali po meni je to bila velika greška! Vlada i fama kako su neki neprijatelji prikladni samo za jedno pojavljivanje! Nizziju je nakon puno godina pisanja scenarija za Texa ponestalo ideja i onda lako padne na pamet neki stari neprijatelj, a što je dokaz Nizzijeve trenutne slabosti! Kažem hrabar potez, tim više jer je prvo pojavljivanje Žutog Psa donijelo odličnu priču, svojevrsni klasik (SR 233/236: Cane Giallo – Žuti Pas iz 1980. godine, kronološki gledano 173. Texova priča, Bonelli/Ticci, LL 40, naša recenzija i talijanska recenzija. Žuti Pas je sramotno napustio scenu, pretučen od Texa, ponižen, odbačen i omražen od svojih Uta (odlazak sa scene ošišane kose, ostaje trajno urezan u sjećanje čitatelja).
Povratak bi morao i trebao ponuditi izuzetnu ideju, što ovdje nije slučaj! Čak štoviše nalazimo većinu strukturnih elemenata prethodne avanture: Žuti Pas izazove Texa potaknut od druge strane (prije trgovac, sada Ukasi), napad na selo Navaja na rubu rezervata, lov na naše junake koji su krenuli njegovim tragom (prije na teritoriju Navaja, sada na teritoriju rezervata Uta). Cijeli dio posvećen uništavanju trgovine oružjem (prethodna avantura) zamijenjen je okršajem u utvrdi Blufold. Herojski otpor Navaja kod „Đavoljeg prolaza“ ustupa mjesto kratkoj opsadi Texa i Tiger Jacka, dok se obračun na visoravni Kaibito zamjenjuje borbom na Kamenom mostu. Novi elementi sastoje se u dvostrukom predosjećaju (Tex i Crveni Oblak) i kratkom zarobljavanju Texa. Jedino što odskače od klišej tematike je vrač Ukasi, ali zlobnici će reći bolje da ga i nije bilo u ovoj priči! Kao što se vidi iz spomenutog, scenaristički klišeji puno puta viđeni, a kao što rekoh viđeni čak i u prethodnoj avanturi sa Žutim Psom. Isti zaključak bi se mogao izvesti za neke krajolike (Orlov vrh) i scene (Carsonova klasična prijetnja s vrećicom s lijekovima Kaibahu, snovi i predosjećaji…), koje su već viđene u serijalu. I tako moglo bi se nabrajati dugo, jer je Nizzi stvarno posudio puno toga za ovu priču iz drugih priča! Siguran znak kako Nizzi nije u stanju smisliti nešto drugačije i složenije, uvijek bira predvidljive situacije: napadi, zasjede, pucnjave, galopi, bijeg, ubijanja, karakteriziraju klasični vestern, ali nedostaje kemije koja ne bi pokvarila avanturu, to jest priča je prepuna naivnosti, nekih i teško pojmljivih!
Uz sve to posebno upadaju u oči dvostruki/trostruki dijalozi kojima se objašnjava nešto što je već rečeno i viđeno, potpuno nepotrebna objašnjenja, opisi i dijalozi. Tako imamo tri puta priču o porazu Žutog Psa u prethodnoj avanturi i to u uvodnih 20 stranica (pretjerano ponavljanje), pa tri puta priču o Ukasijevoj prošlosti… Uz sve to, sve je ispričano s velikim brojem skokova naprijed – natrag, s malo povezujućih faza.
Napad Uta na selo Navaja, stranica 31 (LL 67)
Dolazimo i do karakterizacije likova, koja kao što možete pogoditi nije bila uspješna, opet je i tu Nizzi kiksao, gore nego Harada 1994 na ZOI u Lillehammeru! Možemo reći kako i izostaje konkretna i prava karakterizacija likova, što je svakako nedostatak. Ajmo reći kako bi svi rekli da su dva glavna lika Žuti Pas i Ukasi, ali nevjerojatno je kako su ta dva lika skroz malo uopće prisutna u priči!!! Ostaju cijelu priču u sjeni, bez da se istaknu i postanu zanimljivi čitatelju, što je svakako loše! Svakako su trebali i morali dobiti više prostora! Pogotovo Ukasi (koji je zapravo i glavni negativac), koji se pojavi na početku priče, zatim ga nema do kraja priče, kad Žuti Pas razotkrije njegov trik i ubije ga, sve u par vinjeta. Ono što će svakako svi zapamtiti iz ove priče je Ukasijev trik, to jest sposobnost ubijanja na daljinu krikom! Da ne objašnjavam što je posrijedi, vrlo djetinjast, apsurdan i loš scenaristički detalj, baš kao što je i karakterizacija Ukasija jako loša! Ukasi je bivši učenik Navajo vrača Crvenog Oblaka (kojeg mi je uvijek drago vidjeti!), a otpočetka odaje dojam šarlatana, ali on je taj koji gura Žutog Psa na ratnu stazu, ali paradoksalno mu je to i jedina uloga u priči! Ukasi je prikazan kao svojevrsni klaun, odmetnuti Navajo, koji cinično koristi znanja indijanskog i bijelog svijeta za svoju čistu osobnu korist, to jest želi se domoći zlata Navaja! Praktički od prve vinjete je prikazan kao pohlepni luđak. Paradoksalno, Nizzi ne odbacuje sumnju jesu li njegove čarobne vještine stvarne ili iluzorne! Ipak iz razgovora Texa i Crvenog Oblaka, druga mogućnost se čini vjerojatnijom! A i nije teško pretpostaviti kako je neki trik u pitanju! Problem nije u tome koristi li se magija, već kako se koristi magija! Znamo kako ni najveći Texov neprijatelj Mefisto ne može ubijati na daljinu, a u prošlosti smo čitali mnoge čudne i nevjerojatne stvari, koje smo lako prihvatili, ali ovdje je ipak Nizziju nedostajalo mašte!
Žuti Pas je u početku prikazan kako živi pustinjačkim životom, protjeran, ponižen i odbačen od plemena, izoliran i očajan, star i bez karizme koja ga je krasila prethodni put (vidi sliku!). Što reći za činjenicu kako je njime manipulirao lik poput Ukasija?! Vrijeme koje je proteklo od prethodnog dvoboja s Texom nije ga poboljšalo, s obzirom na to da kad mu se ukazala prilika za osvetu Texu, čini to na gotovo isti način, kao i prethodni put. A prilika mu se ukazala ukazanjem Navajo vrača Ukasija, koji uz pomoć jeftinog trika vraća Žutog Psa na čelo plemena Uta. Nažalost, Nizzi je tu dao hrpu nes(p)retnih, naivnih, djetinjastih, apsurdnih… scenarističkih detalja. Pa, recimo da je malo vjerojatno kako bi bilo koje ponosno pleme Indijanaca prihvatilo odbačenog i očito diskreditiranog lika poput Žutog Psa da im bude vođa, pa čak i da su u plemenu samo usijane glave. Zatim, činjenica je kako osveta može zanimati samo Žutog Psa, ne i Ute, koje su Tex i Navaji poštedjeli prošli put. I dok je u prvom pojavljivanju Žuti Pas bio mlada usijana glava, željna slave, u ovoj priči je sve suprotno: dokazuje da ne posjeduje razboritost i stratešku inteligenciju. Pritom mu je taktika slična još jednom Nizzijevom liku, Indijancu Hromoj Pumi iz SR 550/551: Vlak za Redville (VČ 50/51). Svakako je okidač za osvetu bila pojava moćnog vrača Ukasija. Samo uz pomoć Ukasijevih moći Žuti Pas je mogao impresionirati svoje ratnike. Puno bi bolje rješenje bilo dvoboj Žutog Psa i poglavice Uta, kako bi pokazao obnovljeni ponos i snagu i povratio stari ugled, a umjesto toga Ute ga rehabilitiraju samo zahvaljujući „moćima“ Ukasija! Jedna od rijetkih svijetlih točaka jest izazov Žutog Psa Texu upućen pomoću dimnih signala, te Texov odgovor Nakateeu u vezi izazova! I to je to, praktički do kraja stripa više Žuti Pas i nema neke glavne role, organizira ophodnje ratnika i sklapa savez sa Rubidiom, koji stavlja Rubidija u prvi plan! Kulminacija je novi dvoboj Žutog Psa s Texom, a ovaj put ga to vodi do neslavnog kraja!
Ukasi, usamljeni vrač gubitnik, s jedva spomenutom prošlošću, kojemu je potrebno kontaktirati još jednog gubitnika, Žutog Psa, da bi zadovoljio svoje ambicije, asimiliranog Indijanca, koji je naučio od bijelaca vrijednost zlata. Sve u svemu dva luzera, nemaštovito okarakterizirana, ali teško je zaboraviti ovakve likove, sigurno će ih se pamtiti dugo!
Za kraj karakterizacije, spomenuti ću kako su i naši junaci loše okarakterizirani, od Texa, koji je ovaj put pun loših planova, te lupeta gluposti svako malo, što nismo navikli, do samog kraja i završnog dijaloga Texa i Žutog Psa, kojeg bih nazvao biserom priče (a moglo bi se bisera napisati ohoho):
Žuti Pas: Ovo je neravnopravan dvoboj! Ti imaš pištolje!
Tex: Odbacit ću ih ako ti isto učiniš sa svojim nožem…
Žuti Pas: Uh!... Hoću!
Tex: Evo. Sad je tvoj red!
Žuti Pas: Ti si budala, Noćni Orle! Nož će mi poslužiti da ti izvadim srce!
Tex na kraju dobiva dvoboj, ali uspio mu je Žuti Pas čak prodati i foru s bacanjem zemlje u oči, pa Tex slavi na čistu sreću, napipavši u pravom trenutku na pravom mjestu odbačeni colt u zadnji tren ubija Žutog Psa. Istu takvu scenu smo imali i sa Texovim sinom u prvom nastavku, gdje se Kit spašava na identičan način! Mislim, kraj je stvarno grozan i čisto razočaranje! Ne samo završni dvoboj, nego i bitka na Kamenom mostu, gdje Indijanci šaptom padaju (vidi posljednju sliku u recenziji!) samo za popunjavanje stranica!
Žuti Pas (Carson ga očerupao sa Kamenog mosta) i
Tex nakon pada s konja (pogodio ga Žuti Pas), scene finala priče
Carson sa previše beskorisnih pitanja, ali u duetu sa kumčetom, on je taj koji je vođa i optimist! A opet, skoro ga je probio Indijanac kojeg je ispitivao! A što onda reći za mlađeg Kita, kojem Carson pomaže pri penjanju i koji zapravo postaje Carson, lijen, mrzovoljan i čak nadmašuje svog striku u pesimizmu! Još jednom loša i karikaturalna karakterizacija mlađeg Willera! Jedini na visini zadatka je Tiger Jack, koji čak odbacuje Texove hipoteze i Texu ukazuje na pogreške, te ga upozorava na opasnosti! Praktički je Tiger Jack glavni u ovoj priči, jer on predlaže Texu kako da se izvuku od opsade Uta, Tiger oslobađa zarobljenog Texa, itd. Svakako je u ovoj priči Nizzijev Tex daleko od pravog vođe kvarteta u ovoj priči! Snovi koji ga uznemiruju, sulud prijedlog o svjetlosnim signalima (tajni kod na kojeg je Nizzi na kraju i zaboravio, baš kao i Carson i kumče, pa su se poslužili dimnim signalima, kako bi odali svoj položaj), završni dvoboj… Dalo bi se još nabrajati, jednostavno Tex, na kakvog nismo navikli!
Tex urla kao manijak, samo pet vinjeta nakon što je rekao
da bi bilo kakav zvuk mogao uzbuniti Ute (stranica 129, LL 67)
Crtež: legenda kaže kako je priča nastala 2006. godine, ali je ostavljena sa strane da je netko preuzme u dogledno vrijeme. Namjera je bila dati je Fuscu da je nacrta. No, Fusco je vrativši se nakon operacije oka 2004. odbio taj zadatak, jer je nakon operacije želio crtati samo kraće priče, posljedično manje zahtjevne u smislu vremena realizacije. Krajem 2008. odlučeno je priču povjeriti Ortizu u tom trenutku najbržem crtaču na serijalu, a koji je i bio najprikladniji za pokrivanje svih rupa kojih ova loša priča ima ohoho.
Skromni Ortizov crtež, ova vinjeta izgleda
više kao skica, nego crtež?! (LL 67, stranica 164)
Jose Ortiz u 78. godini, daleko od zlatnih dana i u evidentnom padu! Nažalost, kako vrijeme teče, tako i Ortiz postaje sve gori, daleko od prosjeka na koji nas je navikao. Ortiz koji je uvijek uspijevao spojiti svoj vlastiti stil s likom i njegovim okruženjem, koji se dosta igrao kontrastima, ali sposoban stvoriti prašnjavu atmosferu, koja mu je bila trademark. U ovoj priči je daleko od svega navedenog, nacrtao ju je malo manje prljavo nego inače, u više od trećine vinjeta nema pozadine, na vinjetama prevladavaju likovi koji su vrlo udaljeni, na takav način da nema brige o definiranju njihovih lica, ali je problem što su baš takve vinjete više nalik skicama nego crtežima. Ovaj Ortiz već, sasvim prirodno, pati od težine godina i podario nam je crtež na kakav nismo navikli kad je on u pitanju, gubitak kvalitete je naglašen, likovi su mu ostarjeli, posebno Carson, Indijanci su međusobno vrlo slični, a i sam lik Texa je prikazan rekli bi u više stilova, to jest nema uvijek isto lice (malo je nalik sinu Kitu, malo pronalazimo Ticcijev stil, Ticci mu je svakako bio orijentir za ovu priču, praktički je imitirao Ticcija kad je kraj Žutog Psa u pitanju i tako mu odao počast!), jednako tako crta i Texova sina sa prečesto drugačijim licima. Općenito, lica su problematična! Recimo, glavni negativac Ukasi čini se kao da je iz horor serije. No, svakako ostaje velika Ortizova sposobnost da „ispriča“ događaje, efektnost, neke je krajolike nacrtao fantastično, ali plaćen je danak brzini crtanja. S pravom se pitamo zašto tako brzo crta? Zašto ne crta sporije s većom pažnjom i preciznošću? Iako će neki reći: vrijeme je za zasluženu penziju, godine nisu utjecale na njegovu divnu sposobnost da se uključi u priču, što je u ovoj priči možda i njegova najveća snaga, ipak kad se sve zbroji sedmicu dajem za crtež!
Naslovnice: Naslovnice su svakako najbolji dio ove priče, Villa na standardno vrhunskom nivou. Mali kuriozitet je kako se nekoliko minuta na SBE stranici pojavila drugačija naslovnica od ove dvije objavljene: moglo se vidjeti Texa ispred ruševina sela koje je upravo opljačkao Žuti Pas. Naslovnica SR 596 podsjeća na naslovnicu SR 458 („Na putu za utvrdu Apache“), klasična pozerska naslovnica, dimni signali su mogli biti i uvjerljivije i ljepše nacrtani, ali svakako lijepa naslovnica! I druga naslovnica (SR 597) je u neku ruku pozerska, ali svakako također jako lijepa! Sve u svemu naslovnice svakako najbolji dio priče!
Naslovnica Repubblicinog Texa 235
sa scenom iz ove priče
Rezime: projekt vraćanja Žutog Psa pokazao se neuspješnim! Šteta, jer su uvjeti za dobar povratak postojali i lik Žutog Psa je zaslužio nešto više od ove priče! Već sama ideja o povratku Žutog Psa je bila škakljiva, uzimajući u obzir njegovo prethodno poniženje. Ali Nizzi je daleko od zlatnih dana, kao što je i Ortiz daleko od zlatnih dana, jedino su Villine naslovnice u zlatnim danima! Nizzi nam je ponudio klasičnu western priču sa pobunjenim Indijancima, osvetom, masakrom, napadom na tvrđavu, otmicom Navajskih djevojaka, zarobljavanjem Texa i završnim dvobojem… Priča je puna događanja i vrlo brzog ritma, te naglih promjena scena, ne sjaji originalnošću, ali donosi duh „starog stila“ na stranice Texa! Akcija non stop i brz kraj, kako priče, tako i čitanja (pročita se u dahu). Koliko god priča bila dosta predvidljiva, barem se Nizzi potrudio da Ukasijev trik ne razotkrije na početku, pa smo dobili mrvicu iznenađenja! Prisutna je i narativna Nizzijeva slabost, lošom karakterizacijom likova, scenarijem punim rupa i dijalozima miljama udaljenim od majstorskih, onih pravog Nizzija mnogo godina ranije! Kad se sve zbroji dosta loša priča i niske ocjene!
Pa da probam završiti recenziju berem jednim „dobrim“ vicom: Dolazi mali Ivica (student FER-a) kući, zatiče za stolom tatu i djeda, te im kaže: odustajem od studiranja! A na to će mu tata: dobro, ali ja i djed ne odustajemo!
Tako i mi znamo kako je Tex preživio i ovu priču, a i mi ne odustajemo, poput tate i djeda iz vica, s pravom, jer već sljedećih nekoliko brojeva donosi puuuuno bolje priče! Čak štoviše, cijelo razdoblje nakon SR 600 je sjajno! Ali, pročitajte i ovu priču ako ništa zbog Ukasijeva trika ili završnog dvoboja. Dva možda i najneugodnija Nizzijeva scenaristička detalja uopće!
Za stvarni kraj recenzije, još jedan biser: „most Indijanaca u padu“ (stranice 197 do 207, LL 67):
Most Indijanaca u padu
.jpg)
