U samoj epizodi Tex Willer je i dalje poznat kao „usamljeni odmetnik“, iako nikad ne dobivamo pravi odgovor kako je dobio taj nadimak. Međutim možemo shvatiti zašto je G.L.Bonelli dodijelio Texu ulogu odmetnika. Usamljeni odmetnik, kako u 1948., pa tako i danas, zvuči puno bolje nego karakterizacija lika kao rendžera koji striktno provodi zakon. Zato kada u slijedećim epizodama Tex i dobije rendžersku značku, ne prolazi dugo vremena dok se ne razočara u zakonske procedure i činjenice da su propisi i regulative ispred same pravde kojoj on toliko teži. Odbacuje značku i odlazi nazad među Navajo indijance. Tek na Carsonov nagovor, Tex će s vremenom uzeti nazad rendžersku značku, ali nikada neće postati običan rendžer, već onaj koji, ako treba, razvaljuje vrata od komandantovih ureda, ne mareći previše za propise.
No krenimo na samu priču...
Jednoga vrućega srpanjskog poslijepodneva, Joe Scott, izvidnik u utvrdi Two Miles, jaše putem prema kanjonu Rainbow. Sa sobom nosi novac za vojničke plaće. Na ulazu u kanjon presreće ga dobro obaviještena banda „Crvene ruke“, koja je poznata po tome da prilikom svake pljačke ostavi krvavi otisak dlana. Joe pada pogođen sa dva metka. Banditi uzimaju novac, i igrom slučaja, upravo u tom trenutku nailazi Tex. Plašeći se dodatnih nevolja, banditi bježe, a Tex dolazi do izvidnika Scotta i utvrđuje da je još uvijek živ. Joe Scott uspijeva prije smrti Texu reći imena trojice razbojnika „Crvene ruke“. Upravo u tom trenutku nailazi vojnička patrola. Tex je dobro pretpostavio da će ga ti vojnici nepravedno optužiti za ubojstvo. Uzjahao je na svog vjernog konja Dinamita i pobjegao.
Tex nepravedno optužen za ubojstvo
Tex odlučuje isprati ljagu sa svog imena i odlazi zamaskiran do utvrde Two Miles gdje obećava pukovniku da će pronaći prave krivce i uništiti bandu „Crvene ruke“. Texu je ovo od iznimne važnosti jer bi time dobio odličnu priliku da se oslobodi nezahvalnog statusa odmetnika. Uskoro stiže u Calumet City gdje se počinje obračunavati sa banditima „Crvene ruke“. Sa razbojnicima igra posebnu psihološku igru, nakon što ubije svakog člana bande, ostalim članovima pošalje papir sa popisom svih imena razbojnika, gdje su prekriženi već dosad ubijeni. Takvo postupanje tjera strah u kosti razbojnicima.
Ovo je prvi primjer Texovog korištenja psihologije kako bi razbojnicima uništio moral, nešto što će kroz epizode koje slijede na mnoge maštovite načine ponovo koristiti. Upoznajemo Texa koji ne samo da je brz i precizan sa pištoljima, nego ima i izuzetnu inteligenciju.
S vremenom Tex uspijeva eliminirati četiri člana bande „Crvene ruke“, i tada dolazimo do možda najvećeg trenutka gluposti G.L.Bonellija. Nakon što su uz pomoć indijanca Crnog Losa uhvatili i onesvijestili Texa, umjesto da ga upucaju, banditi odlučuju da ga bace u jamu „iz koje nitko nije izašao“. Nakon toga bacaju dinamit na ulaz pećine i odlučuju kampirati tjedan dana pored pećine kako bi se uvjerili da je Tex zaista mrtav. Smiješno je vidjeti kako strepe ispred pećine da li je Tex živ, a mogli su ga jednostavno upucati kad su imali priliku i riješen problem.
Pa što ga ne upucaš onda?
Tex se naravno uspijeva izvući iz te pećine i polazi eliminirati i posljednje članove bande „Crvene ruke“. Sam obračun s preostalim banditima mu je olakšan jer banditi vjeruju da je Tex mrtav, da je zauvijek ostao u pećini „iz koje nitko nije izašao“, pa kada ga ugledaju prva pomisao im je da su ugledali duha. Ova dosjetka je nešto što će se (pa i u nekim drugim Bonelli serijalima) često pojavljivati kroz godine. Duhovi su možda bili i zanimljivi u 1948. godini, ali kasnijih godina definitivno više ne. Mnoge uvjetno rečeno ozbiljne epizode je uništila pojava „duha“...
Naš junak dolazi do sjedišta bande „Crvene ruke“, prisluškuje njihove razgovore i na taj način doznaje gdje će se odviti slijedeća pljačka. Zatražio je šerifovu pomoć na svoj specifičan način – s uperenim revolverom u trbuh. Tex jednostavno želi biti siguran da ga šerif neće strpati iza rešetaka prije nego mu pruži priliku da razgovara s njim. Na ulazu u jedan kanjon Tex uz šerifovu pomoć bez većih problema ubija i zarobljava preostale članove bande „Crvene ruke“.
Sve skupa ovo je jedna jednostavna vestern priča u kojoj Tex još uvijek nema svoje vjerne pratitelje pa često razgovara sam sa sobom ili sa svojim konjem Dinamitom.
Što se samog crteža tiče, Galep je ovdje još bio u povojima. Tex još uvijek nije imao ono karakteristično lice na koje smo kasnije navikli. Na to treba pričekati još nekoliko epizoda. S obzirom da je ovaj strip originalno izlazio u striscia izdanju, logično je da na 32 stranice koliko je izlazilo u jednom broju, mora biti puno akcije, pucnjave i svega ostalog što čini dobar vestern. Zato se ponekad dobije osjećaj da je sve natrpano i zbrzano napravljeno. Također prisustvujemo prvom slučaju u kojem negativac promašuje Texa sa samo nekoliko metara, scena koja će se još puno puta ponoviti tijekom godina. Iako se radi o tek drugom Texovom broju, i unatoč tome što je strip iz 1949. godine, ocjene ne mogu biti visoke jer strip ima nekoliko ozbiljnih mana. Već u slijedećih nekoliko brojeva imamo puno bolje razrađene priče. Sve u svemu – pročitati – zaboraviti – i krenuti dalje na neke bolje Texove stripove koji kronološki i nisu tako daleko koliko svi misle.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
