„Biće bolje, neko viče,
na papiru mrtvo slovo,
na istoku stare priče,
na zapadu ništa novo!“
Da, na zapadu nema ništa novo... Po tisućiti put bljedoliki radi kojekakvih razloga (najčešće zlata) žele istjerati Indijance s njihove zemlje, iako su im prije obećavali da ih neće dirati.
Rekli bi neki da je to klasičan Texov zaplet i priča koja ne iskače iz okvira koji su našem rendžeru postavljeni. Još kad vidite da scenarij potpisuje Nizzi, koji je majstor bespotrebne petljancije, zamornih dijaloga i čovjek koji bi najradije Texu u ruke gurnuo povećalo kakvo koristi Sherlock Holmes umjesto Colta. Međutim, u svakom žitu ima kukolja, pa je tako ova epizoda, na našu sreću, pravi izrod u Nizzijevom opusu. Dosta ljudi proglašava Texa površnim junakom, što sam već više puta spominjao. Najčešće imaju i pravo, jer je dosta Texovih pustolovina nabijeno akcijom i pucnjavom bez nekih dubljih pouka ili ili mogućnosti da vas ono što čitate natjera da se zamislite. Netko to voli, netko ne voli, ali i oni koji vole akciju nakon čitanja ove priče neće moći poreći da je ovo dobrodošlo osvježenje u Texovim pustolovinama.
Nizzi je ovdje, rekao bih, dosta socijalno aktivan, iako sa zakašnjenjem od nekih sto i više godina, pa upućuje na probleme koji su i doveli do propasti Indijanaca. Osim toga se dotiče i drugih tema, poput činjenice da novac i ekonomska dobit vrte svijet nauštrb potreba i želja običnog malog čovjeka, te poput problema ponosa u nekim ljudima, koji može dovesti do nevolja neslućenih razmjera.
O priči nemam što puno reći, već sam naveo na samom početku i veću ocjenu nije zaslužila jer smo je, u raznoraznim varijantama, čitali nebrojeno mnogo puta. Bijeli hoće zemlju, crveni je ne daju, dolazi Tex koji ima ideju da se sve mirno riješi, stvari se dovedu blizu rješenja, a onda tragičan nesporazum, izazvan bijesom i željom za osvetom, sve zakuha, pa Tex mora smišljati nova rješenja. Ništa posebno, ali Nizzi je ovaj scenarij stvarno dobro uradio, ukomponirao i dobro i detaljno okarakterizirao mnoštvo zanimljivih i upečatljivih likova, koji će vam vjerojatno ostati u sjećanju.
Odakle početi? Možda najbolje od najnegativnijeg lika u cijeloj ovoj priči – pukovnika Drakea. Ponosna osoba ili – što je još bolje – ponosna budala. Takva kombinacija nikako nije dobra, što se ovdje i pokazalo. Čovjek je to koji uporno gura svoje ideje i načine za rješavanje problema, iako mu drugi ljudi i zdrava logika govore da su to najgori mogući načini. Sve ostalo zanemaruje odmah u početku, bez ikakve spremnosti na kompromis, vođen ili zasljepljujućom mržnjom ili željom za slavom ili samo svojom glupošću. Tvrdoglav, težak čovjek, s kojim nema prostora za dogovor i koji smatra da su sva prava bogomdana baš njemu i da nije važno što bi netko drugi mogao ispaštati radi njegove zatucanosti. Taj netko drugi ne mora nužno biti protivnik, nego i netko s njegove strane, kao što su u ovom primjeru bili vojnici koje je slao u bespotrebnu borbu i smrt. Očiti simbol (većine) tadašnjeg bjelačkog društva koje je Indijance smatralo nužnim zlom i koje je pokušavalo iskoristiti svaku priliku da ih se riješi, društva kojemu je novac predstavljao sve, a ponajviše mjerilo za uspjeh i sreću u životu.
S druge strane stoje Indijanci, a ovdje ih prezentiraju dvojica – poglavica Bijeli Oblak i mladi, ali mudri ratnik Brzi Jelen. Oni su gotovo u pravilu sve suprotno od onoga što obilježava pukovnika Drakea. Najbolji dokaz tomu je razgovor koji Tex na početku priče vodi sa spomenutim Brzim Jelenom.
Tex: „Kod bijelaca žuti metal vrijedi mnogo zelenih papirića, a bijeli ljudi svoju moć mjere novcem.“
Brzi Jelen: „Novcem? A ne vrijednosti i plemenitosti čovjeka? Ako je tako, onda su bljedoliki glupi.“
Naivno i utopijski, svakako, ali bolno istinito. Siouxima su Vjetroviti brežuljci sveti i oni njihovu vrijednost ne mjere novcem i zlatom, i ne žele ih prodati ni za koji iznos. Takvo razmišljanje za ekonomiste i gospodarstvenike je već tad bilo zaostalo i pregaženo vremenom, ali ponosna rasa kojoj je oduvijek bilo važnije živjeti u skladu s prirodom, a ne ubrzati rast BDP-a se tada još uvijek držala. Svi oni koji od stripa traže nešto više od obične razbibrige ovdje će doći na svoje. Dobro je prikazan bolan primjer polaganog propadanja jednog naroda samo radi toga jer su imali ispravne stavove. Mnogo puta prije su se povinuli i odrekli se vlastitih prava da bi udobrovoljili protivnike koji su na pogrešnoj strani, ali koji su brojniji i moćniji. Unatoč popuštanjima, protivnici su ih i dalje gazili i prisiljavali na nova odricanja. Teško je čitati molitvu koju Manituu upućuje Bijeli Oblak na kraju priče, molitvu u vidu pjesme kojom traži rješenje, iako je dovoljno vidio i dovoljno je mudar da shvaća da se njegovom narodu polako bliži neminovni kraj. Nije lako znati da se držiš svih moralnih načela koja te čine dobrim i poštenim čovjekom, a da unatoč tomu (ili baš zbog toga) u životu prolaziš loše. Možda je sve ovo pomalo patetično, ali nije me stid – lik Bijelog Oblaka me stvarno dirnuo. Sad ide spoiler, pa tko god nije pročitao, neka preskoči idućih pet-šest redaka.
Njegovo samoubojstvo na kraju priče je pravi simbol propasti Indijanaca. Ponosna rasa, oduvijek navikla na slobodu, je bila tjerana da živi u rezervatima poput pasa, i tako su se „ubijali“ na razne načine. Postajali su razbojnici i pljačkaši, usprotivljavali su se vlasti bijelog čovjeka iako ih je to vodilo u sigurnu smrt. Ovdje je takav primjer Gavranov Nos, pobunjeni Sioux koji nije poštovao Bijelog Oblaka i zajedno s još nekoliko istomišljenika napadao je bijelce. Napadao je bijelce koji su silovali njegovu zemlju i zato ga ne mogu gledati kao negativca, iako je to određenim radnjama zaslužio. Veći su negativci svi „pukovnici Drakeovi“ koji su ga natjerali na to. Naravno, samom svojom odlukom da krene u takav pohod praktički je izvršio samoubojstvo, što je kasnije samo potvrdio zalutali metak nekog vojnika u okršaju.
Na granici sudara dvije različite civilizacije i dva različita životna stila nalaze se ljudi poput Texa, satnika Orwella ili generala Davisa. Upravo je Orwell još jedan od zanimljivijih likova u priči, ali nekoliko je rečenica u priči koje dobro opisuju kako je takvim ljudima u životu i kako najčešće prolaze.
Tex: „Treba li slušati naredbe luđaka?“
Orwell: „U vojsci nema luđaka nego samo časnika s višim činom.“
Ono što je Tex rekao Carsonu o Orwellu je očito bezvremenski, jer bez i najmanje promjene, vrijedi i sad.
Tex: „To je jedan od onih koji nikad u vojsci neće napraviti karijeru. Bilo gdje, i ne samo u vojci, ako želiš napredovati, moraš imati podeblji obraz i ne obazirati se previše na druge ljude. E, pa, Orwell nema takav obraz.“
Primijenite ovo u stvarnom životu i neće vam biti svejedno, jer je očito da je to istina. Nažalost, šansa da ćete uspjeti u životu je obrnuto proporcionalna primjeni moralnih načela koja te čine dobrim čovjekom. Zanimljiva je uloga Texa u cijeloj ovoj priči. Istina, uradio je dosta toga, ali nekako sam dobio dojam kao da je on ovdje sporedni lik. Vjerojatno je Bijeli Oblak na kraju ukrao show...
Uza sve ovo što sam napisao, osjetio bih se slobodnim dodati da u ovako dirljivoj priči crtež igra manje važnu ulogu, iako mi je osobno jako značajan. Pokojni Vincenzo Monti je jedan od crtača koji me nikad nisu razočarali, ali i jedan od onih koji nisu toliko spektakularni. Crtež je dosta dobar, detaljan, ali nema neku dozu „savršenstva“ koja je prije krasila Ticcija, a sada Villu. Nema ni grešaka, jedina sitna zamjerka je što mu lica nikad nisu čista, nego su puna nepotrebnih linija.
Villa je spojio tri lijepe naslovnice, za njega imam samo jednu zamjerku. Događaji na drugoj i trećoj naslovnici se u stripu uopće ne događaju, možda je mogao izabrati nešto bolje. Druga zamjerka ide čovjeku zaduženom za boju, koji redovno nesretno bira boje neba i tako mi pokvari doživljaj.
Eto, na kraju nemam što posebno dodati osim da mislim da je ovo epizoda koja će se svidjeti i onima koji kritiziraju Texa kao dosadnog i površnog, pa im je svakako preporučujem.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.gif)
.jpg)
.jpg)
