Listopad, 2001. godina, godina koju Vaš recenzent pamti po apsolventskom putovanju u Toscanu. Uz nezaobilazni prekrasan Fiorentinin dres, kao „suvenir“ kupljen je i Tex SR 492. Tko bi rekao da ću 20 godina kasnije pisati recenziju za taj strip. No, znamo svi kako je život nepredvidljiv!
Ova priča, kao i sve priče o Texovoj prošlosti, je zanimljiv uradak! Budući da je ovaj put u priču ubačen i stvarni lik generala Custera, možda se očekivalo, kako će se naći i koja nepoznatija sitnica iz života slavnog generala, što je ipak izostalo.
Priča je svakako zanimljiva i to cijelo vrijeme od početka, pa do kraja! Možda je uvod malo siromašan događanjima, ali je svakako zanimljiv i svaki čitatelj očekuje neki svoj zaplet, a zaplet je svakako efektan i dinamičan! Drugim riječima, tema kao što je Custer zagolica maštu i interesantna je u svakom pogledu! Lako se prepustiti mašti i uživati u stripu kao takvom, što i jest bit stripova! Ipak, valja reći kako je Nizzi ovdje scenarij odradio, rekli bi, štreberski/šablonski bar što se tiče lika generala Custera. Tako je njegova rekonstrukcija točna i objektivna, ali trudio se ne prikazati Custera ni kao heroja, niti ga je previše ocrnio. Budući da je ovo ipak strip, mogao je Nizzi biti malo maštovitiji! Kod Nizzija je prisutan već i zamor materijala, pa je neke scenarističke detalje baš sebi svojstveno i opetovano ponovio (poput njegovog trademarka prisluškivanja-dječak Jimmy na brodu). Povijest se ne može mijenjati, to znamo i Nizzi je ispunio taj uvjet. Nizzi je Texovu prisutnost razjasnio sa epizodom vojne ekspedicije na Black Hills, sveta brda Siouxa, tijekom koje Tex može biti posrednik, zahvaljujući svom ugledu kod Indijanaca, i kao čisti akcijski junak, spasivši život Custeru. Pritom je sačuvao stvarne činjenice i čitljivost priče. Povijesna rekonstrukcija je besprijekorna, za Nizzija su povijesne postavke središnji element (kod G.L.Bonellija nisu), čak ako to uključuje i izostanak Texovog lika. U prvom dijelu priče malo je ipak umetnuo mašte (napad na Custera, lov…), dok je u drugom/završnom dijelu priče tragični Custerov kraj prikazao realistično i s pohvalnom pažnjom na detalje. Očekivanja čitatelja su uvijek velika, pa bi mnogi rekli za ovu priču kako nije bilo potrebe za još jednom „školskom“, poznatom pričom. Prostora za bolju priču je svakako bilo! Neki će svakako žaliti što nismo saznali neku sitnicu više o Custeru, a stvarno se kopajući bespućima interneta može naći svašta na tu temu, pa preporučam potražite i saznat ćete dosta toga, ako Vas zanima tema, naravno! Nisam neki ljubitelj povijesti, bar ove novije koju pišu, ali saznao sam dosta o Custeru pišući ovu recenziju.
Tex je u ovoj priči atipičan, naivan, bespomoćan, bez reakcije! Rijetko kad u serijalu njegove riječi ne pronalaze put do slušatelja (mislim na Indijance, koje obično Tex svojom pričom zavede i odvede na svoj put, a ovdje ga Bik Koji Sjedi ne posluša, više vjeruje svojim vizijama ili Vuk Koji Trči, koji također ne posluša Texa na kraju cijeneći više svoju osvetu od Texovih riječi).
Tex na kojeg smo navikli ne bi dozvolio Custeru da ga samo tako vrijeđa, bez reakcije, pa mogao je Tex bar verbalno, zapapriti Custeru, ako već ne može pasti očekivani šamar ili šaka u glavu! Takvih problema nije imao tvorac Texa G.L.Bonelli, njegov Tex nije imao nikakvih problema posramiti Buffalo Billa u pucačkom izazovu (SR 82/83: Il cacciatori di bufali – Lovci na buffale (1967), Bonelli/Muzzi, ZS 609, skraćen 15 stranica (avantura 95)). Sami Texovi dijalozi dok priča priču novinaru su predugački, kao da želi/mora svaki svoj potez logički objasniti do u tančine. Jedino sam kraj prikazuje Texa kakvog smo navikli: stavlja wampum na glavu te izvodi lud i besmislen čin, bezglavo se baca u bitku (vidi prvu sliku/Villinu kartolinu), kako bi spasio Custera sigurne smrti, ali iluzija ne traje dugo, Tex želi izbjeći da od Custera napravi heroja, želi da Custer odgovara za svoje pogreške. Očito se Nizzi bojao kako će se Tex „kompromitirati“ ako pokuša spasiti Custera. Sam kraj donosi i Brechta u serijal, čemu svakako nije mjesto u westernu, ali eto i to smo doživjeli;
Tex: „…jer general Custer i njegov „posljednji junački otpor“ ušli su u legendu i zauvijek će ostati ondje. Ili barem dok ljudi ne zatrebaju nove junake.“
Ili Texovo obraćanje Carsonu prije bitke: "Došli smo ovamo donijeti mir i, ako smo se prije bojali za Indijance, sad prema tome kako stoje stvari, počinjem se bojati za vojnike…", LU 124, stranica 24.
Bez obzira na sve navedene nedostatke, priča je zanimljiva i nemam zamjerki na priču kao priču!
Priča je odlično zamišljena: general Davis traži od Texa i Carsona da ispričaju svoju priču novinaru Thomasu Farrellu o svom susretu sa Georgeom Armstrongom Custerom, prvo tijekom misije na Black Hills, a potom i tijekom čuvene bitke kod Little Bighorna. U oba navrata Tex će morati zaštititi ambicioznog generala, ali ni Tex na kraju ne može promijeniti povijest! Tex kao svjedok povijesnog događaja!
Karakterizacija likova je skromna! Gotovo je izostala za velike indijanske poglavice, a tek je nešto više okarakteriziran Vuk Koji Trči (završio na dvije Villine kartoline-vidjeti slike!), mogli bismo reći i jedan od glavnih likova, sa svakako glavnom rolom na kraju! Naravno, u ovoj priči je Vuk Koji Trči dobio svoju osvetu, dok se u stvarnosti ne zna tko je stvarni ubojica Custera!
Villina kartolina iz Tex Nuova Ristampa 321
Nešto slično smo vidjeli u LU 124, na samom kraju stripa, vidimo trenutak kada Vuk Koji Trči unatoč Texovom naporu da ga spriječi, puca u generala Custera, koji pruža herojski otpor sa svojom 7. konjaničkom brojnijem neprijatelju. Naslovnica korištena u brazilskom izdanju Tex Ouro 80. Tex prvi put stavlja wampum na glavu na stranici 107,LU 123. A sam kraj stripa i donosi nešto slično, Texa u kaubojskoj odjeći usred tisuću Indijanaca, koji namjerava spasiti Custera, ali dobija udarac u glavu. Što reći?
Što reći i za zavjerenike/urotnike napada na Custera? Ponašaju se dva puta na glup način: prvi put kad dječak Jimmy posluša cijeli njihov plan i ne trude se previše progoniti ga, sa smiješnim opravdanjem i drugi put kad se nakon što su eliminirali partnera Regana kao opasnog svjedoka, ne trude utvrditi je li otkrio nešto maskiranim osobama (našim junacima), također sa smiješnim opravdanjem. Dosta čudno, budući da znamo kako osobe sa grižnjom savjesti u serijalu obično vide opasnost čak i tamo gdje je nema, a ovdje Nizzijevi negativci teže minimalizirati opasnost!
Villina kartolina iz Tex Nuova ristampa 320
Nešto slično smo vidjeli na stranici 65, LU 123, Tex i Carson paze na Custera dok je Custer u lovu na Black Hillsu. Malo je nedostajalo da grizli sredi Custera, naši junaci nisu uskočili u pomoć?! Mora se spomenuti i kako su Tex i Carson pazili na Custera; kad su otkrili tko je urotnik lagano u krevet, umjesto da ga prate 24 sata na dan i tako otkriju ujutro da je Custer otišao iz logora u ranu zoru, ranije nego obično, a i urotnik za njim, a sve to i ispričaju novinaru :-). Kao što je ispričao i Davisovu ulogu u priči. Priča naravno ima happyend, stižu naši junaci u posljednji tren!
Odličan je lik novinara Thomasa Farrella, koji namjerava napisati istinitiju i manje slavljeničku biografiju generala Custera! Kao mnogo puta u serijalu, simpatičan novinar, kojeg zanima samo istina i objaviti će ju po bilo koju cijenu!
Dolazimo do lika generala Davisa: jedan od rijetkih visokih časnika američke vojske koje Tex cijeni. Davis je vojnik od glave do pete! Obično se pojavljuje u osjetljivim situacijama između Indijanaca i vojske (kao i u ovoj priči). Tex ga često traži pomoć kako bi izbjegao oružane sukobe i ohladio usijane glave u vojnim redovima. U ovoj priči se prvi put pojavljuje na stranici 100, LU 123. Davis utjelovljuje lik razumnog vojnika, prijatelja Indijanaca, neki ga smatraju možda i najboljim sporednim likom kojeg je stvorio Nizzi. Nažalost, general Davis se poput još nekih velikih Texovih prijatelja nije nikad pojavio na naslovnici SR, jedini put je završio na naslovnici Repubblica Tex – Colezzione storica a colori 192.
Ova priča je posebna jer se susreću dvije legende (upoznavanje na stranici 22, LU 123): Tex Willer i George Armstrong Custer. Prvi, odlučni branitelj Indijanaca; drugi, njihov zakleti neprijatelj! No, događaji će voditi da se međusobno upoznaju i, unatoč dubokim razlikama (sukob karaktera), da se uzajamno cijene, sve do dramatičnog epiloga, koji je odavno poznat iz povijesnih knjiga! Susret Texa i Carsona sa Custerom spada u rijetke, ali uvijek rado viđene susrete između izmišljenih junaka i povijesnih likova! No, nisu to jedine povijesne ličnosti koje se pojavljuju u ovoj priči: pojavljuju se i velike indijanske poglavice tog doba: Siouxi Bik Koji Sjedi (poglavica Siouxa Hunkpapa) i Ludi Konj (poglavica Siouxa Oglala). Vrlo važni povijesni likovi možda i najkarizmatičnije indijanske poglavice u povijesti. Ovdje nažalost nisu detaljno obrađeni, to jest izostala je njihova bolja karakterizacija. Nizzi ističe njihovu mističnu stranu (vizije, snovi i praznovjerje), vrlo su jednostavno prikazani sa malo detalja, iako su arhitekti velike pobjede nad vojskom kod Little Big Horna, pojavljuju se na jako malo tabli. S obzirom na kalibar ličnosti u ovoj priči, bilo je prostora za bolja rješenja koja bi donijela još nezaboravniju avanturu, ovako ipak tresla se brda rodio se miš. No, valja priznati kako je i G.L.Bonelli imao poteškoća kad je pokušao spojiti Texa sa nekom stvarnom ličnošću; priče u kojima se pojavljuju Butch Cassidy, Buffalo Bill, Apache Kid nisu baš uspješnice! Od prosjeka kvalitativno odudaraju tek priče o građanskom ratu.
General Custer (05.12.1839.-25.06.1876.)
Indijanci su ga zvali „Duga kosa“, supruga ga zvala Autie: junak, luđak, nesposobnjaković, napuhanko, častohlepan, mrzitelj Indijanaca, umišljena veličina, ali i vojnik od glave do pete. Sin skromnog kovača iz Ohija, još od djetinjstva je pokazivao pozitivne osobine: bio je velikodušan prema prijateljima, čvrst i jako je volio knjige sa vojnom tematikom. Sa 17 godina uspio je upisati čuvenu vojnu akademiju West Point. Izbijanjem Američkog građanskog rata Custer je stao na stranu Sjevera. Bio je fantastičan jahač sa hrpom vojničkih odlika, te je vrlo brzo napredovao! Tako je već sa 23 godine postao general! Poslije građanskog rata vojska je imala samo jednog neprijatelja, Indijance. I Custerova 7. konjanička se obrušila na njih surovo i divljački. Custer je bio veliki vojnik, baš kao što su veliki ratnici bili i njegovi neprijatelji Indijanci. Na takav je način i umro u borbi u čuvenoj i spomenutoj bitci kod Little Bighorna.
Bilo je mjesta koja su Indijanci smatrali svetima, zato što su smatrali da su nastanjena duhovima ratnika poginulih u bitkama, i oni su ih prvi izbjegavali dirati. Jedno od tih mjesta bilo je smješteno na Black Hills, na području koje je bilo dijelom velikog rezervata službeno dodijeljenom Siouxima sporazumom iz 1868. godine. Godine 1874., general Phil Sherridan zapovjedio je pokretanje istraživačke misije sastavljene od geologa i inženjera, na teritoriju Black Hills. Istraživači su otkrili zlato! I kako to obično biva vojska nije mogla i htjela spriječiti prodor tragača na Black Hills. Rezultat je danas dobro znan, Indijanci su bili neznatna manjina, te stoga nisu mogli spriječiti svoju neizbježnu sudbinu! Prvi dio ove priče govori upravo o tom događaju, znanstvenoj ekspediciji na Black Hills (indijanski Paha Sapa), samo ovdje Tex i carson pričaju i o uroti protiv Custera za vrijeme ekspedicije. Prvi dio priče završava na stranici 95, LU 123. Znači, veći dio ove priče jest urota. Klasična priča o višim interesima, Custerova smrt kao pijun za intervenciju vojske i egzodus Siouxa sa Black Hills, a sve u svrhu koristi jedne rudarske kompanije. Već puno puta viđeni klišej!
Drugi dio priče donosi nam povijesnu tragediju plavih kaputa, u kojoj su izgubljeni mnogi mladi životi, radi bolesnog ponosa i želje za slavom generala Custera!
Jedini preživjeli nakon bitke, konj imena Comanche
Crtež: Ticci kao staro vino, odlično je nacrtao ovu priču! Naravno imao je i boljih izdanja, ali i ovu je priču nacrtao na sebi svojstven, odličan način i za svaku pohvalu! Mogla bi se upotrijebiti i samo jedna riječ: sjajno! Naravno kako mu je stil doživio evoluciju tijekom godina, ali njegova evolucija dinamikom, sažetošću i snagom kompenzira ono što je izgubio s godinama (preciznost). Krajolici, dugi kadrovi oduzimaju dah! Neke scene zauvijek ostaju urezane u pamćenje, poput tabli lova i završne bitke! Vrlo visoke ocjena za majstora Ticcija!
Započinje posljednja bitka, LU 124, stranica 103
Naslovnice: Villa, kao i uvijek tehnički besprijekoran, ali naslovnice su prilično konvecionalne. Naslovnica SR 492 nam pokazuje Texa s oružjem u ruci uz generala Custera, što se u samoj priči nije dogodilo, već predstavlja klasičnu navlakušu za čitatelja/kupca! Isti slučaj je i sa efektnom naslovnicom LU 123, u stvarnosti su Siouxi Ludog konja u lovu na bizone, a ne naši junaci. Navikli smo i na bolje naslovnice kad je Villa u pitanju. Daleko od toga da su loše, ali nekako prejednostavne s obzirom na temu!
Za kraj reći ću nešto o indijanskim poglavicama, spomenutim vođama čuvene bitke, a to su Bik Koji Sjedi, Ludi Konj i Gall:
Bik Koji Sjedi, Sjedeći Bik ili Tatanka Yotanka (oko 1831. – 15. prosinca 1890.),
poglavica Hunkpapa i vođa Siouxa
Nakon pobjede kod Little Big Horna, povukao se sa plemenom u Kanadu gdje su ostali do 20. srpnja 1881. godine kada se predaju. Neko vrijeme proveo je i u cirkusu Buffalo Billa. Ubila ga je indijanska policija 15. prosinca 1890. u 59. godini života u rezervatu Standing Rock gdje se održavao ritual 'Ples duhova'. Pokopan je u Fort Yatesu, a 1953. njegovi posmrtni ostaci preseljeni su u Mobridge, u Južnoj Dakoti gdje mu je podignut granitni spomenik. Prvi put se pojavljuje u ovoj priči na stranici 99, LU 122. Ticcijev Bik koji sjedi sličan je kao na ovoj slici!
T‘ašunka Witko ili T‘ašuŋke Witko ili Ludi Konj
(ili točnije "Njegov Konj Je Lud")
Rodio se između 1840. i 1842. na Rapid Creeku, Teritorij Dakota (1840. ili 1842.-5. rujna 1877.). Sioux Oglala, prvi put se pojavljuje u ovoj priči na stranici 6, LU 123.
Gall (1840–December 5, 1894), Phizí (na indijanskom narječju Lakota),
jedan od vođa bitke kod Little Bighorna
Dodajem još naslovnice specijalnih izdanja ove priče: Oscar Bestsellers broj 1931 (2009.), Tex Repubblica – Colezzione storica a colori broj 195 (2010) i Tex 70 anni di un mito broj 40 (140 stranica, 2018.):
Rezime: sve je rečeno, pa da ipak spomenem još neke rado viđene scenarističke detalje kad je Texov serijal u pitanju poput lova s početka priče, Carsonovog gunđanja u vlaku, pušenja lule mira. Jedna od najvećih bitaka Indijanaca i američke vojske, osveta, špekulacije, vizije, urota, puno dobrih elemenata, ali moglo se/moralo bolje uklopiti. Svejedno kad se sve zbroji jako dobar uradak! Tko voli povijest će uživati, jer je Nizzi donio pravu i objektivnu rekonstrukciju bitke! Jedna uzbudljiva, zanimljiva i napeta priča. Svakako ju preporučam pročitati!
Za sami kraj (prije priloga) dvije kartoline sa motivima iz ove priče; Dottijeva i Villina.
Dottijeva kartolina iz Tex Nuova Ristampa 445: posljednji trenuci povijesne bitke
Villina kartolina iz Tex Nuova Ristampa 319: nešto slično smo vidjeli u LU 122, stranice 67-78, Tex i Carson usred gomile u Bismarcku spašavaju Siouxa Vuka Koji Trči od linča građana, sve zato jer je pljunuo na spomen generala Custera. General Custer je pobio njegovu obitelj na rijeci Washiti
Prilog: bitka kod Little Bighorna:
U američkoj saveznoj državi Montani, nedaleko od današnjeg mjesta Busby, 1876. godine odvila se bitka kod Little Bighorna, najslavnija bitka velikog rata sa Siouxima, u kojoj je poraženu 7. konjaničku pukovniju, vodio general Custer, dok su s druge strane stajala ujedinjena indijanska plemena Siouxa, Sjevernih Šajena i Arapaha pod vodstvom poglavica Bika Koji Sjedi, Ludog Konja i Galla. Bitka kod Little Bighorna, poraz je koji je na kraju rezultirao strašnim odmazdama nad Indijancima i konačnim slomom otpora petnaest godina kasnije.
Kretanje vojske generala Custera
Na mjestu masakra, danas je spomenik s imenima onih koji su tu doslovce ostali ležati zauvijek. Nedaleko je groblje palih, a među grobovima je i Custerov, iako ne nedostaje niti spomenika posvećenih Indijancima. Samo bojno polje je između dva velika indijanska rezervata: Crow Indian Reservation na zapadu, i Northern Cheyenne na istoku.
Little Bighorn danas, vojno groblje s Custerovim grobom
U Montani, prostoru zadivljujuće prirodne ljepote, danas živi nešto manje od milijun ljudi. Bijelaca je devedesetak posto. Preostalih desetak posto čine uglavnom Indijanci, među inima i potomci onih koji su sudjelovali u bitci. Mjestašca i gradići, međusobno su prilično razdvojeni, i ne podsjećaju baš na američka naselja koja se vide u filmovima ili o kojima govore pisana djela o američkoj unutrašnjosti. Sve su rjeđi i medvjedi grizliji, koji su u međuvremenu postali zaštitnim znakom države koja čak i u sredini svoje plave zastave donosi krug u kojem dominiraju visoki vrhovi planina i duboki kanjoni. Poprištu bitke kod Little Bighorna najbliže je mjesto Busby. Jest da nema ni sedam stotina duša, ali gotovo je u potpunosti naseljeno Indijancima. Žena ne nedostaje, brojem su gotovo izjednačene s muškarcima, ali čak 40% obitelji statistički ne prelazi prag siromaštva, što prevedeno na svakodnevni jezik znači da žive na rubu egzistencije. Malobrojne poslove daju im uglavnom nacionalni park ili memorijalno područje koje posjeti nešto manje od pola milijuna ljudi godišnje. Kad se sve to pogleda, ostaje žal što danas nije Montana što je nekad bila, kad je nestalo zlata, moglo se sve po starom, ali snovi pusti…
.jpg)
