Recenzija:
Maska užasa donosi nam nevjerojatnu, ali za Texa na žalost nimalo neuobičajenu štetu za dokraja neiskorišteni potencijal crteža, u ovom slučaju sjajnog Joséa Ortiza.
Jezero Flathead u Montani, SAD
Nije prvi put da nam Nizzi uskraćuje mogućnost dubljeg uživljavanja u sudbinu svojih likova. Taj njegov strogo zadani temeljni okvir (problem – razgovor Texa i Carsona – istraga – nepredviđena zasjeda – rasplet) očigledno trajno pritišće svaki odlomak stripa i ubija potencijale kako neizvjesnosti tako preusmjeravanja pozornosti s temeljne radnje na okolnosti nekog novog karaktera ili događaja. Istovremene osobine crteža: mračan stil oblikovanja i kreiranja ugođaja, kraće i dulje usporedne (često okomite) linije kojima je potencirana tamna strana karaktera, pejsaži sjeverne Montane te kontrastna izmjena planova, najjači su aduti epizode, ali njih scenarist definitivno nije dovoljno dobro iskoristio. Rufusov put u kanuu od svoje do Fordove kolibe u prvome dijelu, primjer je kako se mogu kvalitetno spojiti Nizzijeva režija događaja i Ortizov izvanredan osjećaj za međusobno prožimanje čovjeka i prirode. Ali za razliku od sporednih zbivanja poput navedenog ili uspjelih akcijskih scena, autor nema pravu ideju produbljivanja glavne radnje, pa se onda utapamo u standardnoj gomili sličica gorenavedenog okvira, koje kod ovog autora ne prestaju zauzimati neprimjereno mnogo mjesta.
Major Parker ispred drvenog zida čije horizontalne grede, u kontekstu situacije lika, neodoljivo podsjećaju na linije s mjerama visine zatvorenika u suvremenim policijskim postajama i zatvorima
U stripu uopće nije nikakav problem što je bijeli vođa pobunjenih Indijanaca bezbroj puta viđena tema, kao što niti tragičan rasplet ljubavnog trokuta, kao uzrok ovoga prvog, nije naročito impresivan početni detalj koji nam se do kraja tajnovito prikriva. Ali likovi koji su se našli u situaciji koja povezuje ova dva bazična elementa imali su potencijal, i posredstvom Ortiza, prenijeti na čitatelja neke od svojih ključnih misli i osjećaja. Jedna zasjeda manje, jedan dugački istražni razgovor manje, i ostalo bi dovoljno prostora za neku usporenu scenu u kojoj Lubanja, pa i bez riječi, svojom osobnošću zaokružuje cjelinu djela. S majorom Parkerom to je još koliko-toliko prošlo (premda svakako nedovoljno), barem onom pripremnom čašicom za susret s Texom i ponašanjem prilikom ispovijedi (kada panični strah od osvete postupno prelazi u olakšanje priznanja odgovornosti), za razliku od njegova suparnika i osjećaja ljubomore, mržnje i strasti koji su zapravo tek površno natuknuti.
Sjajan Ortizov total: Crvena Lisica ispraća Rufusa na put prema kolibi obitelji Ford
Nad razotkirivenim Lubanjom nismo se, dakle, stigli zadržati niti približno dovoljno, ali isto tako niti nad obiteljskim odnosom kuće Ford. Zanimljivog osamljenika Francuza nismo uspjeli razumjeti i to zbog goleme količine teksta, koji nam nije ni predstavljen kao očekivana brbljavost agorafoba nakon dugutrajne šutnje nego kao robotsko naklapanje gramatički savršenih rečenica. Već je (pre)dugo Nizzijev veliki problem što mu likovi u svojoj bezličnosti toliko sliče jedni na druge da je to katkad krajnje nepodnošljivo. Kada zbog osnovne priče i/ili grafičke izvedbe neki njegov junak (kao ovdje Francuz) dobije potencijal za upečatljivu nadogradnju karaktera, ma dovoljno je da počne izgovarati te jednolične, tupe rečenice i odmah se gubi dojam da nije riječ o bilo kojem drugom liku iz stripa. Usporedbe radi, treba se dobrano pomučiti za pronalazak uopće jedne dodirne točke među glavnim „Nedužnima“ iz Carsonove prošlosti, koliko se razlikuju jedni od drugih. Ovdje, naprotiv, imamo gomilanje Nizzi-klišeja, prazninu i dosadu.
Charlie Ford zaustavlja Dakotu Šepavog Vuka u ispadu bijesa nad zarobljenim Carsonom
U scenama potapanja broda s oružjem, šumskog okršaja s gladnim vukovima ili Texova pada u rijeku, nismo ostali uskraćeni za dinamičan vizualni spektakl, ali pri raspletnoj otmici izostankom istoga ostajemo snažno razočarani. Navedeni akcijski dijelovi pokazuju kako je i iz neoriginalno zamišljene situacije moguće izvući mnogo, ili barem dovoljno za ukus ljubitelja klasičnog vesterna. Pa opet, scene u kojima su najprije Tex, a onda i konj neprijateljskih Dakota (Texu, naravno, potreban za nastavak potjere) preživjeli pad u Veliki skok lososa kojega „nitko dosad nije preživio“, gotovo da istovremeno zaslužuju mjesto među najvećim nelogičnostima i kiksevima ovog serijala uopće. Podjednako neuvjerljivo ponašanje Bennettovih plaćenika prilikom požara u konjušnici i eksplozije broda, djelomično je iskupljeno njihovim grotesknim izgledom, koji svakako znači dodatan bod na ionako bogatu crtačevu kontu.
Villa je na prvoj naslovnici ponudio mirnoću, na drugoj dinamiku, na trećoj kombinaciju ova dva rješenja. Preciznije, odlučujući trenutak odmjeravanja snaga uoči konačnog prijelaza iz prvog u drugo. Izvedbe koje s izloga kioska pozivaju na kupnju, scenaristički na žalost prilično loše epizode.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
