
Čitav
New Orleans drhti u strahu od tajanstvenih ubojstava. Šerif Nat MacKennet
nikako ne uspijeva pronaći kakav trag. Preostaje mu jedino pozvati Texa u
pomoć, na što se ovaj zajedno sa “Starom Devom”, ali i ostalima, ukrcava na
prvi parobrod. Tu imamo priliku vidjeti koliko je Tex vrstan kockar, što i ne
čudi kad je riječ o tipu tako hladnih živaca kojega uz to prati još i vraška
sreća. No već na putu do New Orleansa počinju problemi; vlasnik “Stara”, te
ploveće kockarnice, biva mučki ubijen, a ubojica, stanoviti Stagg, uspijeva pobjeći. U divljem
bijegu preko močvara Louisiane, Stagg ubija sina lokalnog cajunskog ribara Natala i otima mu barku kojom se
dokopava New Orleansa.
U
međuvremenu Tex i ostali također stižu u New Orleans, gdje ih Nat upoznaje sa
situacijom. Vidjevši poruku pronađenu uz leš jedne od žrtava, Texu postaje jasno
da ima posla s davno zaboravljenim neprijateljem – okrutnim Crnim Tigrom. Tigrove metode rada
ostale su iste: putem koristoljubivih bijelaca malajski princ želi ovladati
ekonomijom posrnulog grada. No isto tako, posve istim metodama, Tex i Carson
razbijaju njegovu organizaciju raskrinkavajući Tigrove pijune jednog po jednog.
Preko Stagga kojemu je u bijegu ispala kapa s nazivom broda čiji je zapravo
član posade, naši junaci dolaze do kapetana Scuddera, a uskoro i do izvjesnog Levasseura, jednog od glavnih kotačića u Tigrovom mehanizmu.
Ali
ni Tigar ne spava; uz pomoć moćnih saveznika koje je pronašao u sljedbenicima
voodooa, zanosne Lohane i moćnog
maga Omora koji, putem svoje desne ruke Juffurea,
kontrolira cijelu vojsku crnaca, uspijeva Texa i Carsona uhvatiti u zamku, te
ih odvući u svoju jazbinu u močvari, pripremajući im užasnu smrt. Tada,
zaboravljeni Tiger Jack i Kit Willer, uz Natovu pomoć pronalaze
Natala koji im iz osvete pristaje pomoći i pokazati put do Tigrove lagune jer
za staroga Cajuna močvara nema tajni…
Arhi-neprijatelji,
nadri-protivnici, nazovite ih kako vam drago, bez njih niti jedan junak ne bio
to što jest – junak. Jer bez anti-junaka borba našega junaka u stvari je
besmislena, a sve ono između samo je priprema za taj okršaj. Ova naša mala teza
sasvim je primjenjiva na, recimo, stvarni život. Uzmimo za primjer sportski
segment gdje je Jordan imao svoga Magica, Senna Prosta, i tako dalje. O velikim
rivalstvima možemo govoriti i u raznim oblicima umjetnosti, primjerice u
književnosti ili filmu, da bismo, na kraju, najelementarnijom dedukcijom došli
i do područja koje nam je od naročitog interesa – stripa. Netko će tako reći da
Zagor ne bi bio Zagor bez Kandraxa, Nathan bez Skotosa, a o američkim
superjunacima da i ne pričamo. Tex je također kao jedan od klasičnih
Bonellijevih junaka prošao tu školu. Nezaboravne su njegove epizode s velikim
vješcem Mefistom, i zasigurno u
sjećanju mnogih čitatelja upravo one sačinjavaju zlatno doba Texa. No kako je
zadnja takva epizoda objavljena sad već daleke 1982. godine, pojavilo se
upražnjeno mjesto za novog velikog protivnika, Crnog Tigra (dobro, bilo je tu i
drugih u međuvremenu, no ova je recenzija vjerojatno preduga i bez njih). Mi
danas, doduše, znamo (iako nećemo, barem u domaćem izdanju, i čitati tako
skoro) da je Claudio Nizzi nanovo oživio Mefista u epizodi (bah) “Mefisto!” TX SR 501/504, no za samog
Crnog Tigra to je od male važnosti. Kao najaktivniji Texov scenarist stvorio ga
je, jasno, spomenuti Nizzi. I to je učinio jako dobro. Prva epizoda “Crni Tigar” puna je entuzijazma i
zaista je vrhunski urađena, nošena mahnitom željom za vlašću malajskoga princa Sumankana.
No,
nažalost, odmah moram reći da me nastavak nije oduševio; Nizzi je izgubio taj
stvaralački žar, tako da je, što se priče tiče, ova epizoda običan prosjek.
Autor je postavio osvetu kao pokretački motiv koji bi trebao vući priču, što je
uostalom napravio i Gianluigi Bonelli
s Mefistom, i to je dobra stvar, razlika je samo u prikazu iste. Tako je Nizzi
od početka pogrešno postavio stvari, umjesto da Crni Tigar koji se želiti
osvetiti potraži Texa, ovaj kao slučajno nailazi na njega. Dakle, realizacija
motiva osvete nije došla dalje od klišejiziranih prijetnji upućenih Texu na
kraju epizode. I zašto voodoo?! Dobro, Lohana je pravi komad J, ali voodoo sam za sebe predstavlja dovoljno
jaku tematiku koja lakoćom može iznijeti cijelu priču. Tako moćnu temu nije
potrebno kombinirati jer se onda zna dogoditi što i ovdje, da obe ostanu
nedorečene. Paradoksalno naslovu Lohana i Omoro ipak dominiraju pričom, dok je
glavni negativac poprilično pasivan, naročito u posljednjem obračunu. Vrhunac
patetike nastaje u trenutku kada pri spomenutom okršaju Tex koristi Lohanu kao
taoca da zaustavi poludjelog maga, a Crni Tigar mu poručuje da to nije plemenito?!
Okorjeli zločinac koji si je stvorio carstvo zabijajući nož u leđa svemu i
svakomu, eto, izjavljuje tako nešto.
Ovaj
karakterni gaf nažalost je u simbiozi s jako lošim prijevodom cjelokupne
epizode. Tu nije riječ o stručnom znanju (o kojem ni ne mogu govoriti budući da
ne posjedujem original, niti sam nekakav stručnjak za talijanski), već o
tehničkim problemima. Usiljeni dijalozi jako iritiraju iz jednostavnog razloga
što nisu prirodni. Uopće nisam stekao dojam da dijalog teče. A bogme, ne možemo
govoriti ni o dosljednosti kada jedna prevoditeljica radi prvi i posljednji
nastavak, a druga uskoči na onaj u sredini. U osnovne stvari poput upornog
pisanja riječi voodoo - woodoo u prvom nastavku, kao i raznoraznih “kaca”, neću
niti ulaziti.
Razlog
zbog kojem sam malo kritičniji prema scenariju nego inače je taj što znam da
Nizzi može puno bolje. Sviđa mi se što je jednom i Texa trebalo spašavati, a i
Nata nije prikazao nesposobnjakovićem, već je baš on riješio zavrzlamu s
kapetanom Finneganom nakon koje su uopće i saznali da je Tex zarobljen. No sve
to nije dovoljno da spasi stvar. Konačni je zaključak da su i priča i scenarij
već viđeni, i to baš pri prvom pojavljivanju Crnog Tigra.
A
sad vedriji elementi. Fabio Civitelli
u Texovoj je postavi crtača još od 1984. (iako je počeo u Mister Nou), a za njega bi se moglo reći da je sve samo ne klasičan
western crtač. Njegov je crtež gotovo profinjen. Umjetnik je to vrlo vještog i
nadasve preciznog poteza s jako dobrim okom za detalje, dakle, daleko od grubog
i prljavog western stila. Lako je to iščitati i iz njegovih epizoda u kojima su
glavna mjesta radnje New Orleans, Boston, Sant Fe, Corpus Christi, ili jednom
rječju gradovi, a ne prerija. Tu se Civitelli najbolje snalazi. Kao likovi
posebno mu leže hladni profesionalci koje uvijek prikazuje dotjerane (čitaj
zalizane) i čvrstih crta lica, a od tema omiljene su mu zavjere, spletke ili
atentati, kakvih je prikupio nekoliko, od zaista sjajnih (“Ubojstvo u Corpus
Christiju” ZS 921/923) do nešto slabijih, ali svejedno solidnih (“Spletka u
Santa Feu” SD 24/26).
Civitelli je također i crtač koji je od svoje prve
pojave u Texu strahovito napredovao. Uzmite samo njegov crtež iz “Miltonovog
testamenta ZS 801/802 i ovaj o kojem je ovdje riječ; razlika je više nego uočljiva.
Čini mi se da je još malo i dopunio svoj repertoar naturalističkim elementima,
na koje nisam nailazio u ranijim epizodama. Prikaz vrta oko Levasseurove vile
je nenadmašan, kao i močvare koje okružuju New Orleans, Tigrova jazbina vrlo je
dobro pogođena, a scene u močvarnim
šumama usporedive su sa onima velikoga Magnusa
u “Dolini terora" SA G2. Jednostavno, glede crteža epizoda je vrhunski odrađena, i s te
točke teško je naći zamjerku.
Naslovnice su jako dobre, a Claudio Villa toliko puta hvaljen da je odavno postao standard, a
to je za Texa jako dobro. Prva naslovnica naročito je upečatljiva. Mogao bih
reći da je ova druga zbog boje u pozadini nešto lošija, no to bi bilo obično
sitničarenje jer se bez sumnje radi o majstoru enormnoga talenta.
Na kraju, možda su očekivanja za ovu epizodu bila
prevelika, a očekivanje nikako nije dobar savjetnik objektivnosti. Stoga, ostaje
dojam da nešto fali. Svakako se nadam da je ovo lošiji dio sage o Crnom Tigru
koji kao karakter zaslužuje puno bolje, a isto vrijedi i za Civitellijev crtež
jer bi epizoda mogla ostati u sjećanju čitateljima jedino po njemu. Očekujem da
će se scenaristi puno više iskazati, no dosad u Italiji nije izašao takav
nastavak, a kako su oni kilometrima ispred nas čini se da će to biti jako dugo očekivanje.