Tex Willer. Teksaški rendžer i poglavica Navaja nekad nije bio moj omiljeni junak. To uostalom možete vidjeti i iz mojeg (doduše malobrojnog) piskaranja i upita po forumu. Dobro, Texov svijet kroz uobičajenu strip pismenost i opću kulturu mi je (i mora biti) dobro poznat. Vestern mi je, pak, bio i bit će najvažniji strip-žanr. Kao dijete nekako su mi zbog dobi ležali dječaci-heroji tipa Kapetan Miki i Kit Teller. Tex, svojim grubim stavom i (tada) nezanimljivim pomagačima mi je bio skoro pa odbojan. Naravno, opravdano se nameće pitanje pa zašto sam se onda odlučio svoju prvu recenziju (možda i jedinu) napisati o jednoj epizodi Tex Willera? Odgovor je jednostavan. Ako me sveprisutni, obožavani i najomraženiji gospodar Darkwooda vratio stripu prije tri godine, ako me je Magični Vjetar naučio da stripovi nisu (samo) dječja literatura, logično sljedeće područje za istraživanje je upravo Tex Willer. Čitajući Fort Ghost, legendarni prvi broj Magičnog Vjetra i uživajući u genijalnom crtežu majstora Ortiza, odmah mi je palo napamet da ovaj crtač mora fenomenalno doprinositi Texu. Definitivno se nisam prevario, upravo ovaj, nazovimo ga moderan Tex, je strip koji me oborio s nogu. Oborio me s nogu toliko da sam naprosto morao napisati koju riječ o epizodi tog stripa koja me se najviše dojmila.
Recenzent i komentatori prethodne Texove epizode (LU TX 88,89) poprilično su (možda i s pravom) zamjerili autorima nedostatak vesterna. E, pa to je upravo ono što smo dobili ovom epizodom - klasičan vestern. I to sa svim svojim elementima: indijanskom pobunom, glupim vojnim zapovjednicima, dobrim i lošim Indijancima, užarenom pustinjom, trgovcima oružja, dobroćudnim vojničinama, vojnim izvidnicima, indijanskim napadima na nezaštićene farme, ljubavnim trokutom… Da li je to možda previše i pretjerano, premalo ili već viđeno, podložno je, dakako, subjektivnom sudu. Meni je zajamčilo vrhunsku, stvarno vrhunsku, zabavu.
Krenimo od početka. Kakav bi to vestern bio bez pojavljivanje lijepe djevojke s istočne obale. Početak s dolaskom miss Starrett odmah mi je nagovijestio da će ovo biti strašna epizoda. Istina, stvar je i više nego klišeizirana, ali upravo to ono što ja očekujem od pravog vesterna. Pridržavanje dobro utvrđenih pravila uz moderniji pogled na svijet Divljeg Zapada. Odmah je jasno da će njezin zaručnik poručnik Parkman biti negativac, i gubitnik.
Tex se pojavljuje tek (ili već) na 22. stranici. Dvije su stvari potpuno specifične za njegovu pojavu. Prvo, da je on tijekom cijele epizode isključivo poglavica Navaja. Dužnost teksaškog rendžera je stavljena potpuno sa strane. To je odmah jasno i iz njegove odjeće. Indijanska odjeća i traka na glavi s svetim znakovima, koje je Tex i ranije koristio, jasno ukazuju što će mu biti zadatak kroz strip. Poglavica Navaja pokušava zaštititi i izvesti na pravi put zabludjele pripadnike svog plemena. Drugo specifičnost, koja možda pokušava naglasiti ozbiljnost Texovog zadatka i funkciju poglavice, je odsutnost Kita Carsona i prisustvo isključivo Tiger Jacka u ovoj pustolovini. Nezaobilazna Srebrna Kosa, po prirodi pesimistična i čangrizava, vjerojatno bi bio smetnja. Humor, koji proizlazi iz Texovih i Carsonovih dijaloga, bio bi neprimjeren i vjerojatno ne bi funkcionirao. Tiger Jack je ubačen s očitom namjerom da se dade na ozbiljnosti problema. Osim toga, iako je Tex poglavica, nitko nema urođenih indijanskih vještina osim samog Indijanca, što doprinosi i samoj vjerodostojnosti poduzetih akcija. Mislim da je ova promjena dosta dobro uspjela. Dala je novost i uvijek dobro došlu promjenu u Texov svijet, a istovremeno je u funkciji same priče. Šutljivi Tiger zadržava iste osobine kao do sada, ali isključivo njegovo prisustvo daje potpuno drugu dimenziju.
Indijanska pobuna iz s opravdanim razlogom nije ništa novo. Međutim, prisiljenost tih ˝dobrih˝ Indijanaca na suradnju s ozloglašenom bandom Mascalerosa Chunda je dosta dobro smišljen zaplet. Ugnjetavanje tih Texovih Indijanaca od strane vojske i neizdrživost njihovog položaja dobiva pravo svijetlo upravo s tim, za njih do tada nemogućim, udruživanjem. Gotovo je nezamislivo da i jedan Texov Indijanac bude bad guy, a kamoli koje od njegovih plemena. Ovime je jasno naglašeno da je stvar opasno izmakla kontroli. Sudjelovanje Texa u sukobu s tim istim Indijancima, ali na suprotnoj strani, naoko izgleda patetičan (odbijanje pucanja u vitalne organe i sl.) međutim, bez toga njegovo svojstvo poglavice gubi smisao. Njegov primarni zadatak jest upravo ponovno zadobiti povjerenje tih Indijanaca i njihova zaštita. Dakako, ta stvar ne funkcionira u stvarnom životu, ali mi govorimo o jednom strip superjunaku.
Stvarno je zanimljivo da je Tex – poglavica za vrijeme cijele radnje isključivo u društvu vojske. S Indijancima komunicira gotovo isključivo pucajući (dakako, braneći se). Bez obziran na to, odmah je sasvim je jasno da Tex ni u jednom momentu ne namjerava napustiti pripadnike svog plemena. Sukob Texa s gore spomenutim poručnikom, zarobljavanje i likvidacija za dlaku to potenciraju, ali istovremeno, potencira se i zaštita bijelog stanovništva, gdje odlučujuću ulogu imaju Indijanci – Tiger Jack i Lobo. Dakle, imamo jednu poprilično zamršenu situaciju s primarnom porukom mira.
Ako netko misli da se situacija raspliće na prejednostavan i naivan način sigurno ima argumente za to. Međutim, gotovo uvijek se podcjenjuje uloga žena, u ovom slučaju indijanskih, i običaja u sukobu i njegovu rješavanju. Indijanka Antonia, odnosno njena komunikacija s Texom i miss Starrett doprinosi osjetno rješavanju sukoba. Utjecaj žene na jednog mudrog indijanskog poglavicu nije jedino u ovom slučaju iskorišten, to je dobro poznata fraza mnogih filmova s indijanskom tematikom, nimalo nerealna. Vojno poražen i dezorijentiran, a u svojim nakanama ipak pozitivan vođa plemena, bi sasvim logično pao pod utjecaj čuvarice svoja ˝tri kantuna˝ koji k tome može dovesti do opstanka njegovih ljudi. Ako netko misli da pretjerujem, taj definitivno nije oženjen. Ne znam koliko je potrebno govoriti o utjecajima simbolike i običaja u svakom ratu, ali meni je, bilo to pretjerano ili ne, naprosto nemoguće zamisliti ijednog mudrog indijanskog poglavicu (Texa u ovom slučaju) da ne dopusti umrijeti (ili živjeti) na primjeren način – u borbi. Dvoboj na kraju jest kratak, nije nešto ni žestok, ali ne odstupa od ove priče. Ni za milimetar. Ako misli da je moglo bez njega, bojim se da se to nebi uklapalo u moju teoriju o Texu kao primarno indijanskom poglavici u ovoj epizodi.
Nekoliko likova iskaču u cijeloj priči. To su svakako spomenuta Antonija, Lobo i Laredo. O mudroj squaw sam rekao riječ dvije, pa bi volio istaći nešto o Lobu. Lobo, Indijanac i vojni izviđač, je meni najsimpatičnija osoba u cijelom stripu. Gotovo odmah sam znao da neće dobro završiti. Cijelo vrijeme se bori s svojom indijanskom krvlju i svojim vojnim zadatkom. Do kraja ostaje dosljedan i jednom i drugom. Ne želi izdati svoje suborce (bijelce), štiti civile (opet bijelce), ali opet spreman je u svakom trenutku promijeniti stranu ako se okolnosti promjene (ako bijelci pretjeraju, a Indijanci postanu nezaštićena i pozitivna strana). Iako njegov lik nije ni najmanje prikazan crno-bijelo, naglašen je njegov karakter čovjeka koji je s obje noge na zemlji. Laredo je tipičan lik s Divljeg Zapada. Iskusan, lukav, hrabar, jednostavan. Da bi bio potpun ovom vojni izviđaču fali samo jedan element – zavodnik. Upravo to, nešto nimalo uobičajeno za takve likove u vesternu, mi je odlično leglo. Čovjek pršti od hrabrosti, spašava djevojku iz indijanskog sela, brani je životom, u najobičnijem ljubavnom duelu treba pomoć. Dobro, zato je tu Tex da pomogne:
Odluči već jednom Laredo! Brod ne može vječito čekati!
Ma, naravno je da je već na početku jasno da će se ljubavni trokut miss Starrett, poručnik Parkman i Laredo razriješiti u korist Lareda, ali malo ˝limunade˝ ne škodi. Uostalom, kao što sam već rekao, kakav je to vestern bez učiteljice (koja to ovdje nije).
Da rezimiram, priča je klasična vestern saga. Sa svim elementima koji tu spadaju. Pa tko voli voli, tko ne ne. Odiše istovremeno i jednostavnošću i pretencioznošću. Po meni dobro raspoređenima. Fabula nema rupa ni nelogičnosti (zaboljele su me jedino ponekad otrovne, a ponekad neotrovne strijele Apacha, ali neka, žmirim), možda je u nekim segmentima predvidiva, ali s druge strane postoje elementi koji nisu posve uobičajeni (prvenstveno mislim na Texovu ulogu). Boselli je po meni maestralno odradio posao. Zna on ponekad pretjerati, ali ovdje nije zabrljao. Nipošto. Početna i završna scena su odlično pogođene. Goli vestern. Karakterizacija likova je na zavidnoj mjeri. Namjerno nisam pisao ništa o glavnim negativcima Chundu i poručniku Portmanu, jer mislim da se ni Boselli nije naročito bavio njima. Boselli me se posebno dojmio u oblikovanju scena bitaka. Ima tu pucačine, prave i žestoke, ali i lucidnih vojničkih manevara i razgovora (s obje strane). Ni jedna od tih scena nije naivna (u prihvatljivim okvirima), što je najveći problem stripa.
Nemam namjeru Ortiza više hvaliti. Pišući po forumu i dajući komentare na njegove dosad pročitane stripove dao sam do znanja da sam njegov veliki obožavatelj. Bio ja subjektivan ili ne (ipak to po definiciji riječi ocjenjivanje moram biti) ovo je savršeno nacrtan strip. Od prikaza noći, bitaka, ljudi, arizonskog pejzaža. Sve što bih rekao o njegovom nevjerojatnom prljavom stilu bilo bi ponavljanje. Reći ću samo da je to u mojoj glavi pravi Tex. Naslovnicama nisam dao desetku iako su fenomenalne. Prva (TX LU 90) je čista desetka. Upečatljiva i snažna. Morao sam dati devetku ostalima samo zato što mi je prva predobra. Čisto da naglasim koliko je bolja od njih.
Nakon ovog stripa jednostavno sam odlučio svoju kolekciju proširiti za još jednog junaka.
Ne smijem završiti bez nezaobilaznog Kita Carsona:
Tiger Jack: Zar si u nedostatku Srebrne Kose ti postao ptica zlosutnica, Tex?
Tex: Glupost onoga praznoglavog poručničića navodi me na pesimizam, brate…
Eto, takva ličnost mora barem duhom biti prisutna!!!
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
