Nije prošla niti godina i pol, a vraćamo se u Louisianu i New Orleans. Ovaj put nema vudua, neistraženih močvara (iako živo blato je tu, vidi naslovnicu, koja je ujedno i spojler!), ni krokodila, ali dobri šerif Nat Mac Kennet je opet u nevolji!
Spojleri! – Kratak sadržaj
Brod Phoenix je u karanteni ispred New Orleansa (vidi sliku 1!), pojavila se žuta groznica, koja je dovela pred smrt britanskog časnika (kradljivca dragulja Akbara), a on znajući to moli kapetana broda Jonesa da njegovoj kćeri da pola dragulja Akbara, drugi polovicu neka ostavi sebi. Kapetan i dobričina ima namjeru ispuniti želju umirućem, ali njihov razgovor čula su dva mornara probisvijeta (Nizzijev trademark prisluškivanje iskorišten i kasnije u priči), Jimmy Hands i Billy Flint, te uskoro dragulj promjeni vlasnika (a to je samo početak promjena vlasnika dragulja). Podsjećaju li Vas prezimena Hands i Flint na nešto? Da, ista prezimena (i ne samo ta) susrećemo i u remek-djelu svjetske književnosti Stevensonovom „Otoku s blagom“. Nizzi ovdje podsjeća i na serijal Nick Raidera, to jest priča je pravi krimić u stilu Nick Raidera; svakih nekoliko stranica postepeno otkrivaju se novi likovi i detalji u scenariju, baš kao u krimićima! Baš kao što je i gotovo svaki novi vlasnik dragulja zaprljao ruke krvlju, zločin za zločinom, također karakteristika krimića. Prisutni su i malo naivni scenaristički detalji, naime, malo je nepojmljivo kako lopovi vjeruju lopovima (primjer Jimmyja Handsa koji vjeruje bez razloga „prijateljici“ Lizi Montego, Liza kockaru Vandeleuru, koji ju je ostavio zbog love i do grla je u dugovima, pa sastanak trojice kraljeva/vlasnika kockarnica (sve pršti od povjerenja, a ne bi trebalo, jedino znamo da Patterman drži figu u džepu) i za kraj Bill Anderson kao još jedna krupna riba u priči vjeruje drugoj krupnoj ribi Hughu Pattermanu). Moglo je to i bolje, ovako baš upada u oči kao malo vjerojatni scenaristički detalji.
Priča je fluidna, tema je dobra i Nizzi ju je dobro razvio, uz stalne promjene okruženja i obrate. Sama ideja o „prokletstvu“ dragulja nije loša i svakako je originalna. Originalna je i referenca na Stevensona (ne samo na čuveni „Otok s blagom“, već i na manje poznati „The Diamond of the Raja“), kao i činjenica kako Tex i Carson u prvom nastavku idu kontra radnji, to jest glavnu rolu imaju sporedni likovi (rijetko se vidi kako odlaze od prijatelja u nevolji i avanture, ali avantura ih neće naravno zaobići). Nadalje i sam kraj ima natruhu originalnosti, kao i činjenica kako se jedan propalica uspio izvući (Anderson). Dakle, puno originalnosti, što je svakako veliki plus za priču! Ali Nizzi koristi naravno i uvijek rado viđene klišeje, sve u svemu dobro je ovdje odradio posao i napravio zanimljivu priču!
Gdje su u cijeloj priči Tex i Carson? Tex i Carson su pukim slučajem uvučeni u priču, našli su se na brodu na kojem se nalazi i dragulj, a o tome ih je obavijestio Nat. Uz vrlo malo poteškoća uspijevaju uhvatiti nitkove i vratiti dragulj Natu, koji ga vraća pravom vlasniku.
Priča je to gdje nekoliko puta velika riba jede malu ribu (klasika), a dragulj prelazi iz ruke u ruku, ostavljajući krvavi trag za sobom, do konačne farse ispričane pismom, koje potvrđuje Carsonovu teoriju o „prokletom jajetu“, koju ću citirati kasnije. Radnja se odvija na korektan način, uz sjajne dijaloge i crtež. Nitko poput Nizzija ne zna složiti tako dobre dijaloge između Texa i Carsona (primjer iz ove priče: dolazak u luku Texa s čamcem (Tex „sretno“ pronalazi čamac) s lešom donosi urnebesni dijalog dvojice prijatelja). Likovi su dobro ukomponirani, ali ipak daleko od nezaboravnih, čak štoviše baš upadaju u oči njihove slabosti.
Da spomenem i bez čega se moglo: Carson nije morao ovako naivno upasti u klopku na brodu, klopka na nasukanom brodu dosta naivno ispala (klasično promašivanje nadmoćnijih protivnika na boljem položaju), moglo bi jednom i bez kockara na brodu u New Orleansu?! Ali generalno to su tek neznatne primjedbe, priča je dobra i to je ono najvažnije!
Forca priče je svakako „prokletstvo“ dragulja Akbara: prelazak iz ruke u ruku dragulja, koji ne donosi sreći nijednom vlasniku, engleski časnik, kapetan broda, sitni lopovi, Liza, Vandeleur i na kraju Patterman, uz obrate koji čine priču zanimljivom čitatelju. Carson kao prorok govori o „prokletstvu“ dragulja: „Taj prokleti kamen donosi nesreću… „ i „To prokleto kokošje jaje je opet udarilo!“. Svakako dobra ideja kao i cjelokupni scenarij. Volim Texove priče u kojima se radnja odvija u velikim gradovima, koje možemo nazvati i nepoznatim terenom za naše junake. Nizzi je dobro iskoristio klasične teme New Orleansa, brod, kocku, rijeku, začinio sve potjerama, zasjedama, zamkama, špijunima i sve dobro ukomponirao. Meni se svidjela priča, spomenuo sam i dosta originalnih detalja, dobar miks klasike i originalnosti!
Brod u karanteni
Galerija likova: sve u svemu korektna karakterizacija, likovi su dobro definirani, samo ipak malo prenaivno izgleda većina likova, opsjednutih draguljem. Meni su svakako najviše se svidjeli likovi kapetana brodova „Phoenix“ i „Santa Cruz“, Jones i Roger, sjajni likovi, simpatični, poštenjačine, Roger i humor živi, rekli bi kapetani za pamćenje! Kapetan broda u oštroj je suprotnosti s drugim „vlasnicima“ dragulja! Paleta negativnih likova: svi ludi za draguljem Akbara. Sitni lopovi, spomenuti Jimmy Hands i Billy Jones, koji su prvi uprljali ruke krvlju, ubovši kapetana Jonesa nožem, potpuno bez ideje što bi s draguljem, a na njihovu nesreću i kapetan se spasio i potražio pomoć svog prijatelja šerifa Nata. Zato njihova“ prijateljica“ Liza Montego dobro zna što s njim. Njezin prijatelj u kojeg je ludo zaljubljena je najlošiji kockar viđen u serijalu, a ime mu je Jean Vandeleur. Negativac broj jedan je svakako Hugh Patterman, kockar i pravi gad u finom odijelu, beskrupulozan, bez oklijevanja likvidira protivnike, a ne oklijeva žrtvovati i svoje ljude kako bi spasio svoju kožu. Totalno proračunat lik, koji misli samo na moć i novac. S obzirom na moć nije se okružio baš blistavima pomoćnicima (Silver i Joyce su baš šeprtlje), ali tako to biva većinom u serijalu. Na kraju Patterman skupo plaća svoju pohlepu u epilogu priče, kojeg je Nizzi dobro osmislio, koji nam pokazuje kako pohlepa i želja za bogatstvom može dovesti čovjeka do ludila, pa čak ga i navesti da stavi bogatstvo ispred vlastitog života. Puno puta viđena zaslijepljenost u serijalu, ali tako je to ne samo u westernu, nego nažalost i u današnjoj stvarnosti, a Texa volimo jer one koji nezakonito steknu bogatstvo stigne ruka pravde, za razliku od današnjih sofisticiranih lopova.
Crtež: Fuscovi crteži su vrlo lijepi, kao i uvijek, ali moram priznati kako sam ovaj put imao dojam kako sam sve likove već negdje vidio, to jest u prijašnjim Fuscovim radovima na Texu, tako na primjer kockar Vanderleur neodoljivo podsjeća na Kobru Galindeza, dok je glavni negativni lik posudio lice glumca Edwarda G. Robinsona. Bez obzira na to crtež je sjajan, meni je Fusco svakako jedan od najdražih crtača, volim kad je Tex gromada, kao što ga prikazuje ovdje Fusco.
Fuscova paleta likova
Naslovnice: jednom da i Villa nije briljantan. Prva naslovnica nema veze s pričom, ali zato je druga veliki spojler, a Tex izgleda ogroman. Pamtimo i puno bolje Villine naslovnice!
Rezime: vrlo dobra priča, zanimljiva, zabavna i prepuna obrata od samog početka, pa sve do kraja, nepredvidljiva priča, nimalo dosadna. New Orleans još jednom donosi dobru priču, ali pamtimo i puno boljih iz Louisiane! Referenca na Stevensenov „Otok s blagom“: Nizzi daje istu poantu kao i Stevenson: bogatstvo stečeno na kriminalan način, skraćuje život! S tim u vezi odličan detalj „prokletstva dragulja“! Dijalozi odlični, baš kao i crtež! Jedna je to od priča koje uvijek rado pročitam sa zadovoljstvom. Preporučam svakako pročitati ovu zabavnu priču!
.jpg)
