Texove pustolovine na sjeveru su oduvijek privlačile pažnju nas čitatelja. Vjerojatno iz razloga što su ti, snijegom prekriveni predjeli dovoljno daleko od bilo kakvog učinkovitog utjecaja svjetovne vlasti, a takvo okruženje našim junacima omogućava još više slobode. Osim toga, putovanje u divlju i nepoznatu zemlju čiji su stanovnici nerijetko neprijateljski nastrojeni je uvijek bilo interesantno, a Boselli nam je, kako bi pojačao dojam, ponudio i prilično intrigantan misterij:
„Sjećaš li se breze? Čovjek sa zlatnim okom sjedi poput patke...“
„Još uvijek proždire mnoge duše. Mnogi ga se boje, mnogi ga se boje, mnogi su pod njegovim zapovjedništvom...“
Tu su poruku pronašli u kanuu jednog mrtvog čovjeka. Malo toga nam može biti jasno iz te poruke. Pošto je bila upućena Jimu Brandonu, pukovniku kanadske policijske konjice i velikom Texovom prijatelju, daje se naslutiti da će u nastavku biti riječi o nekakvoj tajni iz Jimove prošlosti. Boselli zbog toga, po tko zna koji put, sporednom liku prepušta glavnu ulogu, dok će Tex ostati po strani. Kao što ste već mogli zaključiti, ovo je onaj tip priče koji vas zbog nepredvidljivosti i neizvjesnosti, po pitanju što nas čeka na kraj puta, drži čvrsto prikovanim za strip sve do samog svršetka. Scenarij je prilično jasan i jednostavno iskomponiran, a tu jednosmjernost naruši s vremena na vrijeme jedino pokoji flashback. Radnja je u početku malkice razvučena i sporijeg je tempa što bi zapravo trebalo biti normalno za jedan maxi. Rekao bih; nikako u Bosselijevu stilu kojeg inače krasi brza i dinamična izmjena scena bez previše suvišnih dijaloga. Svejedno, ovo ne bi trebala biti neka zamjerka.
A što je s likovima? E, to je ono najjače! To Boselli uvijek napravi kako treba. Uz Jima Brandona i starog lisca Grosa Jeana, spomenimo markantne negativce Jericha i albina Ghosta. Tu je i onaj stari vrač koji je njegovao Brandona, zatim indijanac Sjena Koja Bježi, te mala vragolica Dawn (ista Lara Croft :D) koja ima osobit odnos prema svojim miljenicima, sibirskim haskijima... Ipak, meni je najbolji mali Arvik koji možda nije od previše riječi, ali njegove strijele govore umjesto njega. Možda jedini nedorečeni lik je glavni negativac Red Duck. Trebalo je oko njegove ličnosti postaviti još više mistike i tajanstvenosti, mada je i ovako okay, mislim prije svega na tu štoriju vezano za Windiga. Brandon se s pravom imao ljutiti na tog samozvanog proždirača duša, i svi smo pomislili da će pukovniku pripasti ta čast da ga pošalje na vječna lovišta. Ali Jim dvoji između dužnosti i osobne žeđi za osvetom. On na kraju zahtjeva tek uhićenje glavnog negativca te je jasno na što se opredjelio, a u isto vrijeme prepušta Texu da intervenira umjesto njega. Ovako ili onako, pravda je zadovoljena!
Pričam ti priču...
Atmosfera je jako dobra, ponajviše zbog divljine i živopisnog krajolika. Radnja se zbiva u Skagwayu na Aljasci, Yukonu, zatim u Saskatchewanu, a spominju se i Chilkoot pass, Lindemanovo jezero, Dawson i Klondike. Već pogađate! Sve te lokacije možete pronaći u J. Londonovim romanima poput: „Bijeli očnjak“, „Zov divljine“ i „Kći snijega“. Najzaslužniji za takav ugođaj je zasigurno crtač Alfonso Font. On je nekakva profinjena verzija Fusca (panorama) i Ortiza (crnilo), premda je i dalje vidljiv očit utjecaj iberijske škole (izostavljanje gornje usne). Prizori Skagwaya i unutrašnjosti Kanade su vrlo lijepi (izgleda da je vladala polarna noć – prekrasno), kao i svi oni karakteristični umjetnički rekviziti po indijanskim selima (Sekana, Tahltana i Athna).
Međutim, nije sve tako divno i krasno, pa ću cijeli jedan pasos besramno iskoristiti kako bi naveo neke zamjerke koje, doduše, neće imati nekog velikog utjecaja na konačnu ocjenu. Premda Font zaslužuje sve moguće pohvale, ostaje činjenica da nisam osjetio, kako bi to rekao, stopostotni osjećaj Kanade, stopostotni osjećaj „hladnoće“, a to može kod čitatelja stvoriti osjećaj nelagode. Fontov snijeg izgleda kao „vrhnje“, kao obična stjenovita podloga, a po dubini tragova, visina napadanog snijega djeluje dosta nisko. Svemu tome je vjerojatno razlog to što nije crtao snijeg kako pada, te izostaju prizori mećave (woooosh!). Izgleda da je Fusco i dalje neprikosnoveni car kad je u pitanju crtanje snijega jer on ubacuje neke kvalitetne detalje tipa grančica, grmova, stabala i tako to, a snijeg mu nije tek obična bijela ploha. Nekima se neće svidjeti ni Fontovo crtanje (premršavih) nogu i Texovog lica u an faceu. Ali, ajde, sve su to sitnice, važno da nema velikih oscilacija u crtežu. Nastavimo sa zamjerkama... Većina okršaja su trebala biti bolje prezentirana; s više mašte, „taktike“ i razumnijih riješenjima. Primjerice, obračun kod Lindemanovog jezera je čisti „kupus“. Kakav je ono defanzivni manevar sa saonicama, zašto su oni trgovci izbačeni na uzici van iz barake, kako je Dawn mogla vidjeti Texa, ako je bila svezana duboko u šikari (i slučajno se oslobodila), čemu onaj nemilosrdni Texov dinamit kroz dimnjak, itd...??? Ipak je tu bio jedan zanimljiv obračun (op. a. Brandonovo spašavanje), ponajviše iz razloga što Tex iz zasjede puca bez onog svog famoznog „hica upozorenja“! Tada su sredili bar tridesetak Sekana, hehe! Već smo rekli da je Tex ostao po strani; ali baš doslovno... Većim dijelom radnje je potpuno neaktivan, neučinkovit i nepotreban. Čak ga je zamalo ubila i ona lavina. Nema ni one njegove poslovične umišljenosti i ambicioznosti. Prikazan je nekako samozatajno i nesposobno. To kažem, jer strip se ipak zove: „Tex Willer“!;) Premda je ovo jedna epopeja, opet ne možemo reći da se dogodilo nešto spektakularno i nezaboravno, čemu svjedoči i završetak prema kojem sam ostao malkice ravnodušan. Mislim, neprijatelj na kraju i nije bio na razini slave i tajanstvenosti koju je prethodno posijao (Windigo, nadnaravne moći). Unatoč Windigu i eventualnim nadnaravnim moćima, ipak se sve po tko zna koji put svelo na obično podjarmljivanje naivnih Indijanaca.
Ali ne dajte se zbuniti; ovaj maxi je jedna lijepa epska priča, a s time i odlično strip štivo koje osobno svima toplo preporučam. Zamjerke su tu tek zbog nekakve objektivnosti.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
