U dugim noćima, između gutljaja vruće kave, kauboji pričaju mnoge zastrašujuće legende, a jedna od njih je o Arturu Videli, obezglavljenome komančeru koji luta prerijama i pustinjama jugozapada na svom crnom pastuhu. Ali možda u legendi ima istine, jer je duh mrtvaca počeo ubijati, a prva mu je žrtva bio Ben Horne, jedan od četvorice rendžera koji su ga smaknuli prije više od dvadeset godina. El Morisco vjeruje da je jezivo ukazanje povezano s tajnim društvom "Uskrsnuća", koji kradu leševe s meksičkih groblja u uvjerenju da ih mogu vratiti u život. Tex i njegovi prijatelji odlaze u Pilares kako bi pomogli svom prijatelju razriješiti misteriju, a istina iza zastrašujuće legende o "El Hombre Muerteu" otkrit će ljudski faktor i još jedan motiv osim puke osvete.
Ukratko je to rezime ove priče iz edicije koja je osmišljena kako bi pisci i crtači dali svoj osobni štih osmislivši posebne avanture za veliki format i tako zadržali prestiž ove edicije koja je Sergiu Bonelliju bila izrazito draga. Autori su puštali mašti na volju pronalazeći raznorazne ideje i motive za svoje priče, a naravno, svoj su osobni stil dali i eminentni crtači, kako talijanski, tako i strani. Boselli je imao na raspolaganju Fabia Civitellija, i kako sam kaže, nije nimalo oklijevao pri izboru teme za ovu priču jer Civitellijeva pažnja prema detaljima, njegova fotografska vizija kadrova u kojima se pojavljuje „El Hombre Muerto“, slike koje gotovo probijaju stranice, hiperrealizam, ali i nijanse poput magle i mraka sintetizirale su preciznost u kombinaciji s atmosferom. Nakon pročitanog, ne mogu a da se ne složim s Bosellijevim izborom i teme i crtača, jer ova priča nije pisana stilom neobuzdanog iracionaliste, već kontroliranim uplivom fantastike vođene ljudskim faktorom i tako smo dobili priču rađenu prvenstveno razumom. Legenda o četiri rendžera i komančeru koji su stvarno postojali, legenda o El Hombre Muertu, bezglavom konjaniku koji još uvijek jaše jugozapadom, pružili su pravu inspiraciju Boselliju i Civitelliju.
Obojica umjetnika na pravi način doziraju istragu naših junaka isprepletenu tajanstvenim zbivanjima i kombiniraju praznovjerje, strah i racionalna objašnjenja-to je ta jednostavna kombinacija karakteristična za Bosellijev stil pisanja kada su takve teme uključene u Texove avanture. Pazite, ništa previše egzotično nam nisu donijeli, ničim novim nas nisu iznenadili, ovo sigurno nije najinovativniji i najzanimljiviji Texone, jer kako priča odmiče brzo shvaćate da iza svega stoji ljudska ruka, motivi kojima se antagonisti vode su klasični-osveta ili bogaćenje, ali ipak priča na koncu ne ostavlja onaj puki dojam već viđenoga, jer svaki detalj koji čini mozaik ove priče brižno je obrađen.
Uspjeh ove priče prvenstveno ovisi o atmosferi jeze, tajanstvenosti i napetosti koje je Boselli u stanju stvoriti i konstantno održati, ali i o crtačevoj inspiraciji, a Civitelli je ovdje maestralan. Civitellijeva izuzetna predanost ovom projektu omogućuje nam uživanje u tablama izrađenim sa strpljenjem i preciznošću, noćnim krajolicima izgrađenim točkastom tehnikom koja fenomenalno prikazuje atmosferu tjeskobne noći, ponekad s maglom, ponekad s Mjesecom koji malo osvjetljava nebo skriven iza oblaka i sve je spremno za stvaranje igre svjetla i sjene u kojima će svojom pojavom El Hombre Muerto unositi strah i jezu među stanovnike Pilaresa, a bogami, ni našim junacima nije svejedno, a zatim, s izlaskom Sunca dolazi do izražaja Civitellijeva čista i sigurna linija koja je stvorena za vestern atmosferu. Ali ni dan ne garantira našim junacima zaštitu i predah od bezglavog konjanika, jer Boselli, kako bi istražio fantastičnu liniju ove priče, upotrebljava El Morisca i njegova pomoćnika Eusebija, koji je ovdje po pesimizmu nadmašio i samog Carsona. Groblja, špilje, indijanska nekropola, mumije, močvara s neizmjernim prostranstvom obavijenim maglom…Drevna legenda, natprirodni neprijatelj, čudna sekta, njihova jazbina koja daje uznemirujuću jezovitu atmosferu savršeno dočaranu Civitellijevom rukom, indijanske vještice-jedna starica, druga zgodna djevojka, Eusebiov snažni predosjećaj smrti i njegovo putovanje nekom drugom dimenzijom…
Svi su ti detalji savršeno uklopljeni u priču u kojoj su pardovi podijeljeni na najtradicionalniji mogući način, s Texom i Carsonom s jedne strane i Kitom i Tigrom s druge strane, stvarajući istovremeno dvije narativne linije, obje pune napetosti, akcije i preokreta sve do samog kraja. El Morisco je zapravo beskoristan u svrhu rješenja misterije tako da se tu njegova svrha pomalo gubi, on je poslužio samo kako bi pardove uvukao u najnoviju avanturu, a pravu je ulogu u ovoj priči zasluženo dobio i odigrao Eusebio. Zaintrigirao me Boselli sudbinom ovog lika jer se poigrava njegovim praznovjerjem, ovdje je on pesimističniji i sumorniji negoli inače zbog vještičinog pretkazanja njegove skore smrti, obavija njegovu smrt insinuacijom, sve ostaje nejasno zaustavljeno na rubu stvarnosti i nadnaravnog, davši tom dijelu priče savršen balans horora i jeze. Još jednom ću Civitellija pohvaliti i ovim tablama u kojima vodi Eusebia u zemlju mrtvih, a Boselli je dao prostora i njegovoj familiji, te ih izvrgnuvši prijeziru i mržnji koji dolazi iz straha i praznovjerja stanovnika Pilaresa, učinio pristupačnijim likovima.
Naravno, ne smijem zaboraviti ni četvoricu rendžera: Ben Horne, Creed Tyler, Manuel Flores i „Big Foot“ Wallace. Oni su strašnom komančeru došli glave i tako stvorili legendu o bezglavom jahaču, ni ne sluteći da će dvadeset godina kasnije pokrenuti spiralu osvete, krvi, straha i praznovjerja i tako omogućiti Boselliju da razvije dobro strukturiranu i uzbudljivu radnju u kojoj dominiraju dvije faze. Prva je istraga naših pardova, u kojoj dominiraju dugi ali svrsishodni dijalozi, druga faza je pravi krešendo akcije i preokreta, a čitateljeva znatiželja, da otkrije je li isprepletenost misterije i jeze koje daje pojava bezglavog jahača uistinu zlokobni duh iz legende ili plod ljudskog faktora, ostaje neutažena do samoga raspleta. Ako prijeđete preko činjenice koja otkriva da duh nije duh, i da sve ispada jedan klasičan Bosellijev triler bez upliva nadnaravnog, već je sve pokrenuto ljudskim faktorom kojeg pogoni najjače gorivo-osveta, a kako se ispostavilo i pohlepa, nećete moći poreći da je ovo jedna sasvim pristojna priča odrađena s prihvatljivim objašnjenjem. Ionako su u Bosellija rijetke priče s uplivom nadnaravnog, spomenut ću „Colorado Belle“ i „Alkemičarevu kuću“.
Ideja za naslovnicu nije loša, dapače, Civitelli naglašava osjećaj prijetnje, neposredne opasnosti i straha kroz sjenu bezglavog konjanika kako se nadvija nad Texom i El Moriscom, ali avaj, izostao je željeni učinak. I Tex i El Morisco meni izgledaju smiješno, pomalo groteskno „uhvaćeni“ u tim pozama.
Gledajući cjelokupnu sliku ovog Texonea, Boselli je možda malo zaribao u nekim detaljima poput Saritinog pokajanja, ili nekome neće biti prihvatljivo konačno razrješenje misterije koja se isplela oko pojave El Hombre Muertea, ali tu dolazi ključni dio ovog Texonea bez kojeg bi opći dojam bio zasigurno skromniji. Crtež. Mogu samo napisati da je Civitelli stvorio pravo umjetničko djelo i da je nadmašio sam sebe. Apsolutno remek djelo, 224 stranica čiste vizualne poslastice. Civitelijev stil sigurno ćete poistovjetiti s nekim Texovim osobinama. Obojica su precizni, jedan revolverima, drugi četkicom i tintom, sve što rade, rade strastveno, Tex je utjelovljenje pravde po svaku cijenu, Civitelli pak ne podnosi aljkavosti u radu, dugo proučava detalje poput oružja, atmosfere u priči, anatomije i kretanja likova. Zna stvoriti atmosferu užarene pustinje, sumračno svjetlo koje daje zalazak sunca, živu svjetlost koja izlazi iz vatre u noći…imam osjećaj da sam s našim junacima u pustolovini. Zato sam ga zavolio još od njegovog prvog rada.
.jpg)
