Iako je Tex strip prvenstveno western žanra i samim time u određenoj mjeri ograničenih tema, nisu mu strani naizgled neobjašnjivi događaji i proročanstva. To se prije svega očita u Texovom najvećem neprijatelju, Mefistu. Ovdje odmah na početnim stranicama scenarist nastoji navući čitatelja na mističnost priče. Zmije koje doslovno ubijaju žive vojnike, događaj koji se rijetko može vidjeti. Nakon, hajmo reći, iznenađujućeg početka autor nas vraća u standardne Texove trenutke. Tex se nalazi u utvrdi sa zadatkom rješavanja problema zbog kojega su izginuli već spomenuti vojnici. Nadalje, Nizzi produbljava tu dozu mističnosti i neobjašnjivosti cijele radnje gradeći priču oko drevne knjige koja sadrži formule za izradu zlata. Nije teško za naslutiti zaključak; netko se sigurno hoće dočepati te knjige. Stoga je logično da će Tex posjetiti svoga starog prijatelja, El Morisca. El Morisco je ubačen u priču kako bi dao Texu (a ujedno i samom čitatelju) preko potrebna objašnjenja u priči. Tex je u lovu na skupinu koju vodi izvjesni Lotero, tipični kriminalac željan novca. Autor nam nije dao nikakav razlog po čemu bi obilježio njegov lik već je tu samo da ispuni svoju formu glavnog negativca. No, zato smo dobili zanimljivog nazovi znanstvenika Sebastiana, čovjeka koji doživljava veliku promjenu u dobi kada većina ljudi smatra kako su učinili svoje na ovome svijetu. Sebastian je taj koji proučava “prokletu” knjigu. On smatra da je on zapravo u službi čovječanstva i proizvodnjom zlata želi steći veliku slavu.
Nemojte da vas ove dosadašnje riječi zbune, ovo je priča koja ustvari ne odstupa od klasičnog Texovog štiha. Ponovno imamo Texa u ulozi detektiva koji pomno istražuje sve tragove. Nizzi je pri Texovom njuškanju oko cijele stvari ubacio još nekoliko negativaca koji ustvari i nemaju neku bitnu ulogu osim čistog odgađanja konačnog okršaja. Sličnu konstrukciju građenja priče možemo uvidjeti kod Antonia Segure, koji popunjava prostor malim događajima koji na kraju dovode do konačnog obračuna. Bez obzira na sve, scenarij je ipak ispao dobar, Nizzi je imao neke svoje dobre momente. Posebno mi je zapala za oko jedna simpatična replika Eusebia u razgovoru s Texom i Kitom koja ustvari i simbolizira twist u radnji.
“Kako ide Eusebio?”
“Sve je dobro (barem je dosada bilo).”
Vrijedi skrenuti pažnju na same autore ovog texonea, to su vrlo vjerojatno dva najznačajnija imena Texovog serijala; Claudio Nizzi i Aurelio Galleppini. Opće je poznata stvar kako je Nizzi dignuo Texa u visine sjajnim pričama sa sredine druge polovice prošloga stoljeća. Nakon toga je nastupila faza hiperprodukcije i kvaliteta njegovih priča je počela padati. Budući da se ovdje radi o najprestižnijoj ediciji izdavačke kuće Sergio Bonelli Editore, za očekivati je da dobijemo jednu mega-priču koja bi nas oborila sa nogu. Ali ukupan dojam ipak ne ostavlja takav utisak. Možda je Nizzi smatrao kako će uspjeti pridobiti čitatelja na već spomenutu mističnost priče, ali to je ipak izvedeno toliko neuvjerljivo da bi uspjelo zaintrigirati čitatelja. Da se primijetiti kako se kod npr. Magnusovog texonea uglavnom vodila rasprava o crtežu, dok je sama priča bila pomalo zapostavljena. To se ipak ne bi smjelo događati s obzirom na to o kojem se izdanju radi. Dakle, Nizzi je zanatski odradio posao, scenarij dobro funkcionira, ali ipak ostaje dojam kako je ideja ostala nedorečena. Možda je Nizzi i planirao nekakvu veliku priču, ali to se jednostavno nije ostvarilo. Nije za začuditi takva činjenica, koliko samo autora ima ideju napraviti nešto spektakularno, ali se u moru hiperprodukcije jednostavno izgubi.
Dotaknimo se sad malo Galleppinija, Texovog grafičkog tvorca. Kako znamo, godina je 1988. i stari Galep je blizu zalaska svoje karijere. To se da primjetiti na crtežu, gdje se nalazi dosta kardinalnih grešaka u proporcijama likova. Takve greške nebi došle toliko do izražaja da se ne nalaze na krupnim kadrova koji bodu čitatetlja u oči. Osobno nisam veliki ljubitelj njegovog crteža, a kamoli naslovnica pored njegovog nasljednika Claudija Ville. Ali nakon svega što je dao Texu, ipak nebi bilo u redu toliko osuđivati njegov rad. Pa vidjeli smo i na primjeru Zagora koliko je samo Gallieno Ferri mrcvario njegov lik. Budući da se u ovoj ediciji pojavljuju sva vrhunska i dobro poznata imena u svijetu Bonelli stripa, za očekivati je bilo da će Galep dobiti priliku odraditi svoj texone. Ono što karakterizira ovu ediciju je i to što svaki autor sam radi svoju naslovnicu, Galep je ovdje što se tiče toga odradio zanatski posao.
Zaključak je prilično jednostavan, autori trećeg texonea su nam ponudili klasičnu texovsku priču gdje Tex traga za zločincima koji se pokušavaju domoći novca na ne baš svagdašnji način. Sve u svemu, priča koja je imala potencijala koji nije evoluirao u nešto veće dostojno ove edicije.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
