Texova edicija Albo speciale (ili u Italiji poznatija pod popularnijim nazivom Texone, a na ovim prostorima poznatija pod popularnijim nazivom: gigant) pojavila se na kioscima 1988. godine, povodom 40. godišnjice izdavanja Texa. Od tada redovito izlazi po jedan Texone godišnje (izuzev 1996.godine, kad su izašla dva), pa smo danas (2021. godina) na broju 37. Edicija je velikog formata, a izlazi uglavnom ljeti. Crtež je povjeren prestižnim talijanskim i međunarodnim crtačima, koji su također odgovorni i za naslovnicu! Edicija je doživjela već i dva reprinta (Tex Stella d´oro i Tex speciale – Collezione storica a colori). No, to je već dosta poznata stvar! Jedna stvar je također sasvim jasna, kako u Italiji, tako i na ovim prostorima sa nestrpljenjem se uvijek čeka novi broj! Može se reći kako je ovaj serijal i perjanica kuće SBE. „Velika pljačka“ je debi majstora Ortiza na Texu i kao što rekoh dočekan je s nestrpljenjem! Mnogi ovaj serijal, s pravom smatraju „rajem za oči“, aludirajući na prekrasan crtež, koji obično bude u gigantima. Takav je slučaj i s ovom pričom. A ako se zalomi i odličan scenarij, tim bolje! Ja sam prethodnih pet giganata doživio baš tako, tanak scenarij i odlični crtež! Pritom je Nizzi u njima uistinu naglašeno koristio rado viđene klišeje, a Texa je prikazivao kao nekad Bonelli, s tim da je ipak Nizzijev Tex u tim gigantima dosta teatralan, pa scene dosta vuku i na skečeve (očekivano kad je Pat u pitanju, ali ne i u drugim slučajevima/brojevima), ali naglasak i nit vodilja Nizziju su bili rado viđeni klišeji! Nemam nikakvih zamjerki na klišejima, pa čitatelji ih i očekuju, a ovo vrhunsko izdanje ih zaslužuje! U ovoj priči ih također ima jako puno, ali i nekih fantastičnih ideja, poput kraja priče! I tako smo stigli do šestog po redu Texonea za kojeg bi mogli reći da vrijedi sve spomenuto, ali ipak je Nizzi ovdje dao si malo više truda i napravio je Ortizu priču po mjeri, noćna pljačka vlaka, potjera i prašina, sve što izuzetno odgovara Ortizu!
Priča počinje rado viđenim klišejom, vožnjom vlakom i standardnim Carsonovim gunđanjem, meni uvijek rado viđen scenaristički detalj (vidi sliku!).
Sam početak stripa, Carson: „Prisilit ću se da
malo otkunjam“. I za tili čas već hrče!
Slijedi odvažna pljačka vlaka i potjera uz kinematografsku završnicu, nabijenu napetošću! Ukratko, to bi bio kratak sadržaj! Scenarij je maestralan, mudro miješa triler i ironiju, a završava krajem koji oduzima dah. Posljednje scene s vlakom u pokretu su nevjerojatne! Scenarij u kojem su pomiješane akcijske scene, koje su prilično mračne i nasilne, s drugim zabavnijim scenama, poput vozača diližanse. Neki bi rekli i da nema puno događanja, a možda upravo u tome i leži uspjeh ove priče, znamo da je ponekad malo, puno! Ali ipak bode u oči jednostavnost radnje! Priča je vrlo brza, dinamična i zaista uzbudljiva! Doslovno se radnja završava na zadnjoj sličici/vinjeti! Nizzi je predstavio cijelu dušu westerna: prašnjavi vlakovi, brzu vožnju, dinamit, napad na diližansu, pljačke, zasjede, potjere, grad duhova… Pravo je čudo sve to spojiti u dobro razrađenu priču i s dobro definiranim likovima. Nizziju je to svakako uspjelo! Nadalje, ono što mi se svidjelo je ironija, i to ne samo naših junaka, već pomalo i svih likova, koji se kroz priču ponašaju i izražavaju sarkastičnim, često ciničnim šalama, ali uvijek bez pretjerivanja! Kao što vidite puno dobrih stvari podario nam je ovdje Nizzi!
Nizzi se potrudio i ovaj put napravio odličnu karakterizaciju likova, može se reći kako su i marginalni likovi okarakterizirani, nije im posvećeno samo par sličica, kako to obično biva! To znači da naši junaci nisu stalno centar zbivanja, što u ovom slučaju je jako dobro ispalo!
Glavni negativni lik je svakako Lynch Weyss, mustra i mozak operacije „pljačka vlaka“, vođa bande, ne samo da je prevario sve i ortaka u banci (Gibsona), već i bande Lukea Thortona, braće Clayton i Dudea Johnsona, a to je sveukupno deset loših momaka. Zanimljivo kako pljačkaši stradaju svaki put po trojica u tri navrata, prvo Banda Lukea Thortona od naših junaka u napuštenom selu (vidi link u zanimljivostima: Texov odvažni hitac!), zatim Dude Johnson od Weyssa i na kraju braća Clayton opet lukavstvom Weyssa. Pritom je Weyss proračunato hladnokrvni ubojica! Pljačku vlaka je vrhunski osmislio i banda bježi bez ikakvih napora. Weyss je mješavina lukavosti, oštroumnosti, hladnoće i cinizma! Njegova desna ruka jest tko zna koja po redu fatalna žena, balerina Linda, koja je zavela naivnog upravitelja Gibsona, kako bi u suradnji s Weyssom dokopala se ogromnog novca. Njihov kraj posljedica je opsesije da su progonjeni i da će biti savladani (čest slučaj kad je Tex za petama!), povlače jedini mogući potezu u tom trenutku, ali… neću više ništa reći, kraj je genijalan, pročitajte!
Idejni začetnici pljačke, Lynch Weyss i fatalna Linda
Nemilosrdni Lynch Weyss, zadnji ortak nemilosrdno ubijen
Izuzetno simpatičan lik je kočijaš Sammy Mc Coy, nesretni kočijaš diližanse, koji je u kratkom vremenu pretrpio tri zaustavljanja, prilikom zadnjeg je umalo pregazio naše junake! Na tu bi scenu trebala vuči naslovnica, ali u stvarnosti se dogodilo nešto drugo. Ostali likovi su klišejizirani, tako imamo tko zna kojeg nepoštenog upravitelja banke i tko zna kojeg direktora banke fikusa i tko zna kojeg mladog i neiskusnog poručnika vojske… Znam da se ponavljam, ali sve se vrti oko klišeja na početku ove edicije i neminovno je to spomenuti! Tex i Carson na kakve smo navikli i kakvi uvijek trebaju biti! Tex nepogrešive sposobnosti da vidi trikove i zamke, te brzo i ispravno procjeni situaciju, a Carson u elementu u kakvom ga volimo vidjeti, simpatično gunđalo, čvrsto nogama na zemlji, za razliku od Texa. Kad se sve zbroji, rezultat su dovoljno jaki likovi za potrebe priče!
Simpatični kočijaš Sammy drugi put prepadnut!
Priča je krimić, već na početku se pitamo gdje su završile vojne plaće? Da li krivca tražiti u redovima vojske ili unutar bande ili u banci? Tex i Carson slučajno su umiješani u odvažnu pljačku vlaka, putujući upravo u opljačkanom vlaku, a u vlaku je i vojna pratnja na čelu sa neiskusnim poručnikom Malloryjem. I dok se vojska vrlo brzo predaje, Tex i Carson naravno kako to obično biva kreću za tragom dok je još vruć, odlučni u namjeri da brzo riješe slučaj! Tex odmah sumnja da je ključ problema u banci i u pravu je! Ključ problema vodi do početne stanice (banke), naivnog upravitelja i prelijepe balerine!
Mora se priznati kako je Nizzi nakon spektakularnog početka, prerano otkrio sve karte, tako da vrlo brzo znamo kako se sve odigralo, pa bih taj trenutak nazvao ključnim momentom priče, to jest priča je najbolja do tog trenutka, tada sve dileme nestaju! No, priča stalno nudi preokrete i neočekivane scenarističke detalje, praktički od početka, pa sve do kraja priče, pa ne smeta rano otkrivanje karata! Između izdaja, zamki, sumnji, obrata i pucanja, priča se razvija vrlo brzo, potiče Vas na čitanje i ne zamara! Svakako visoka ocjena kako za priču, tako i za Nizzija, koji je podsjetio na svoje zlatne dane!
Crtež/naslovnica:
Ortiz: „Kada mi je Sergio Bonelli najavio mogućnost da nacrtam priču o Texu, liku koji „živi“ još od 1948., osjetio sam kako pucam od ponosa što radim na klasiku koji je, zbog svoje kvalitete, nadživio sve promjene mode. Prve sam crteže radio „na vrhovima prstiju“, s poštovanjem onoga koji ulazi u katedralu, i istodobno sretan poput djeteta što se vraćam westernu, kojim sam započeo karijeru i koji mi je uvijek bio drag. Osim toga, bockalo me u prstima na pomisao kako je veliki idol iz mog djetinjstva, Jesus Blasco, crtao Texa i kako nas je taj lik povezao kroz vrijeme.“
Naši junaci iz pera Josea Ortiza
(slika nije iz ove priče, ne pojavljuju se u ovoj priči mladi Kit i Tiger Jack)
Svaki put kad se susrećemo sa novim crtačem treba vremena da se naviknemo na njegov stil, a Ortiz je od starta priče izvrsno krenuo! U stilu Josea Ortiza prepoznajemo stil Jordija Berneta (Torpedo). No, Ortizov Tex nije onakav na kakvog smo navikli kasnije u serijalu. Točnije, Tex nema konstantno isto lice. Ovdje je Tex previše tvrd i nefleksibilan. Sve ostalo je odradio odlično, scenarij mu je odgovarao, kao idealna podloga za njegov poznati „prljavi“ stil! U svakom slučaju „Velika pljačka“ je strip, koji je kao što već spomenuh „raj za oči!“ Crtež na vrhunskom nivou, pun krupnih kadrova s gustim šrafiranjem i sjenama, besprijekorna i učestala upotreba crno-bijelih kontrasta i učinkovit realizam, paučina bora koja prekriva neka lica, namjerno prljava linija, odlično baratanje svjetlom i sjenom, i ono što je jako bitno Ortiz stvara odličnu atmosferu, atmosfera koja je velika Ortizova snaga! Ortiz, prikazuje ljude koje je izjedao težak život uvjerljivije od bilo kojeg drugog crtača Texa! Snažan crtež, prepoznatljiv Ortizov stil, umjetnost koju je lako prepoznati! Ortiz sigurno nije razočarao, evo i danas nakon skoro trideset godina, njegov crtež izgleda sjajno! Jedina zamjerka Ortizu jest naslovnica, zapravo ne znam što je s njom pjesnik htio reći?…Izbor boja ili crno-bijelo? Svakako glas za crno-bijelo, gdje Ortizov crtež dolazi do punog izražaja!
Naslovnice ove priče izašle u nekim državama
(Norveška (2003), Finska (2008), Francuska (2003), Nizozemska (2015))
Rezime: koje sam riječi najviše koristio? Klišej i genijalan kraj! Bez obzira na sva moja lupetanja, priča je svakako odlična i jedan od najbolje osmišljenih uvodnih Texonea! Naši junaci u izdanju kakvog uvijek očekujemo! Potjera naših junaka uz komične dijaloge Texa i Carsona, neprocjenjivo… Prikaz Divljeg zapada gdje je glavna valuta novac i vruće olovo! Banda opljačka vlak lukavstvom u stilu Texa Willera, mudro i domišljato! Sličnu je taktiku za osvajanje vlaka Tex primijenio devet godina prije u SR 283/284 (ZS 862/863). Zabavna priča u svakom pogledu! Može se imati i osjećaj kao da gledamo neki odličan western film! Ljepota priče leži u jurnjavi i savršenom negativnom liku! Neka je samo manje velikih pljački u našoj blizini, a više puta preporučam pročitati ovu „Veliku pljačku“! Zabava zagarantirana! Za kraj jedna od tabli majstora Ortiza iz stripa! One i jesu forte izdanja! Uživajte!
P.S. 1: kad pogledam prvih šest giganata, svakako mi je najdraži prvi, zbog Pata, a svakako je najkvalitetniji ovaj. Po mom skromnom mišljenju, a znamo da se o ukusima ne raspravlja :-)
P.S. 2: ono što najviše ne volim jest kad neki nogometni sudac krene u veliku pljačku (šifra: Tom Henning Øvrebø), pa bar je sport nešto što bi trebalo biti zabava, bez pljački, ali znamo da su nažalost pljačke svuda oko nas. Zato pazite i čuvajte se! Moglo bi se još o tom pojmu, ali ne smijem neke pojmove spominjati…
Skok na vlak, što reći?
.jpg)
.jpg)
