„Neka me zgromi ako sam ikad čuo da morem galopiraju konji.“
Eh, koliko je samo važna škola i poznavanje opće kulture pokazuje nam upravo ova epizoda intrigantna naziva u kojoj banda kao znak raspoznavanja koristi medaljon sa slikom morskog konjića. Suprotno onome što je Tex mislio, morski konjići ili hipokampi su male ribe zanimljivog spiralnog izgleda koje spadaju u nadrazred koštunjača. Naravno, kako odmah Kit sugerira svom tati, oni su jako mali, ovisno o vrsti dugački su između 2.5 i 25cm pa ih nitko ne može jahati.
Priča započinje slično kao i prethodna avantura. Carson ponovno šalje pismo Texu, samo što za razliku od prošle avanture u kojoj nismo uopće vidjeli Carsona, ovdje se i on pridružuje akciji. Carsona nismo vidjeli neko vrijeme u serijalu, još od sjajne priče „Texov sin“ te dok su Tex i Kit skakali iz avanture u avanturu uzduž granice SAD-a i Meksika, on je u svom uredu u glavnom stožeru rendžera obnašao ulogu bojnika.
Tex i Kit se nalaze s Carsonom u Santa Feu te tamo upoznaju i Jamesa Hovendala, novog šefa službe koji je na toj funkciji naslijedio Herberta Marshalla. Tu me jedino malo zasmetalo što nismo dobili neko pojašnjenje što se točno desilo s Herbertom. Je li dobio otkaz, povukao se u mirovinu, umro? Kako bilo, Hovendal upoznaje naše junake sa zadatkom i tercet ga naravno prihvaća.
Priču možemo podijeliti u dva dijela. Prvi je direktni sukob s bandom morskog konjića. Tu je našim junacima dobro došla činjenica što su baš u to vrijeme glavonje iz bande imali sastanak na kojem su raspravljali o daljnjim planovima svoje domoljubne/zločinačke (zavisi s koje strane gledate) organizacije. Njihov cilj je vratiti pod zastavu Meksika teritorije koje su izgubili tokom povijesnog rata između 1846 i 1848. godine. Istaknuti lik ove priče je Dona Manuela Guzman, lijepa Meksikanka koja se bavi ekstravagantnim hobijem – uzgojem aligatora.
Sva ta njena aktivnost je ipak paravan kojim prikriva svoju tajnu misiju. Najbolje ju je Tex opisao pri kraju priče:
„Koliko god su njezina djela bila zla, ipak ju je tjerao nekakav patriotski idealizam… Dona Manuela se zanosila time da će na ovoj zemlji razviti meksičku zastavu.“
Manuela je svakako zanimljiva negativka, prava „femme fatale“. Okrutna, zavodljiva, no pred kraj epizode i njoj je bio slomljen ponos kad razmišlja samo o tome kako preživjeti i izvući se iz bezizlazne situacije. Ovaj rani period serijala inače nam donosi čak i dosta epizoda u kojima smo imali žene kao negativke. Prisjetimo se samo nekih poput Core Gray iz „Satanije“, Bessie iz „Vražjeg skoka“ te Eugenie Moore iz „Bande Daltonovih“. Nekako mi se čini da danas žene ne dobivaju toliko prostora u pričama, bar ne kao glavne negativke.
Drugi dio priče nam donosi prvo lov na Donu Manuelu tijekom kojega je ona postavila zadivljujuću zamku Texu i ekipi. Mogli bi raspravljati o tome je li njen plan bio genijalan ili su naši junaci bili prenaivni, ali ostaje činjenica da ih je namagarčila. Mjesto radnje je u početku Las Palomas, gradić na obali Rio Grandea, a kasnije se radnja seli u pustinju. Tu upoznajemo još jednog aktera, a riječ je o El Lobu. El Lobo je vođa razbojnika u potpunosti drugačijeg kova od lijepe Manuele. Ratni profiter bi bio njegov najbolji opis, borbi se nije pridružio iz domoljublja već da bi nešto zaradio na kraju. Upravo u pustinji se i odvija završni čin ove priče.
Priča je zanimljiva i napeta. Ovako kako sam ju podijelio na dva dijela, moram priznati kako mi je prvi dio bio ponešto zanimljiviji, u drugom dijelu se ipak osjetio lagani pad. Završnica u pustinji me jednim manjim dijelom podsjetila na priču „Banda Daltonovih“ u kojoj smo također imali pustinjsku završnicu s tragičnim krajem za negativce. Naive ima kao i u većini epizoda tog doba međutim ne mogu reći da me ovdje nešto baš jako zasmetalo. Dijalozi su također bili na visini, a evo jednog koji bi volio izdvojiti.
Carson nakon što ih je Meksikanac došao napasti: „Tex, sramotiš me. Prvo udariš finog čovjeka koji nam je došao pokloniti nož, a sad mu još kopaš po džepovima! Srami se!“
Unatoč mnogim obračunima kojima smo mogli svjedočiti u ovoj epizodi, zanimljivo je primijetiti kako Tex i ekipa gotovo nikog ne ubijaju iako imaju posla s beskrupuloznim bandama. Naravno, bilo je mrtvih u ovoj priči, međutim baš i ne ubijenih od strane naše simpatične trojke.
Priča se može promatrati i u vremenskom kontekstu. Na zadnjim vinjetama Dona Manuela, znajući da joj se približava kraj otkriva tajnu Texu, Carsonu i Kitu kako će uskoro izbiti rat između sjevernih i južnih država SAD-a koji je u povijesti ostao zapamćen pod imenom Građanski rat. Slavni rat izbio je u travnju 1861. godine te trajao do svibnja 1865. čime ovu priču možemo smjestiti na sam početak 1861. godine, a iduće „ratne“ avanture nam samo potvrđuju ovakvo vrijeme radnje. E sad, obično kad se pojave ovakve epizode s povijesnom pozadinom budem prezadovoljan s njima. Baš volim kad se ili neka povijesna priča ubaci u serijal ili likovi koji su stvarno postojali (Buffalo Bill, general Custer, Cochise, Geronimo samo su neki od stvarnih likova koji su se pojavljivali u avanturama našeg rendžera), međutim ovdje to nije dobro ispalo.
Kasnije je Bonelli u potpunosti zanemario čitavu ovu sagu s Građanskim ratom i serijal iz čista mira prebacio 15-20 godina naprijed. Što znači da ako želite gledati ovu priču unutar nekog konteksta, bolje da u startu odustanete. Bilo je kasnije u serijalu epizoda koje su se doticale ovog rata (svakako preporuka da pročitate „Kad top zagrmi“), međutim one su predstavljene kao priče iz Texove prošlosti. I to priče koje se odvijaju dok je Tex iznimno mlad, a njegov sin još nije ni rođen. Upravo zbog toga ću u potpunosti zanemariti ovaj narušeni vremenski kontekst i ocijeniti epizodu samo na temelju ove priče.
Crtež mi se iznimno svidio! U prethodnim avanturama sam znao imati par prigovora na nepreciznosti u crtežu i na žurbu koja se mogla osjetiti kod Aurelija, međutim ovdje je njegov crtež prilično tečan, bez nekih većih oscilacija i ljubitelji njegovog rada će definitivno doći na svoje!
Avantura je izašla u redovnoj seriji u brojevima 16 i 17, međutim naslovnica broja 16 pripada prošloj avanturi, a ona od broja 17 idućoj pa se moram okrenuti ocjenjivanju onih iz klasik izdanja. Zanimljivo kako sve 4 naslovnice tog izdanja prikazuju scene koje su se stvarno dogodile u priči. Ovo je važno naglasiti jer znalo je biti slučajeva u kojima niti jedna naslovnica ne bi odgovarala priči, pa makar samo ta jedna priča bila unutar tog broja, poput naslovnica za epizodu „As pik“. Naslovnice su sasvim solidne, imaju taj retro štih i odlično pašu izdanju. Izdvojit ću meni osobno najslabiju i najbolju. Najslabija mi je druga po redu (naslovnica našeg klasika br. 21) za koju se vjerujem mogao uzeti i bolji motiv od te tučnjave, a najbolja mi je treća po redu (nalazi se na poleđini tog istog broja). Tu je Galep baš lijepo nacrtao tako da na njoj sam se zadržao možda malo duže nego na ostalima i skužio dvije interesantne stvari. Prva, kako se čini Texu iz džepa viri medaljon bande, a druga Carson nosi onu svoju standardnu košulju, koju zanimljivo u priči ne nosi. Svejedno, ne smeta me to malo odstupanje, a ono što valja pohvaliti je kako je Galep tu naslovnicu crtao iz sjajne perspektive.
.jpg)
