Ove stare Texove priče čitateljima mogu poslužiti i da obnove znanje iz životinjskog carstva. Nevjerojatno kako velik broj tih priča ima kao motiv neku životinju pa se razne životinje pojavljuju u serijalu do ovoga trenutka, neke baš kao akteri, a neke na medaljonima ili skulpturama. Počevši od gorile iz „Satanije“ (12. avantura, SR: 5), puma iz „Boga puma“ (17. avantura, SR: 9), medvjeda iz „Bande medvjeda“ (20. avantura, SR: 11/12), jaguara iz „Znaka pantere“ (23. avantura, SR: 14), morskog konjića iz „Zagonetke morskog konjića“ (27. avantura, SR: 16/17), šakala iz „Šakali iz Kanzasa“ (28. avantura, SR: 17/18/19), bizona iz „Zagonetnog talismana“ (37. avantura, SR: 24/25) te završno s anakondom i tigrom iz „Zagonetke kamenog tigra“ (39. avantura, SR: 26/27). Dodamo li ovom spisku i konje, pse, vukove, stoku, crvene mrave, lešinare i zmije koji su se učestalije pojavljivali vidimo kako je riječ o impresivnom broju različitih životinjskih motiva, koji će se povećati s ovom epizodom. Ovoga puta na redu je kojot!
„Crni Kojot“ naziv je ove avanture koja se dobrom dijelu čitatelja neće svidjeti zbog velikog broja naivnih dijelova. Dok onima kojima to ne smeta toliko, vjerujem da će im ova epizoda biti zanimljiva. Meni osobno je ova priča uvijek bila šarmantna. Ima tu neku čar zbog koje sam je uvijek rado čitao, iako daleko od toga da je riječ o nekom remek djelu.
Početak priče je pomalo naprasan. Baš se vidi da je Bonelli imao ideju, međutim nije znao kako Texa ubaciti u priču pa je odlučio poslužiti se najbanalnijim mogućim rješenjem – Indijanac Pueblos iz čista mira puca na Texa dok on jaše prema rezervatu Navaja. Naravno, Indijanac je taj koji je izvukao kraći kraj, ali je prije smrti stigao prokleti Texa govoreći mu kako će ga Crni Kojot osvetiti. Tex zatim uočava privjesak oko Indijančevog vrata u obliku kojota te simbol kojota na njegovoj pušci. Je li ovo dovoljno da se Tex zainteresira? Itekako je, a da li je Bonelli uspio čitatelje zainteresirati? To je već drugo pitanje. Mene osobno te epizode s tim kultovima nikad nisu previše zanimale, ali kažem, za razliku od Bonellijevih prijašnjih sličnih nedjela, ova ima svoju draž.
Nastavak priče ipak je na većem nivou od početka. Tex istražuje tko bi mogao biti taj Crni Kojot, a usput pokušava dokučiti i u kojoj mjeri su umiješani Pueblosi u ovu priču. U San Rafaelu upoznajemo još dva lika koji su bitni za radnju. Prvi je Nat Perkins, šerif San Rafaela. Upoznat je s bandom Crnog Kojota, no on sam je nemoćan protiv nje. Nudi svoju pomoć Texu, no može li mu Tex vjerovati? Drugi je Sam Sander, agent za indijanska pitanja Pueblosa. Uporno brani svoje Pueblose govoreći kako oni nemaju nikakve veze s Kojotom. Tex želi vjerovati Sanderu, međutim teško je zaboraviti onog Indijanca s početka priče koji ga je napao. Krije li Sander nešto ili je riječ o velikom naivcu?
Uskoro se na sceni pojavljuje i Crni Kojot. S onom svojom dugom bijelom bradom i kosom liči pomalo na kakvog starog druida, a također je i svojevrsni dvojnik Svećenika iz ranije Texove priče „Tajanstveno brdo“ (25. avantura, SR: 15). Kojot je vješt mađioničar i hipnotizer te ne treba čuditi kako je naivne Indijance uspio podčiniti pod svoju vlast. Smiješan mi je bio onaj tajni prolaz koji se krio u hramu i koji vodi do podzemnih špilja. To je recimo jedan scenaristički potez koji će malo tko očekivati. Najbolje scene su mi bile one u špilji, te sama završnica koju je Bonelli zanimljivo postavio jer nam nije unaprijed otkrio točan Texov plan. U završnici se Texu pridružuju i oba Kita te mu pomažu staviti točku na i na cijelu ovu priču. Spomenimo još i interesantan scenaristički detalj – fotografija iz novčanika te nestanak Sanderove nećakinje koji je požurio cijelu radnju.
Inače, kad negativac ima dugu bradu, ona je najčešće lažna što smo imali prilike vidjeti u nekoliko ranijih priča poput „Tragične noći“ (11. avantura, SR: 4/5) i „Piuta“ (35. avantura, SR: 23/24). Uvijek je tu u pozadini i dvostruki identitet glavnog negativca, a ovdje i nemamo baš previše sumnjivaca pa je relativno lako pogoditi tko je ustvari Kojot. Spomenimo ovdje još i priču „Čovjek s četiri prsta“ (46. avantura, SR: 32/33) koja također ima taj motiv, a i još jednu sličnost. Jednako kao i u toj priči, i ovdje Tex, dok još ne zna tko stoji iza cijele priče, krivo procjenjuje negativca govoreći za njega kako je sigurno poštena osoba. Možda mi je upravo to i bilo simpatično jer ova priča ima nekih dodirnih točaka s „Čovjekom s četiri prsta“, a kako mi je potonja priča odlična, ne čudi što mi se i ova sviđa.
Najteže mi je bilo na kraju dati ocjene za epizodu. Iako ima dosta naivnih dijelova koji ne bi smjeli biti u ozbiljnom serijalu poput Texa, ne mogu prijeći preko toga da mi je priča bila zanimljiva i zabavna. Tako da ovoga puta i sam nekako mislim da su moje ocjene veće od realnih, no najbolji dojam ćete definitivno steći ako se sami odlučite na čitanje epizode.
Za vizualni dio se po 41. put u serijalu pobrinuo legendarni Aurelio Galleppini, umjetnički Galep. Volim njegov klasičan crtež i često ga častim (po meni) zasluženim desetkama, međutim, ovoga puta sam mu morao smanjiti ocjenu. Tokom crtanja imao je neke sitne greškice koje samo uvježbano oko može skužiti (poput one s vračevom kolibom – vidi zanimljivosti) i koje nisu toliko ni bitne, više su tu za listu zanimljivosti i trivijalnosti. Međutim, napravio je jednu kardinalnu grešku, a tiče se izgleda Sama Sandera. Ako pogledate njegov izgled na početku priče, npr klasik 35, str 77, vidjet ćete da je proćelav, odnosno da kosu ima samo sa strane, a gore na tjemenu je u potpunosti ćelav. No, bacite oko na recimo, zadnju tablu priče i vidjet ćete da na njoj ima kosu i na tjemenu. Je li to naš Sander tokom priče bio na presađivanju kose? Vjerujem da bi mnogi muškarci voljeli znati njegovu tajnu. 😊 Šalu na stranu, šteta je te greške – izgled likova, naročito onih koji su bitni za radnju je po meni jedna od najbitnijih stavki pri ocjenjivanju crteža tako da mu ovoga puta nisam mogao dati desetku. Inače, s izuzetkom toga, riječ je o još jednom njegovom odličnom uratku, baš mi se svidjela atmosfera, naročito u onim scenama u špilji.
Ocjena naslovnice ide onoj koja krasi broj 29 iz originalne serije. Dobra naslovnica, upečatljiva, s Texom u prvom planu i Kojotom te onim idolom u pozadini. Mala zanimljivost za tu naslovnicu je da je Texov lik izrezan iz nje i korišten za naslovnicu classic edicije za epizodu „As pik“. Ako usporedite nju s ovom koja pripada ovoj epizodi, vidjet ćete i sami sličnost. Ne treba nas ovo čuditi budući da dio naslovnica koji je korišten za classic ediciju je i nastao upravo na ovakav način. Međutim, postoji i jedna razlika u Texu na te dvije naslovnice, a oni koji vole igru „pronađi razliku“ imaju priliku okušati se u njoj. Za one koji ne vide razliku, u zanimljivostima možete pronaći jedan gaf koji sam uočio na Texu na jednoj od te dvije slike i kojeg, zanimljivo, nema na drugoj. Usput, i naslovnice od classic broj 70 i 71 pripadaju ovoj priči, ali ovoga puta sam se odlučio na ocjenjivanje samo naslovnice iz redovne serije.
.jpg)
