Čovjek s četiri prsta

Tex Willer. Čovjek, mit, legenda. Serijal koji je uvjerljivo vodeći po popularnosti u Italiji i koji kod nas, iz nekih meni nerazumljivih razloga, nema ni blizu takav status kao na primjer Zagor. Među fanovima serijala vlada ona stara: „I najgori Tex je dobar Tex.“, no neki će se distancirati od te izreke i reći kako to ne vrijedi za one početne naivne epizode. Kao netko tko je pročitao sve unutar prvih 550-ak brojeva redovne serije, moram istaknuti kako i u tom početnom periodu ima kvalitetnih priča, a jedna takva je upravo i ova čiju recenziju čitate. Iako nije riječ o epizodi koja spada u sam početak serijala, ipak vjerujem kako i ovu epizodu mnogi svrstavaju u taj naivni period.

Napisanu davne 1957. godine epizodu treba promatrati i kroz prizmu vremena u kojem je izašla. Izlazila je u tada popularnom „striscia“ formatu radi kojeg se radnja svakih par pasica morala drastično mijenjati i nuditi nam dramatične obrate kako bi svi s nestrpljenjem očekivali novi broj koji je izlazio već drugi tjedan. Već možete i sami pogoditi što to znači. Bit će pucnjave, akcije i tučnjave svako toliko! Da, barem se ne možemo požaliti kako u ovim starim epizodama fali akcije, čak je ima i napretek.

Epizoda započinje u Cedarvilleu, gradiću koji je Bonelli smjestio na zapadu Colorada blizu granice s Utahom. Na neki način predstavlja i nastavak na prethodnu epizodu na kraju koje su Tex, Carson i Kit upoznali šerifa iz Cedarvillea. Sada zajedno s njim dolaze u grad i šalju brzojav Mac Parlandu kako bi ga obavijestili da je završena misija.

Kraj jedne misije ujedno je i početak druge. Kako mi se čini dosta često je Bonelli ulogu telegrafista dodjeljivao ljudima koji nisu baš na ti sa zakonom. Tako i ovaj telegrafist ima marginalnu ulogu u bandi koja se nalazi u gradu, ulogu dojavljivača. Telegrafist je zapravo i pokretač radnje koja doslovce počinje ni iz čega!

Vidjevši da Tex želi uputiti poruku agenciji Pinkerton, telegrafist odmah hita dalje javiti svojima iz bande kako se Pinkertonovi agenti nalaze u gradu. Prisjetimo se, upravo u prošloj epizodi Tex, Carson i Kit pristaju pomoći Pinkertonovoj agenciji te preuzimaju slučaj braće Burrows. Vođa bande se osjeti uznemireno i pomisli kako su sigurno njemu na tragu te odluči postaviti im klopku. Ni krivi ni dužni, naši junaci će se morati razračunati s lokalnom bandom.

Kad već spominjem šefa bande, valja napomenuti kako je riječ o osobi veoma neobičnog izgleda. U oko odmah upada duga kosa i brada za koje se odmah može pomisliti kako su lažne. Odaje dojam opreznog čovjeka budući da i oči skriva iza sunčanih naočala. Da kojim slučajem umjesto odijela nosi kožnu jaknu, po meni bi imao idealan izgled za pjevača u nekom heavy metal bendu. Ipak postoji i jedna posebnost po kojoj bi ga se moglo lako identificirati. Na desnoj ruci mu nedostaje kažiprst. Jako je dobro informiran, praktički kad god ga vidimo, on već zna sve o Texovom kretanju stoga se nameće i logičan zaključak kako on ima i svoj drugi identitet pod kojim se pojavljuje u javnosti. Glavna njegova veza s ostatkom bande je stanoviti Red Merril koji mu preko tajnog prolaza dolazi u stan i donosi informacije. Kroz epizodu se stječe i dojam kako nitko od bandita (pa čak ni Red) ne zna tko se točno krije iza gazdinog identiteta.

Uslijedit će niz atentata na naše junake. Prvo malo pucnjave u saloonu, zatim pucnjava na ulici te pokušaj trovanja. Kako sam i napomenuo ranije, akcijske scene se samo nižu, a jedino što raste je broj mrtvih i ranjenih bandita. Iako, ovdje i Carson tokom prve pucnjave biva ranjen te ga time tata Bonelli distancira od daljnje radnje pa jedino Tex i Kit uz šerifovu pomoć istražuju tragove bande. Banda, iako dobro organizirana, ipak ostavlja neke tragove koji vode k ranču koji pripada gradonačelniku grada. Ranč se koristi kao uzgajalište rasnih konja zbog kojih je i ograđen bodljikavom žicom. A našim junacima cijela stvar s rančom „smrdi“.

Teo Bartell je vlasnik ranča, a ujedno i gradonačelnik u gradu. Zanimljivo kako on ni ne dolazi na ranč te je u potpunosti prepustio posao svom nadgledniku Stevenu za kojeg brzo otkrivamo da rovari iza leđa svom gazdi. Bartell je zanimljiv kao lik. Otmjen, ljubazan, spreman pomoći. A opet stječe se dojam i kako je dosta naivan ili možda blesav budući da u potpunosti vjeruje svom nadgledniku. Tex za njega kaže kako je pomalo udaren u glavu, ali vrijedan poštovanja, a ja se pitam krije li se možda nešto iza njegove ljubaznosti? Bilo mi je smiješno i kako svaki put kad bi s gradonačelnikom trebali otići nekamo, doleti neki njegov kauboj (ili on sam) s važnim vijestima zbog kojih naši junaci moraju odgoditi svoje planove. Zbog svega toga mi je postao i pomalo sumnjiv, no iz dijaloga njegovih kauboja stječe se dojam kako on nije s njima i kako mu stvarno rade iza leđa.

Inače sama priča me jednim dijelom jako podsjećala na jednu raniju Texovu avanturu „Tragična noć“. Nije to ništa čudno u ovom početnom periodu budući da Bonelli svako toliko vraća jedne te iste teme koje samo obradi na pomalo drugačiji način. Pa tako u ovom početnom periodu možemo izdvojiti epizode u kojima se Tex bori protiv neke lokalne bande i koje karakteriziraju česti revolveraški obračuni u stilu jedan protiv dvadeset ili dva protiv sto. S druge strane učestale su i epizode s raznim indijanskim legendama i kultovima koje mi se nekako najmanje sviđaju. No, osim toga, tu i tamo Bonelli posegne i za nekim originalnijim idejama, a možda i najbolje dosad su mu bile one koje su išle u smjeru „detektivske“ tematike kakvu imaju „Tragična noć“ i ova epizoda. Iako, nema tu ubojstva koja treba istraživati ili suradnje s policijom što će kasnije postati česta odrednica Nizzijeve ere, naročito u velikim gradovima poput San Francisca i New Orleansa. Ovdje je detektivska tematika u smislu traženja tko je tajanstveni vođa bande. Karakteristika tih epizoda je da Tex i kompanija idu od dna razbojničke strukture i malo po malo dolaze do njenog vrha.

Koje su sličnosti ove epizode i „Tragične noći“? Jedna stvar koja odmah iskače je velika fizička sličnost između vođi bandi u obje epizode. Mister X, kako se zove šef bande u toj epizodi, također ima crnu bradu i kosu, a također i naočale. Jedino što mu je brada i kosa ponešto kraća pa ih još uvijek možemo razlikovati bez problema. Osim fizičke sličnosti, u oko odmah upada i motiv invaliditeta, odnosno fizičkog hendikepa koji je Bonelli ubacio u obje svoje epizode. Mister X da bi prevario druge glumi kako je nepokretni invalid te ga nalazimo kako se kreće u invalidskim kolicima. Dakle, X nije invalid, ali glumi kako jest. Ovdje pak imamo svojevrsni kontrast. Vođi nedostaje jedan prst, no u javnosti se on prikazuje naizgled sa svim prstima. U obje epizode je prisutan i motiv tajnog prolaza kojim se dolazi do vođine jazbine. Da budem iskren, oduvijek su me privlačile epizode s tajnim prolazima. Netko će reći kako je to banalna stvar, ali daje određenu draž epizodi, a u određenim slučajevima kad se tajni prolazi provlače kroz kakvu pećinu može se stvoriti i jeziva atmosfera na kakvu znamo naići u epizodama s Mefistom.

Ova pasica je iz ranije Texove avanture i prikazuje Mister X-a alias Sterna i njegove kompanjone. Maknite X-u šešir i dodajte mu dužu kosu i dobili ste pljunutog vođu bande iz ove epizode. Naravno, oni su slični samo ovo zamaskirani. Njihovi pravi identiteti ne liče jedan na drugoga.

Ipak postoji i određena razlika između tih epizoda. Dok X-ov identitet odmah otkrivamo i mi znamo tko stoji iz njega pa jedino Tex tapka u mraku dok ga ne otkrije, ovdje mi zajedno s Texom istražujemo tko bi se mogao kriti iza šefovog identiteta. Može se reći kako je Bonelli napredovao u pružanju neizvjesnosti same priče. E sad koliko je lako odnosno teško otkriti tko se krije iza bradate maske najbolje da procijenite sami. Ja sam par puta već čitao ovu epizodu, pa sad kad sam je ponovno čitao sjetio sam se točno po kojem će detalju Tex kasnije prokužiti negativca.

Što reći na kraju nego to da se svakako isplati pročitati ovu epizodu. Ne donosi nekog kultnog negativca ili neke neuobičajene scene, ali donosi zanimljivu priču koja je dovoljno smislena i predstavlja napredak u odnosu na sam početak serijala, a i na one epizode s kultovima bizona i puma. Kao što sam već i ranije istaknuo, epizoda je izašla 1957. godine i pisana je u tipičnom duhu tog vremena. To je nešto što će se nekome možda sviđati, nekome možda ne s obzirom da se otad drastično promijenio stil pisanja. Ja ove epizode promatram kao svojevrsni vremeplov s kojim mogu proputovati kroz vrijeme i osjetiti duh tog vremena.

Koje bi bile glavne mane ove epizode? Iako imam razumijevanja za razdoblje u kojem je pisana, možda se malo teže naviknuti na dijaloge između glavnih likova koji se ponekad učine pomalo neprirodnim. Falilo je i malo Texove i Carsonove zafrkancije pa iz toga bih mogao zaključiti kako možda nije bio pametan potez maknuti Carsona sa scene. Šteta što i Tiger nije bio ovdje jer uvijek nekako priče bolje funkcioniraju kad je cijeli kvartet na okupu, a u ovoj epizodi zbog ranjavanja Carsona imamo samo duet.

Netko će reći da je crtež pregazilo vrijeme. Netko drugi da je i mene pregazilo vrijeme jer mi se sviđa ovakav crtež. A netko treći da bi bilo najbolje ove stare epizode ponovno nacrtati s modernijim pristupom i više detalja u pozadini. Ja osobno ne slažem se s niti jednom od ove tri konstatacije. Treba imati u vidu i vrijeme u kojem se pisao ovaj strip i kakav je tad crtež bio aktualan. Osobno volim ovakve klasične stilove crteža i Galepov crtež mi zbog toga i leži. Čak i ne volim kad je puno detalja u pozadini jer onda crtež, iako lijep, zna biti nepregledan i prenatrpan. Da zaključim, smatram kako Galepov crtež baš paše ovim početnim Texovim epizodama. S vremenom se i on još dodatno poboljšao te je i dostigao svoj „prime“ pa kasnije kroz serijal paše još i bolje! Naravno, za bolji doživljaj crteža u ovim početnim epizodama vjerujem kako je zaslužna i boje u klasik izdanju u kojemu sam čitao priču. Definitivno bih preporučio da čitate u tom izdanju, jer kad ovako pogledam random table u crno-bijeloj varijanti, možda čak ni ja ne bih dao ovako visoku ocjenu za crtež. Još nešto bih ovdje volio istaknuti, a to da je Galep u ovo doba praktički sam nosio serijal, uz povremenu pomoć Gambe, a kasnije i Muzzija. Uz to postizao je i nevjerojatnu brzinu crtanja, nešto što danas jednostavno niti jedan crtač ne može. Po toj brzini i efikasnosti s njim mogli su se mjeriti jedino Ferri i Donatelli. Nema šta, stara garda je uvijek rasturala!

Originalna naslovnica je zbilja jako dobra! Ova puška preko nje, crna boja u pozadini i Tex u polumraku na prozoru izvrsno dočaravaju atmosferu i pokazuju kako ponekad i jednostavna naslovnica može biti efektnija od nekih složenijih s puno detalja koji samo bezveze odvlače pažnju. Galep nije ni blizu Ville po crtanju naslovnica, no znao je imati neke sjajne uratke u koje bih ja svrstao i ovu naslovnicu. Inače, naslov koji je na naslovnici bi mogli prevesti kao „Smrt čeka u mraku“, pa ima itekako smisla i ta crna boja i taj polumrak u kojem je obavijena naslovnica. Nju sam i ocijenio, no mogu se kratko osvrnuti i na druge verzije naslovnica koje su korištene u drugim izdanjima. Prvo u klasik izdanju, priči pripada naslovnica koja se nalazi na poleđini broja 38 ili ako gledate talijanska izdanja, riječ je o naslovnici broja 76. Ta je također dosta dobra iako nije tako efektivna kao ona originalna. Prikazuje scenu u kojoj Tex i Kit pokušavaju neprimjetno pobjeći s ranča. Dnevnikova naslovnica je standardno loša uz još gori otisak. Ali ništa čudno, Dnevnik je i neke puno bolje naslovnice znao masakrirati.