Priča
započinje intrigantnim, gotovo mističnim uvodom na snijegom zatrpanim
visoravnima Kaibab Plateaua. Paula
Scofielda, bivšeg rudara iz Mine Creeka, u potrazi za legendarnim zlatom
Klaatua zaustavlja smrtonosna strijela nepoznatog indijanskog ratnika. Više
nego dovoljno da zagolica maštu čitatelja. Teškom mukom Scofield uspijeva
vlastitom krvlju ispisati poziv upomoć, te ga za ogrlicom vjernog mu psa
mješanca šalje kao jedinu nadu. Tada na scenu stupaju Tex i Carson, nailaze na
psa, no ne mogavši ga slijediti spuštaju se u jedino naseljeno mjesto u okolici
– Mine Creek. Nakon dobre barske tučnjave koja je praktički nezaobilazna u
westernima, Tex shvaća da lokalni gazda Nick
Guerrero, zvan Calavera iliti ga lubanja po naški, uporno traži ranije
spomenutog Scofielda. Sutradan Tex i Carson, prateći Scofieldova mješanca kojeg
je Carson maštovito prozvao “Dronjak”
nalaze i samog Scofielda, no ovaj je već odavno izdahnuo.
Slijedi
malo povuci – potegni, nekoliko pušketanja s Guerrerovim momcima, a od jednog
od njih, Smilea, Tex saznaje i
cijelu priču. Sad već pokojni Scofield bio je jedan od Guerrerovih bandita, te
je nezadovoljan uobičajenom podijeom plijena (pola Guerreru, ostatk drugima)
ukrao kartu koju im je na samrti bio ostavio stari planinski vrač, i koja je u
njihovim srcima raspirila grozničavu žudnju za zlatom Klaatua. Iako Tex i
Carson kod Scofielda nisu pronašli dotičnu kartu, Guerrero, uvjeren da je
imaju, nemilosrdno ih progoni i na kraju, uz pomoć meksikanskog bandita El Tigrea, zarobljava. Uvjeren kako je
Tex naučio kartu napamet, Guerrero ga prijeteći smrću starog Carsona uskoro
prisiljava da mu pomogne pronaći to zlato. Iako nema pojma o karti, Tex, jasno,
vrhunski rezonira i u stilu samog Poirota zaključuje da je ta famozna karta
zapravo za ogrlicom Dronjka, Scofieldovog psa. Tako započinje očajnička utrka s
vremenom koja će i Texa i Nicka Gurrera naposlijetku dovesti do sudbonosnog
cilja – zlata Klaatua.
Da
se odmah razumijemo, priča o lovu na blago kod Bonellijevih junaka općenito
nije nikakva rijetkost, no isto tako nije svaka izvedena poput ove. Decio Canzio neobičan je autor. U biti je više u izdavačkim poslovima u Sergio Bonelli
Editore i kao takav nije mnogo pisao za Texa, svega 2 epizode (5 brojeva).
Koliko mi je poznato radio je ponešto i na Zagoru i Kitu Telleru, no i tamo bez
dubljeg traga (na Kitu je ostavio prilično dubok trag, napisavši velik broj
epizoda nakon odlaska Lavazzola, op.ur.). Zašto je uskočio u ovih 5 brojeva (“Poruka” – suradnja s Nizzijem) ostaje
misterij (u to je vrijeme (početak 90-tih) – Nizzi bio u stvaralačkoj krizi pa
su drugi autori uskočili da popune rupe, op.ur.), no što se tiče ove epizode
uopće mi nije žao. Jasno je da se radi o autoru s istančanim osjećajem za
priču, i što je posebno važno, s originalnim scenarističkim rješenjima, poput
onog da zaplete priču oko ni manje ni više nego običnog četvoronožnog psa.
Sjetite se također i starog Murphyja koji je pomogao Texu da se oslobodi
Guerrera (e sad bi Aco rekao da je baš taj Murphy zapravo klišejizirani starčić
koji je neizbježan inventar svakog westerna, i ne bi bio u krivu). Dakle, nije
se nabasalo na nekakvog običnog trapera u nekakvoj običnoj kolibi kakvu imate u
svakom drugom stripu, nego na brod koji je uslijed ranog dolaska zime ostao
okovan ledom nasred rijeke.
Upravo ta lakoća odvijanja radnje, kao i povremena
orginalnost scenarističkih rješenja, imponiraju, a jedva da smo zagrebali pod
površinu. Najveće Canzijevo ostvarenje u ovoj epizodi nije nitko drugi doli sam
Nick Gurrero. Mladi razbojnik koji je i Texu jednostavno simpatičan donekle
podsjeća na Nizzijevog Kobru Galindeza,
ali se ipak ne doima toliko okrutnim. On je vođa bande koja živi na grbači
rudara i ostalih stanovnika Kaibab Plateaua, ubija one koji odbijaju platiti
danak, ali se isto tako smiluje starom vraču na samrti, ne puca na Texa i
Carsona kad se stari rendžer nađe u nevolji nošen jakom riječnom strujom. Kako i sam kaže za sebe, on
je negdje između dobra i zla:
Nick: “U životu nije sve crno i bijelo, rendžeru. Postoji
i siva boja, a čitav moj život je baš u tim neodređenim predjelima…”
No,
njegov karakter, u neku ruku doista sličan Texovom, ipak nije dovoljno snažan,
i pod utjecajem zlatne groznice on popušta:
Nick: “Ja…
Tex… nisam htio… kunem se da te nisam htio ubiti, ali to zlato… to zlato je za
mene previše važno…”
Na kraju ovog kratkog komentiranja scenarija, a kako ne bi ispalo da
Canzia kujem u zvijezde, nađe se tu i klasičnih gafova kojima obiluje čitav
Texov serijal. Tex lakoćom svojim nadmoćnim intelektom razbija sve zagonetke,
predviđa poteze protivnika, a uz to stigne još i izbjegavati metke iz
neposredne blizine. Dakle, ništa što ne biste našli i u ponajboljim epizodama
omiljenog nam junaka. Stoga ipak nešto niža ocjena scenariju od one koju bih
bio dao na prvi pogled.
Crtež? Eh, da, crtež. Jednom sam negdje pročitao
da je Ferdinando Fusco crtač naturalistčkih, gotovo lirskih pejzaža, i ta
tvrdnja nije daleko od istine, a to posebno do izražaja dolazi u jednoj ovakvoj
snježnoj priči punoj nezaboravnih vinjeta. Stoga uopće ne čudi što u svega
desetak brojeva Fusco potpisuje čak dvije epizode s praktički istim mjestom
odvijanja radnje (“Divljina” TX SD
43/45). Sljedeće najvažnije obilježje Fuscova crteža je sirova snaga, ta gotovo
eksplozivnost koja izvire iz njegovih likova, pokret, akcija. U tom segmentu
jedino se veliki Giovanni Ticci može mjeriti s njim, ali ruku na srce mali je
broj crtača koji imaju takav osjećaj za pokret. Stoga se njegovi likovi u
odnosu na primjerice Letterijeve doimaju veoma živima. Moram spomenuti ipak da
ovo nije kritika Letterijevog crteža, jer postoje situacije, a i tematika
općenito, kojoj odgovara baš takav statičan crtež, no ovo nije jedna od tih
tema, ovdje je Fusco svoj na svome, a majstor ostaje majstor. Treba se također
uzeti u obzir da je čovjek rođen daleke 1929. godine, a u Texov staff ušao je
1974. epizodom “L’Idolo di smeraldo”
(TX SR 168/169, u slobodnom prijevodu “Smaragdni idol” možda totem?) u kojoj mu
je pomogao, pogađate, upravo Ticci, i koja nažalost do dan danas kod nas nije
objavljena, no kako sada stoje stvari možda Libellus uskoro to ispravi.
A kao krunu
ovoj vrlo dobroj epizodi istaknuo bih naslovnice. O Claudiu Villi spjevano je
mnogo hvalospjeva, i iako su mu ove naslovnice prve i predstavljaju sam početak
njegova uspona svejedno su teško nadmašive, a naročito “Zlato Klaatua” koje je,
koliko vidim, uz “Krv na snijegu” na visokoj poziciji i na ovoj web stranici.
Zvijezda je rođena. Treća naslovnica ipak ne pripada ovoj epizodi, pa je neću
zasebno komentirati, iako je više nego dobra.
Za kraj rakao bih kako je priča baš po mjeri,
nije razvučena kao neke druge sa sličnom tematikom, daje malo mozganja, malo
pucnjave, nema praznog hoda, a u crtežu se može samo uživati. Strip kao stvoren
za hladne zimske noći koje dolaze, dok se vi naravno nalazite uz toplu peć, ili
još bolje – u krevetu.
.jpg)
.jpg)
.GIF)
.gif)
.jpg)
.jpg)
