Nakon uvodnog broja edicije i Serpierija, napokon opet vidimo „posebnog“ Texa, kakvog se očekuje u ovakvom izdanju, za što je zaslužan svakako Dixon. Dixon je priču začinio nekim unikatnim scenarističkim detaljima rijetko viđenim u Texovom svijetu! Svakako drugačiji pristup Texu, veći realizam, veći broj scenarističkih detalja rijetko ili nikada viđenih u serijalu, poput filmske zadnje stranice ili nepojmljivog Texovog odustajanja od potjere stranicu prije?! Svakako drugačiji Tex od onog na kakvog smo navikli: Tex koji ne stiže na vrijeme da privede skupinu kriminalaca pravdi, Tex koji ne može zaštititi/spasiti zamjenika šerifa (rijetko kad se vidi kako Tex bude ovako iznenađen prilikom zasjede u kanjonu, ali zato da netko drugi popije metak nije raritet), u konačnici ne uspijeva ga ni osvetiti, u svakom slučaju raritetan Tex, koji će lako ostati upamćen! Dixon se poslužio nizom dobrih western elemenata, a donosi i klišeje, pa bismo mogli reći da je Dixon stvorio klasičnu Texovu avanturu u verziji gdje naš rendžer djeluje samostalno, samo bitno drugačijeg tona! Potjera, zločini, intenzivna pucnjava, neke su od stvari koje uvijek očekujemo kod Texa (rado viđeni klišeji), dobri scenariji koriste ih na dobar način, čineći ih zanimljivima, a Dixon je to svakako uspio! Mjesto radnje pustinja, ne koristi se često, a Dixon ga je vješto iskoristio, to jest pustinja ne predstavlja samo prolaz/bijeg već je srce avanture zauzimajući prostor od početka do kraja. Moj dojam je ipak kako je previše detalja koristio Dixon, pa na ovako malom broju stranica to izgleda zanimljivo, ali i previše nedorečeno, te je scenarij tako ispao neuvjerljiv. Toliko detalja svakako podsjeća na Bosellija, pa ne bi bilo čudo da je Dixonu uzor za ovaj strip bio upravo Boselli. Na 46 stranica Dixon je uspio prikazati: pljačku banke, ubojstvo šerifa, potjeru, ubojstvo zamjenika šerifa, dizanje u zrak jezera s vodom kako bi željeznica skrenula put i Texa koji odleti u zrak pokušavajući valjda ugasiti fitilj, karavanu naivnih pionira u pustinji, slučajne susrete, dvoboje i apaško iznenađenje za kraj…
Zasjeda u kanjonu
Kako to često biva u ovom serijalu, početna stranica opisuje neprijatan krajolik: „Okrug Yuma, Arizona…Gila Mountains…Pustinjski vjetar puše planinskim krajolikom…Katkad donese kišu…a najčešće samo vrućinu i prašinu. Danas donosi samo nevolje…“
Pustolovina je to u kojoj će se glavni likovi morati obračunati i sa svojim protivnicima i s nemilosrdnim zakonom pustinje! A samo je olovo Texa Willera vrelije od pustinjskog sunca! Dixon je imao više niti vodilja, od vrlo brzog početka priče (pljačka uz pucnjavu) , pa nakon toga likove iz opljačkanog Cinnamon Wellsa vodi na opasno mjesto (pustinju), a upravo pustinja donosi svakakva iznenađenja, a sve je samo ne pusta! Drugim riječima priča je to koja Texa suočava sa iskušenjima u pustinji! Osim pustinje druga nit vodilja u scenariju je potjera, barem se tako činilo na početku. A možemo se pitati s obzirom na hrpu scenarističkih detalja, što je uopće fokus priče: potjera, pustinja, konačni obračun…? Kad smo kod scenarističkih detalja, potrebno je istaknuti česte filmske reference: šerif sa štakom („El Dorado“), djeca koja zadirkuju leševe („The Wild Bunch“), Tex koji stiže u grad sa dva leša preko sedla (mnogobrojni filmovi kojima je režiser Sergio Leone, a i drugi režiseri westerna), zadnja stranica (zaštitni znak filmova Johna Wooa), a može se naći sličnosti i sa remek-djelom japanske kinematografije „Rashomon“.
Dixonu se ne može poreći kako je vodio računa o svemu, kad je ova priča u pitanju. Nema suvišnih dijaloga, radnja se odvija pravim ritmom i interesantna je, događaji se odvijaju bez nepotrebnih misterija, likovi su dobili potreban prostor, čak je i kraj priče iako neobičan zadržao narativnu logiku, to jest nije zbrzan kakvim ga većina autora zna predstaviti kad je ovako mali broj stranica u pitanju. Veliki broj dramatičnih detalja (pogibije, eksplozije, dvoboji…). Sve u svemu dobar scenarij, ali neke je stvari ipak teško prihvatiti, poput posljednjeg pojavljivanja naših junaka u priči:
Kit Carson: „A banda koja je opljačkala banku i ubila šerifa?“
Tex: „Jednog sam uhvatio, a njegovi su kompanjoni vjerojatno već negdje u Meksiku…“
Kit Carson: „Tjah, ne možeš ih uvijek sve uhvatiti, amigo…Pusti da se sudbina pobrine za ostale!“
U 70 godina Texa, neviđen kraj! Ostavimo po strani činjenicu kako Tex uopće nije uspio ni vidjeti bandu, ali Dixon je ovdje pokazao kako ne barata filozofijom likova kao što su Tex i Carson, jer je nemoguće da bi Tex i Carson pustili bandu lopova da odu i budu obješeni negdje drugdje, nakon što su za sobom posijali smrt i stavili Texa na kušnju! Pravi Tex bi ih svakako jurio i na kraj svijeta! Ali dobro ovo je autorski Tex, pa su i takve strane dopuštene, pogotovo gostima na serijalu, što Dixon svakako jest. Znamo kako je Texova publika dosta tradicionalna i konzervativna, pa je i ovaj serijal dočekan na nož, ova priča dala je puno materijala za razglabanja!
Zadnja stranica koliko god bila efektna je i čudna, vidjet ćete zašto?! Kao da je poanta bila: gdje ne stigne Tex, stiže božanska pravda i čitatelj bi trebao biti zadovoljan što je pravda dostigla bandu!
Inače, Dixonova želja je bila prikazati život onakvim kakav jest na Divljem zapadu, bez previše retorike i lišenog herojstva, grubi prikaz Divljeg zapada, ljudi su prikazani onakvi kakvi jesu u stvarnosti: kukavice, zli, nepouzdani, podli, a smrt zna biti banalna, nikad herojska. S tim u vezi ovo djelo malo podsjeća na sjajan zadnji broj Kena Parkera, ali i na Kubertov Texone.
Karakterizacija likova: iako je priča kratka, nije izostala karakterizacija likova; vrijedni spomena su mladi zamjenik šerifa, izgubljen u vremenu i prostoru, hrabar, ali totalno ispod Texova nivoa, puno puta viđeno u serijalu; razbojnik Gus koji je dobio najviše prostora, posebno odnos koji se stvara između Texa i Gusa, s prisilnom suradnjom i konačnim obračunom! Gus kao dosljedan vlastitom moralu, gad, kakav je i bio, bez Bosellijevskog iskupljenja! Banda koja bez razmišljanja ostavlja Gusa u pustinji bez konja i vode, jer je ostao bez konja, klasična sebičnost i ciničnost bande…. Obični građani koji odustaju od potjere, razumljivo i puno puta viđeno! Ostaje upitna uloga i svrha pojavljivanja Kita Carsona na samom kraju stripa? Zapravo ne samo Carsona, već i gotovo svih likova, prvenstveno glavnog negativnog lika Gusa, koji je najsposobniji u bandi, a onda se brzo miri s činjenicama, bez ikakvih pokušaja, pasivan do bola! Najdomišljatije što je u stanju smisliti je dvoboj s Texom (a imao je mnogo vremena i prilika za spas i prije) kako bismo dobili još jednu efektnu scenu.
Stječe se osjećaj kako je Dixon priču sklopio kolažom efektnih scena, ali nedostaje koherentnosti i likovi su nedorečeni, sve skupa nije lijepo povezano. Istina priča teče dobro, ali sve navedeno su mali nedostaci.
Kontroverzna tabla, što je Tex mislio jureći ka dinamitu?
Crtež i kolor: crtež je lijep, iako u usporedbi sa prvim pojavljivanjem Albertija dosta slabiji crtež, manje precizan i čist, ali je zato koncizniji. Ono što je svakako dobro jest crtež pozadina i dinamičnost crteža! Texovo lice ne odgovara modelu na kakvog smo navikli, tako da je dosta neprepoznatljivo, kako na naslovnici, tako i na mnogim mjestima u stripu. Crtež ponekad djeluje karikirano i groteskno! Općenito je vidljiv problem s ljudskim detaljima, poput ruku, lica, dok je atmosfera Divljeg zapada u potpunosti pogođena i korektna! Sve u svemu nije mi se nešto pretjerano svidio crtež, iako ne nedostaje spektakularnih tabli. Zato je Vattanijev kolor uobičajeno izvrstan! Rezime, vidjeli smo puno boljih crteža u ediciji!
Naslovnice: Naslovnica je lijepa, ali kao što rekoh Texovo lice je dosta neprepoznatljivo. Mjesec ili sunce koje jako tuče, ogromno, konj također divovski, a na dnu naslovnice banda u galopu. Možda malo previše detalja, ali jasna namjera prikazati Texa kao centralnu figuru! Možda je naslovnica i previše tamna, bila bi efektnija da je svjetlija, a i svijetlo simbolizira pustinju. Sve u svemu solidna naslovnica.
Rezime: vrlo dobra vestern priča sa filmskim i neuobičajeno nepredvidivim krajem. Atipična Texova priča koja se pročita u jednom dahu! Tex s vidljivom značkom na košulji! U svakom slučaju aplauz Boselliju što je uspio dogovoriti s Dixonom ovu priču! Oni kojima je dosta sveprisutnosti Bosellija i koji žele nešto novo će svakako doći na svoje! Nakon uvodnog broja napokon drugačiji Tex. Neobična priča, rekli bismo nebonellijevska već amerikanizirana, čak nisu ispoštovane ni temeljne karakteristike Texova lika, to jest nalazimo puno situacija u kojima se Tex na ponaša baš kao Tex na kojeg smo navikli! Uzmimo to kao veliku posvetu Dixona Texovom liku, bez pretenzija da ga može poznavati poput okorjelih ljubitelja Texa! Nemojmo zaboraviti kako je ova edicija upravo i stvorena kako bi predstavila drugačije, autorske price, s tim u vezi ova priča je svakako preokrenula uobičajene tradicionalne stereotipe kad je Texov lik u pitanju! Dixon je svakako uspio stvoriti drugačiju, neuobičajenu priču! Kad se sve zbroji ugodno čitanje, preporučam svakako pročitajte! Ja sam pročitao ovu priču nekoliko puta sa zadovoljstvom, a kao što rekoh isplati se pročitati ako ništa zbog toga jer ćete vidjeti Texa, kakvog niste nikada vidjeli, a to svakako vrijedi pročitati! Svejedno moram reći kako je ovo ipak po mom mišljenju jedan od najslabijih Texovih albuma u boji!
.jpg)
