Ispravno Texoljublje je dugotrajan i mukotrpan proces čitanja, gledanja, osjećanja, ponovnog čitanja, razumjevanja, predviđanja i proživljavanja priča u kojima se pojavljuje Tex Willer. Ne može se reći da je ovaj termin „texoljublje“ međunarodno priznat, niti ima temelje u bilo kom socio-filozofskom postulatu znanom našoj civilizaciji: ipak, „texoljublje“ je stvaran, elastičan i jako živ način razmišljanja o postizanju i utjerivanju pravde na (jedini) najgrublji način – na jako okrutnom mjestu i u vrlo teško doba. Ono što ovog SBE giganta izdvaja od ostalih heroja s kojima sam se susretao jeste nekoliko interesantnih karakteristika, a koje uopšte nisu ni podcrtane, ni naglašene ili nedajbože uzdignute, a nisu ni toliko nadnaravne. Naime, u bliskoj prošlosti su među nama živima vladali određeni principi i neke jako bitne civilizacijske tekovine su predstavljale određene „brzace“, na neki način, kojima smo se puštali da bi doplivali do svojih životnih ciljeva. Ljudske osobine poput „obraza“, ponosa, riječi-obećanja, poštovanja i principijelnosti bile su naša svakodnevnica i niko ih nikada nije ni trebao ni morao stavljati pod upitnik – no sa rezanim hljebom, mikrovalnim pećima i ljetovanjima na Arubi došlo je novo doba, nove generacije su otvoreno zatražile da mi dinosauri izumremo i otvorimo im prostor za njihove bahanalije. U tom smislu, kako ni mi nismo izumrli potpuno, ostao je naš princip, a za sva čuda ovog Svijeta ostao je i Tex da sve navedeno brani i odbrani, bez obzira na to kakva mu se sila suprotstavlja.
U ovoj nevjerovatno atmosferičnoj priči jašemo rame uz rame sa Texom i njegovom ekipom u meksičke džungle (sve zbog debelog Morisca), da bismo prije svega našli nestalog arheologa Kolsona Balarda i kćerku mu plavokosu Patrišu, te ako mognemo eliminišemo strah i trepet lokalne zajednice, sektu „Čuvara“ predvođenu vješticom Estli. „Čuvari“ su astečka sekta koja neutrališe arheološke ekspedicije čuvajući tradiciju i folklor tog područja, tj.štiti svoj identitet od pljačke – ali, nažalost, nedozvoljenim sredstvima već spomenute prikaze Estli. Neinventivnu priču i standardni scenarij ovog broja prosto „nosi“ sjajan crtež Alessandra Boccija, a ulazeći dublje prema Estlinom hramu upoznaćemo svu njenu moć, te sijaset statista: bandidosa, ruralesa, negromanta Rodriga de la Oju, često ćemo jesti i piti, pa ćemo sresti i Estline junake Kabila i Ikala, jata šišmiša, spasićemo sve, opet ćemo jesti i piti, ispašćemo junaci, napravićemo masakr nad „Čuvarima“, a da će se pritom samo naš Tex i Tiger upitati „da li je ispravno čuvati svoje, pa i nedozvoljenim sredstvima“. Ne mogu reći da je ritam odvijanja radnje poseban, odnosno specifičan, kako nas ponekad znaju obradovati, ali je sigurno prihvatljiv i nema velikih nedostataka. Drugim riječima, od starta do kraja epizode, priča i crtež nas na dovoljno dobar ali površan način infiltriraju u dotičnu astečku katastarsku česticu.
Ta nit koja lebdi nad samo određenim epizodama Texovog serijala, tj.pitanje o ispravnosti borbe kojom se čuva sebe i svoje naspram nadolazećeg uragana zvanog „napredak“ bezvremenska je i svi to znamo, od krucijalne je važnosti, gledali mi to politički, sociološki, emotivno ili pragmatično. Moralne dileme su prečesto zapostavljen ugao posmatranja ovog serijala i to opravdano, jer od silnih zloća, pucačina, akcije i emocija koje vjerodostojno prikazuju teret odnosa bledoliki-crvenokožac u to doba, čitalac jednostavno nema dovoljno vremena da u potpunosti sagleda avanturu Texa Willera. Da se razumijemo, Tex nikada nije pogazio svoje principe i moralni kodeks u kome je prvi član „ljudski život je najvažniji“. Nakon nekoliko čitanja ove epizode moraju se sleći ramena i pomiriti sa istinom da je i ovaj put bio u pravu, jer je život nehajnih arheologa stavio ispred vještičarenja i agresivnosti. Koliko god ispravan bio motiv „Čuvara“ da štite svoj identitet, nove civilizacijske vrijednosti u tom trenutku isključuju bilo kakva ritualna žrtvovanja za nekakve staromodne božice Kojolšauki, kidnapovanja ili neprijateljstva prema drugima i drugačijima. S druge strane, pojavljuje se i elemenat nezajažljive ljudske taštine: kako je Patriša svog oca i cijelu ekspediciju gurnula u smrtnu opasnost potpuno svjesna rizika, tako je i negromant Rodrigo de la Oja otkrio dugo skrivani motiv – da eliminiše profesionalnu prijetnju/konkurenciju koja na listi djelatnosti ima i šifru: vještičarenje, a kapetan Garido je istim žarom želio osvetu, slavu, unapređenje i priznanje. U tom dijelu moralne klackalice Tex i ekipa su puki posmatrači, kako to obično biva, jer imaju bitnijih obaveza oko spašavanja ljudskih života i polugolih plavuša na oltaru.
Što se crteža u ovom broju tiče, on zaslužuje posebno visoke ocjene. Iako na prvi pogled, zbog neobičnog iscrtavanja Texovog lica može djelovati odbojno i nezgrapno, Boccijevo djelo je jednostavno savršeno detaljno i temeljito. Vinjete u kojima naglašava huk vjetra i sablasnu atmosferu, te scene napada na voz i slike džungle, pa i prikaz Ikala i naših preostalih pardova su jednostavno prevagnuli na tasu i nose puno više poena od prethodno pomenutog Texovog lica, pa se i zbog te nelogičnosti u mom ličnom bodovanju detalja ja mogu smatrati zadovoljenim. Ipak, i pored nabrojenih prednosti, neću se usuditi i reći da Bocci zaslužuje stalno mjesto u staffu najvećeg Bonellijevog stripa, ali pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću se zaklinjem da je prosto „rođen“ da crta Dampyra i njegove aveti. U konačnici, jasno mi je zašto su SR701 i 702 bili određeni eksperiment unutar Texove ekipe – pa su uparene suprotnosti poput Manfredija i Boccija.
Dakle, iako je ova epizoda dio serijala u kome Tex ne dominira tokom priče i ne zauzima mjesto glavnog junaka i podjednako ga dijeli sa ostatkom protagonista, jako je zanimljiva iz više praktičnih perspektiva. Osim što u Italiji predstavlja jedan novi početak, u našim krajevima vrlo lako može otpočeti novu eru Texovih avantura koje će imati posebnu težinu zbog vremenske bliskosti sa originalnim talijanskim izdanjima. Nažalost, kod nas su obećanja ludom radovanja i sva su na dugom štapu, pa se smijemo zakleti samo u jedno: da Tex i dalje neće odstupiti od svojih principa i nepogrešivih procjena. Ja zaista ne znam kako brzo bi Svijet izgubio svoj smisao bez da pročitam: „Suerte, señor Willer!“.
.jpg)
.jpg)
