Tex je već na početku serijala vrlo brzo dobio partnere u avanturama. Tako se Kit Carson pojavljuje već u prvom broju, a prva zajednička avantura od prve do posljednje stranice Texa i Kita Carsona je već u broju 5. Vrlo brzo nakon toga pojavljuju se i Tiger Jack (u broju 8) i Texov sin Kit (u broju10). A vrlo brzo su se pojavili i prijatelji mimo čuvenog kvarteta! Jasna je ideja Texovog tvorca, kako Tex neće biti solo junak u svojim avanturama! Od čuvenog kvarteta, najčešće je Texov partner Kit Carson, zatim slijedi Kit Willer, te Tiger Jack. Ponekad su sva četvorica prijatelja zajedno! Može se reći kako je Tex vrlo rano dobio partnere u avanturama! No, s vremena na vrijeme dođe red i na priče u kojima je Tex solo, bez pratnje, kao što je ova. Takve priče su uvijek posebne, jer se Tex može osloniti samo na sebe i zato imaju posebnu draž u srcima simpatizera Texa! U serijalu kakav je Tex Willer pazi se na svaki detalj, pa tako osim najčešćeg partnera Kita Carsona, pojavljuju se i sve ostale kombinacije partnera s vremena na vrijeme. Kad je riječ o solo Texovim avanturama, pomalo je iznenađujući podatak, kako je ovo 24. takva. Dojam je kako ih je bilo puno više, ali brojke ne lažu. Još kad bi izbacili priče u kojima se pojavljuju samo Jim Brandon ili Pat Mac Ryan, bio bi ih još manji broj. Većina ih datira daleko iz prošlosti, 14 od 24 priče su objavljene do 1966. godine.
Pogledamo li u novije vrijeme, onda vidimo kako su nakon 2000. godine bile samo tri solo Texove avanture (do ovog broja, a neće ih biti puno ni nakon ovog broja). Najduže razdoblje između dvije Texove solo priče je 12 godina (SR 410/411 (1994) do SR 518 (2006)). Svakako treba spomenuti kako su neke Texove solo avanture bezvremenski klasici poput Čejen kluba ili spomenute Misije u Great Fallsu (Kanadski pobunjenici). Te dvije odskaču kvalitetom, ali ima ih još puno koje su jako dobre. Meni su recimo jako drage sljedeće: „Sprovod u Silver Pineu“ (ZS 930) i „Strah“ (SD 41/42), a i ostale su vrlo dobre!
Popis svih solo Texovih avantura! Pogledaj obavezno!
Ova priča nije klasik poput navedenih solo avantura, ali je svakako posebna, jer na neki način Texova pratnja u ovoj avanturi, Elmer Daves, je svojevrsni alter ego Kita Carsona. Dijalozi Texa i Elmera podsjećaju na one Texa i Carsona, a opet su drugačiji, jer je ipak Elmer smireniji tip od starog, dobrog Carsona! To je svakako jedan plus za Nizzija i meni uz crtež najbolji dio priče. Šteta što je odličan početak, hrpom Nizzijevih naivnih scenarističkih detalja kasnije doveo do toga da ipak prevladavaju minusi!
Primjer dijaloga Texa i Elmera:
Tex: Podsećaš me na mog prijatelja Karsona…Glumite da ste iznemogli starci, a čvršći ste od čelika…Kad njega čuješ kako priča, pomislio bi da je jednom nogom u grobu, a u stvari je žilaviji od mene. Ali ako se neko drugi usudi na aluziju o njegovim godinama ili sedoj kosi, počne da vrišti kao da ga deru!
Elmer: Hoće da ima slobodu da se žali, ali mu ne odgovara kad to drugi pominju. Razumem ga, i ja sam takav…
Tex: Primetio sam.
Elmer: Pozdravi ga od mene kad ga vidiš. I reci muda se solidarišem sa njim.
Priča počinje Texovim dolaskom u Telluride, gradić u Coloradu, u kojem je šerif stari Texov poznanik i prijatelj (zajedno su ratovali protiv Komanča), šerif Elmer Daves. Daves je napokon dočekao mirovinu i sada je pozvao u pomoć Texa, kako bi se posvetio lovu na ubojice njegove supruge Kate, ubijene prije petnaest godina tijekom pljačke banke, čiji krivci nikada nisu pronađeni. Moglo bi se reći kako je početak jedna velika besmislica, dosta nezamisliv odraslom čitatelju, naravno i naivan! Naime, nema puno smisla da šerif Daves čeka punih 15 godina da krene tragom ubojica svoje supruge!!! Koji bi čovjek bio toliko strpljiv? Pogotovo još kad je riječ o šerifu! Petnaest godina je vrijeme nakon kojeg bi bilo koji trag ne bio izbrisan, već potpuno izgubljen. Srećom, sami pljačkaši nisu bili prepametni, plus uobičajena dobra doza sreće, nadoknadit će gigantsko kašnjenje. Pustimo sad na stranu činjenicu kako se prošlost ne može izbrisati i kako je Tex krvosljednik (ta riječ me uvijek živcira, a često se pojavljuje upravo taj prijevod), prosto je nevjerojatno, nelogično i van pameti kako su naši junaci vrlo brzo ušli u trag trojici pljačkaša (prvi trag već na stranici 20, prva sumnja na ispravan trag već na stranici 65). Sve ostalo je klasična Texova igra mačke i miša, koja je kad se sve zbroji onda trajala predugo i onda se može reći i kako je priča predugo trajala, te kako bi bila sigurno bolja da je bila kraća. No, znamo kako je danas limitiran scenarist fiksnim brojem stranica, pa tu Nizziju ne bih dao minus. Kad smo kod početka stripa, još jedna besmislica je i Tex, koji već na trećoj stranici stripa ne odobrava i pokušava prigušiti namjere osvete svog prijatelja šerifa, a on je prvi učinio bezobzirnu pravdu nad ubojicama svoje supruge - Fort Defiance- Zakletva“. Nakon nekoliko stranica, neobjašnjivo, Texov se stav mijenja i kaže šerifu kako ga nitko ne može razumjeti kao on.
Također je naivno (apsurdno) kako trojac pljačkaša nije daleko odmaglio s novcem, niti se kako obično bude slučaj raštrkao na sve strane svijeta, daleko od mjesta krvave pljačke?! Upravo suprotno, čak su ostali u istoj državi i relativno blizu mjestu pljačke! Plus još nisu se ni potrudili promijeniti niti ime?! Kad smo kod naivnosti, svakako se moglo izmisliti i nešto bolje od starca (simpatičnog imena Joke) koji godinama živi u gradu duhova poput psa lutalice, umetnutog s jedinom svrhom da šerifu Davesu i Texu pruži vrlo važne informacije o ubojicama svoje supruge 15 godina kasnije. Na kraju avanture Joke je dragocjeni saveznik u bitci u ghost townu! Spomenut ću još neke naivnosti: sami dijalozi članova bande, korumpirani šerif koji se bruka pred svima…. To sve ujedno govori i o karakterizaciji likova (o čemu ću kasnije) i scenariju. Još jedan minus.
Strip je pun akcije, pucnjave ne nedostaje! Tako imamo čak 5 pucnjava. Dosta su specifične pucnjave, pa valja neke spomenuti. Prilikom prve, imamo Nizzijevog Texa, to jest odstupanje od klasičnog Texa! Klasični Tex imao je urođenu sposobnost da odmah razlikuje dobro i loše i znao je na koju će stranu stati kad se slučajno našao u sceni pucnjave. U pričama Claudija Nizzija iz posljednjih nekoliko godina, Tex radije puca u zrak, kao što je i u ovoj priči slučaj; Tex: "Naterajmo ih da prestanu, ali ne birajući stranu. Ne znamo ko je u pravu?“. Ostale pucnjave su već često viđeni klišeji, poput noćnog napada u hotelu, tko zna koje neuspješne dobro pripremljene zasjede u kojoj banditi, naoružani winchesterkama i smješteni u povoljnom položaju, ne uspijevaju pogoditi naše junake prvim pucnjevima (drugim barem uspijevaju pogoditi konje). Već par stranica kasnije jedan napadač promaši Texa opet iz izgledne pozicije (to je i scena koja krasi naslovnicu broja 554). Dobro, znamo kako naši junaci moraju preživjeti, ali pitanje je sljedeće: da li je bolje da Tex predvidi zasjedu (kao u većini slučajeva, pogotovo u novije vrijeme) ili ovakvi promašaji bandita?
Kao što se vidi iz mojih ocjena, samoj priči sam dao dobru ocjenu, kao što rekoh priča je uzbudljiva, napeta, puna akcije! Svi elementi zbog kojih volimo Texa su tu! Scenarij je već druga priča. Dosta klišej elemenata, što nije loše, ali slabo ukalupljeni, nisu ispali dobri, za moj ukus! Kad smo kod scenarija nije prvi put da Claudio Nizzi govori o nekome tko gradi uspješnu političku karijeru zahvaljujući prihodima od kaznenog djela, i koji na kraju završi shrvan težinom vlastitih djela i mana. Preteča je Howard Walcott, iz jedne od najboljih Texovih priča, priči iz Texove prošlosti pod nazivom: "Ratni požar" (Nizzi/Ticci, 1985. godina).
Moram priznati kako sam već na prvoj sličici stripa, gdje piše guvernerovo ime, pomislio, Texovim žargonom rečeno; e taj nije čist! Jednostavno pošteni političari u Texovu serijalu su rijetkost! Iz Davesove priče o pljački, gdje je tada gradonačelnik Anderson u krupnim kadrovima sa Elmerom, isto se dade naslutiti kako bi i on mogao imati prste u pljački. Anderson uspješno odvrati svog prijatelja Davesa od akcije, a i njegova je odluka da ne progone odmah bandu. I tako je na kraju i ispalo! Anderson je bio pokretač pljačke koja je koštala života suprugu njegova prijatelja Davesa, a sve zbog političkih ambicija. Već viđeno u serijalu!
Iako se pojavljuje velik broj likova, karakterizacije likova gotovo da i nema. Tek je šerif Daves dobro okarakteriziran. Spomenuo sam već Jokea, koji je pomogao na početku i na kraju stripa, a prisutna je i pomoć novinara Tima Hardina. Inače, često se u serijalu Tex zna obratiti novinarima za pomoć i velik je broj novinara koji su Texovi prijatelji! Negativci su prikazani kao nemaštoviti i daleko od dostojnih protivnika.
Kraj stripa, završna borba u ghost townu, Silver Bellu, gdje je sve i počelo, zatvoren krug! Isto puno puta viđeno! I sretan Texov susret s guvernerom Andersonom, kao konačan rasplet! Također nije najsretnije rješenje! Pritom, tipično za Nizzija, opet je prisutan element prisluškivanja, samo ovaj put je Tex taj koji prisluškuje Andersonov razgovor sa tajanstvenim ubojicom. Obično u Nizzijevim pričama bude puno onih koji prisluškuju i taj scenaristički detalj se zamjera Nizziju!
Što reći za crtež Fabija Civitellija nego da je odličan! Redakcija Veselog četvrtka je u uvodniku ove priče dala Fabiju epitet „neponovljivi“. Apsolutno se slažem! Civitelli ogromnu pažnju poklanja najsitnijim detaljima, vješto se poigrava sjenama, osvjetljenjem i noćnom tminom, na svoj unikatan način (točkice). Praktički nema loše vinjete. Jedino sam primijetio kako na jednoj vinjeti nedostaje nagrada koju Madlock baca Hymanu. Najbolji dio ove priče je svakako crtež! Zato sam dao savršenu desetku za crtež. Villine naslovnice su lijepe! Prva mi je nekako umjetna, druga puno ljepša. Obje scene su, kako Villa ima običaj, preuzete iz stripa, Civitellijevog crteža. Poznajemo i bolje Villine naslovnice.
Rezime: kako glasi naziv jedne pjesme TBF-a „Šareni artikal“, tako sam i ja šareno ocijenio strip, ocjene u rasponu 5 do 10. Jedna od rijetkih Texovih avantura gdje je Tex bez uobičajenih prijatelja. Ostaje dojam kako je šteta što se to nije puno bolje iskoristilo. Priča je svakako uzbudljiva, ali i prepuna loših scenarističkih detalja, crtež odličan! Slaba karakterizacija likova. Kao što spomenuh pucnjave i akcije ne nedostaje, kao i klišeja poput pljačke banke, otmice i ubojstva, osvete, rata za pašnjake, već puno puta prežvakanog korumpiranog šerifa, gospodara grada, uvijek drage runde za sve, zatvora i metka za negativce, novca za Texovu glavu (izdašnih 5000 $), pomoći novinara, skoka kroz prozor, ranjenog Texa i njegovog spasa u vodi (znamo kako je serijal počeo, već u prvoj avanturi imamo spas u vodi, kao i nebrojeno puta u serijalu, tako i ovdje), oslobađanja zarobljenika, šetnje bosih nogu, Ghost towna, neuspjelih zasjeda… Moglo bi se reći: sve elementi zbog kojih i volimo Texa, ali dojam kvari scenarij! Nisam protivnik klišeja, baš suprotno, ali detalji bi ipak nakon toliko godina morali biti malo više za odraslu publiku. Bez obzira na sve, priča je zabavna, kakav strip i treba biti, pa toplo preporučam pročitati! A vjerujem da će i mišljenja publike biti šarena u velikom rasponu.
