Nakon 36 godina slavni kvekeri iz kultne priče „Obećana zemlja“ vraćaju se u serijal! No, u vremenskoj dimenziji Texovog serijala prošlo je tek 10 godina. Prije deset godina Tex je pomogao kvekerima da dođu do svoje obećane zemlje u jednom od nezaboravnih Texovih klasika. Deset godina nakon nevolja koje su kvekeri proživjeli tijekom migracije u Kaliforniju, kvekeri zovu u pomoć Texa, kako bi spriječili opasnost koju njihovoj zajednici donosi perfidna Rhonda Carpenter, koja čvrsto namjerava zauzeti zemlju kvekera.
Nije prvi put da je Nizzi preuzeo likove koje je stvorio G.L.Bonelli (Carnicero –„ krvnik“, Zhenda, kapetan/gusar Drake…). Čak i u svom zlatnom razdoblju Nizzi se oslanjao na ostvarenja G.L.Bonellija i u mnogim slučajevima postigao je izvrsne rezultate, pa možemo reći kako nas odluka o povratku kvekera nije iznenadila, čak štoviše bila je to dobra odluka, jer nam je donijela dobru priču! Nikome nije lako uzeti jednu od najljepših i najomiljenijih Texovih priča i napraviti od nje barem pristojan nastavak. Nizzi je u tome uspio, dajući nam solidan i dobro osmišljen zaplet, te umiješan scenarij u kojem ne manjka uzbudljivih scena! Efektan epilog donosi i žrtvovanje jednog lika iz prve priče (također nije prvi put kako Nizzi žrtvuje lik koji je stvorio drugi scenarist), ali narativno apsolutno ispravna odluka, jer takav završetak odgovara svemu viđenom u priči! A opet tu nas je Nizzi i dobrano iznenadio.
Posljednja tabla stripa
Na samom početku Nizzi nas upoznaje sa kvekerima, a ujedno sve povezuje s „Obećanom zemljom“ (verbalne svađe koje Eliah prakticira s našim junacima također podsjećaju na „Obećanu zemlju“). No, nije samo „Obećana zemlja“ ta koja pada na pamet čitajući ovu priču, radnja slijedi scenarij još jednog Nizzijevog uratka, priče „Jahači iz Wyominga“ (glavni negativni lik: žena, koja želi zagospodariti krajem i koja je ne bira sredstva za pokazivanje sile, okružena beskrupuloznim pomoćnicima, otmica sina konkurentskom rančeru, obje žene imaju ljubavnika i slično se oblače, a i završe karijeru na sličan način. Jedina razlika između Tessy i Rhonde je u tome što je Tessy elegantna dama profinjenih manira, dok je Rhonda praktičnija i grublja. Tessy je koristila svoj ženski šarm kako bi manipulirala muškarcima, dok se Rhonda doima istinski zaljubljena u Aarona). Unatoč očitoj sličnosti priča, originalnost predstavlja zaplet.
Iako je ovo jednostavna priča, a tema nije originalna (bogati stočar, korumpirani šerif, požar…), no, Nizzi je pogodio s mješavinom western elemenata, koje volimo u Texovom serijalu, te ponudio dobar scenarij (gotovo bez greške i sa nekim originalnim detaljima), koji priču čini zanimljivom. Sve lijepo povezano. Pucnjave i akcije ne nedostaje, dijalozi klasični, a čitanje je užitak. Priča se uklapa u klasičnu šprancu ratova za pašnjake, u kojima bogati zemljoposjednici pokušavaju otjerati male uzgajivače. U ovom slučaju Rhonda bi željela osnovati farmu trkaćih konja u dolini.
Prvi dio priče je s manje akcije i puno dobrih dijaloga uz spor razvoj radnje. Drugi dio priče čisti adrenalin, dinamitan, sa Texom u Rambo verziji, lukav, odlučan i ruši nezaustavljivo sve pred sobom, kao u stara, dobra, vremena i s Carsonom koji briljira u solo dionici! Nizzi dobro uspijeva vratiti psihologiju braće Glendon u serijal, on još više raspiruje vjerski fanatizam Eliaha, te potvrđuje Marcusov zdrav razum.
Priča je dobila epilog kakav je rijetko tko mogao očekivati, pogotovo Rhondinu ljubav prema Aaronu. Svakako veliki plus za pričiu i Nizzija! Scene epiloga su grube, ali polako se zadnjih godina i takve scene vraćaju u serijal.
Kad su negativni likovi žene: Nizzijeve su žene za razliku od žena drugih scenarista, više bez srca, na najvišoj razini zloće. Također znamo što slijedi (što su poštovali svi scenaristi), žene ne mogu umrijeti od Texovih pištolja, pravdu umjesto Texa posluži neka druga sila, bilo ljudska, bilo igra sudbine. Naravno sve to je ispoštovano i u ovoj priči, a kraj je svakako vatren!
Rhonda: „Imate namjeru da me upucate?“
Tex: „Nikada ne pucam u žene, osim ukoliko ne moram da biram između svog i njihovog života.“
Rhonda: „Ja ne nosim oružje, kao što vidite, tako da ne predstavljam opasnost po Vaš život.“
Tex: „Ni zmije ne nose oružje, pa su ipak otrovne.“
Galerija likova: broj likova je dosta velik, što baš i nije uobičajeno za Nizzijeve priče. Svi su likovi korektno okarakterizirani, neki su se mogli i više iskoristiti, a ističe se lik Rhonde Carpenter: arogantne, odlučne, nemilosrdne, nepredvidive, beskrupulozne, ambiciozne i šarmantne uzgajivačice stoke. Prepuna bijesa, gledajući kako ju Tex ismijava i riječima i djelima. Prilično grub lik (dovoljno je vidjeti naslovnicu drugog nastavka gdje puca u svog čovjeka ili scene u kojima prijeti vješanjem Marcusa Glendona). Drugim riječima prava zmija u ljudskom obličju. Nizzijevo umijeće učinilo je da na kraju Rhondina smrt ostavlja gorak okus u ustima. Njezin otac je čista suprotnost, ali malo je teško povjerovati kako zbog starosti živi dan za danom i da se ne miče sa svog posjeda, pa nije svjestan ničega. Mannixov sin Doug malo podsjeća na mlađeg i odvažnog Kita Willera, simpatičan lik. Kvekeri su okarakterizirani jedino i kako su mogli biti okarakterizirani, kao vjerodostojni i tvrdoglavi u vjeri, koja im brani pribjegavanje nasilju pod bilo kojim okolnostima. Eliah Glendon: duhovni vođa zajednice, fanatik, nedvojbeno gori nego deset godina ranije, a na kraju ispadne i kontradiktoran: cijelu priču se kloni i gnuša nasilja, da bi se na kraju žrtvovao kako bi eliminirao onu koju prema njegovoj viziji događaja smatra sotoninim izaslanikom. Zaslijepljen svojom nepopustljivošću, distancira se od stvarnosti, nedostaje mu lucidnosti i tone sve dublje u ludilo. Marcus: Eliahov brat, razumniji od brata, cijelo vrijeme obuzet sumnjama o prilici da prekrši pravila svojih uvjerenja, kako bi obranio svoja prava. Otvorenija duha i fleksibilniji u svojim dogmama od brata. Ismael: hrabar, Aaron: zaljubljen… Način na koji Nizzi vidi ulogu religije: suprotstavlja braću Glendon, jedan je fanatik, dok je drugi fleksibilniji. Smrt Eliaha Glendona ostavlja gorak okus u ustima, ali istina je da je u potpunosti opravdana njegovim ludim fanatizmom, odnosno to je sjajan završni detalj koji simbolizira ludilo koje je spalio um fanatika! Šerif Starr, još jedan iz palete korumpiranih šerifa, ali se je on za razliku od većine nepoštenih kolega uspio izvući bijegom. Samim time to je kontroverzni detalj, ali činjenica kako je šerif pobjegao je usklađena s narativne točke, priča je već dosegla vrhunac smrću Rhonde i Eliaha. Završetak je savršen, takav kakav je, tragičan i neočekivan, dodatna potjera za šerifom nije potrebna, dovoljne su Texove riječi kako će ga pronaći. Šerif u ovoj priči govori kako je vidio Texa na djelu dok je živio u San Franciscu, aludirajući na Texovu avanturu „Kineska četvrt“.
Kvekeri
Crtež: lijep crtež i svakako vrlo dobar debi Rossija na SR. Crtež je jasan, jednostavan, čist i skladan. Dinamični i realistični crteži, inspirirani Civitellijem, posebno u pejzažima i u različitim gradskim sredinama (Civitelli je i savjetovao Rossija oko crtanja ove priče), a vide se i drugi uzori: Magnus (Tex i ženska figura), Ticci (kvekeri, šeširi i odjeća naših junaka). U svakom slučaju crtež ugodan oku i hvale vrijedan uradak! Jasan napredak u odnosu na njegov debi u almanahu prije tri godine, sada se vidi više osobnosti i veća sigurnost Rossija. Rossi ne poriče svoje uzore, ali uspijeva naći svoj put. Naglasak je stavio na noćne prizore, gdje uspijeva pogoditi kontraste i na lik Rhonde Carpenter. Sve u svemu crtež ugodan oku, iako nedostaje malo originalnosti.
Naslovnice: kao što to često bude slučaj kad je Villa u pitanju, ostavljaju bez daha. Obje naslovnice su prekrasne! Prva prikazuje ulazak naših junaka u Paradise, dok druga prikazuje pravu rijetkost na naslovnicama, Texa koji se štiti tijelom jednog od vaquerosa i ženu koja puca na njega. I sami naslovi su zvučni! Prva naslovnica je vrlo sugestivna i govori sama za sebe, prikazuje stanje svijesti građana Paradisea, kad ponovno vide naše junake.
Rezime: Jedna od najboljih Nizzijevih priča nakon broja SR 500. Priča mi se svidjela, naravno nije na razini „Obećane zemlje“ ili „Jahača iz Wyominga“, ali u svakom slučaju življa i bolja od mnogih Nizzijevih tih godina. Scenarij, iako ugrubo slijedi sheme drugih priča je dobar. Jednostavna i zanimljiva priča, puna akcije, nimalo dosadna, a određeni scenaristički detalji već dugo nisu viđeni u serijalu. Priča teče dobro i glatko s pravom dozom napetosti, a napokon je i kraj odličan, zanimljiv, uvjerljiv i spektakularan. Ukratko priča s ne posebnom temom, ali sve u svemu dobra priča i ispričana je uvjerljivo, ugodna i dramatična! Preporuka za čitanje!
I za kraj jedna tema za razmišljanje: ništa se nije promijenilo od vremena Divljeg zapada: vrijeme u kojem danas živimo je puno dramatičnih vjerskih sukoba, a Nizzi nam na svoj način prikazuje do kakvih tragičnih učinaka može dovesti vjerski fanatizam. Također danas smo svjedoci vremena kada velike tvrtke apsorbiraju male, sve za novac (profit). Nizzi nam donosi priču o mirnoj borbi ljudi čije se vrijednosti više ne uklapaju u novo vrijeme, ljudi koji vole zemlju, vjeruju svojim vrijednostima, vjeruju u skladan život, čast. Nasuprot njih Rhonda predstavlja novo vrijeme ekspanzije nauštrb svega i svakoga, a sve u cilju zarade i moći. Zvuči poznato?!
Nizzi u edukacijskom modu!
