Nema ništa bolje, nego kad se cijela banda (u sastavu Tex, sin, Carson i Tiger) okupi i krene negdje izvan uobičajenog ambijenta Arizone i okolice. Te epizode uvijek bude dodatni interes, bilo da idu na sjever (Aljaska, Kanada) ili kao u ovom slučaju u močvare Louisiane.
Četvoricu prijatelja nalazimo na brodu stereotipnog imena "Riječna kraljica" gdje putuju za New Orleans na poziv starog prijatelja Nata McKenneta. Lagano se upoznajemo sa cijelim problemom: sa odbjeglim poludjelim bratom lokalnog moćnika ali i tajanstvenim crncima koji napadaju naše junake i spominju nekakvog velikog Aligatora. Kako se priča razvija, saznajemo više o Pierru de la Rochellu i njegovom planu da Louisianu vrati Francuskoj. Tex i društvo se počinju pitati tko mu je pomogao u bijegu iz ludnice. U priču se uključuje i desna ruka Juliena de la Rochella, Martin Stingo. U svakom slučaju sumnjiv lik, koji je Texu za sve priče o ljudima-krokodilima dao racionalno objašnjenje. I cijela priča naglo staje, izgleda da je Pierre utekao s brodom u Europu i da od potrage nema ništa. A onda slijedi jedna jako sporna izvedba Nizzija, inače poznatog u nekim krugovima kao "Kralj klišeja".
No prije nego se osvrnem na taj trenutak, trebam upozoriti na sam način na koji Nizzi vodi cijelu priču. Umjesto da stvara famu oko ljudi-krokodila i cijele urote koja se odvija u močvarama, on nam sve objašnjava i sve nam postane jasno nakon 20-tak stranica. Najprije oni crnci napadači naivno spominju velikog Aligatora. Dobro, ima to svoju svrhu ali je jako naivno i staromodno. A zatim nam jasno prikazuje Manbelu i njegove ljude-krokodile i Stinga. I odmah saznajemo sve o Manbelinim planovima, a i o Stingovim. I tako je jednu dobru ideju, raskrinkao i uništio napetost. Već sve znamo o planovima negativaca i o planovima guje u njedrima-Stinga. Dok bi bolji scenaristi barem Stingove namjere prikrili i ostavili za zadnjih 30-tak stranica gdje će nam naglim obratom, kad smo već pomislili da je sve gotovo, otkrili pravog neprijatelja. No Nizi je zauvijek ostao prosječan scenarist. Kronično mu nedostaje ono nešto da se vine u rang velikih.
Inače smeta mi i sama koncepcija Nizzijevog Texa. Da se razumijemo Nizzi ga je preporodio i napisao je par odlični epizoda, no čak i njegove najbolje nisu ni do koljena kako Boselliju tako ni Bonelliju senioru u najboljim danima. Naprosto je Nizzi previše toga pokupio iz Nicka Raidera. Njegov Tex je često detektiv, nekakva CSI Arizona. Istina, Texov hladnokrvni karakter je odlično iskovao, tu ima zasluga, no u vođenju radnje je slabašan. Tex cijelo vrijeme (u bilo kojoj epizodi) ispituje, saslušava, skuplja dokaze. Izgleda da je on zarobljenik detektivskih priča, i iz toga se ne može izvući. Ono što ja očekujem od Texa je to da više bude u stilu špageti vesterna. Znači šutljiv, hladnokrvan lik, koji malo priča i puno puca. Lik koji nije policija, nego revolveraš u službi zakona. Nešto bliže lovcu na ucjene. Ovako Tex ispada Sherlock Holmes na divljem zapadu. Kad još svemu tome dodamo Nizzijevu sklonost klišejima i hiperprodukciju, dobivamo katastrofu. No u ovoj fazi Nizzi ne smeta, dobar je, ali ovako, s vremenskim odmakom i s upoznavanjem Nizzijeve kasnije faze, i ove epizode gube na draži.
Da se vratim trenutku, u kojem je Nizzi Texa i ekipu vratio na zadatak. Naime Stingo organizira zasjedu. E sad se ja pitam, čemu ta zasjeda ako je bilo očito da će Tex ostati samo još para dana i možebitno otići u močvaru. No on skrovište ljudi-krokodila zasigurno ne bi pronašao. Ovako s zasjedom, Tex po prvi put vidi crnačke protivnike u nošnji ljudi-krokodila. I tako se uvjerio da Stingovo racionalno objašnjenje nije točno. I umjesto da mu protivnik ode kući, Stingo sa debilnom zasjedom izda cijelu stvar i ima Texa koji je odlučan da skrši ljude-krokodile pošto se uvjerio da postoje. A zatim Nizzi kroz Stinga uvodi i zasjedu broj 2, u kojoj se ljudi-krokodili izdaju i omoguće Texu i društvu da im nađu skrovište. Inače ga ovi ne bi našli da cijelu vječnost tragaju po močvari.
Sa tim potezima Nizzi razvodnjuje efekt cijele epizode koja je imala odličan potencijal. Jedina pozitivna strana vođenja scenarija je vrač Kabagi. Moram priznati da nadnaravni element nisam očekivao, i zato svaka čast, no ipak to je kapljica u moru Nizzijevih promašaja. Jer nakon uništenja sela ljudi-krokodila, mi znamo gdje se krije Pierre, tko ga krije, i znamo tko je odglumio smrt. Tako da neka napetost, obrat radnje, ne dolazi u obzir, jer je čitatelj sa svime upoznat i sve mu je jasno. Do kraja sve se giba u jasnom smjeru, od prisluškivanja, do saznanja tko igra dvostruku ulogu, i do spašavanja Pierra. Tex je opet nekoga izmaltretirao, dok će se moralisti pobuniti, ja uživam. Jer stvarno nema ništa napornije od perfektnog pozitivca koji uvijek igra pošteno. Pa onda tipični klišej kad pozitivac uhvati negativca. Negativac mu se smije u facu, jer zna da pozitivac rabi samo nježne metode i da su mu prijetnje jalove. Zato što se u krugu od 1000 kilometara zna da dotični borac za pravdu nikad nikoga nije mučio. No Tex je drugačiji, on tuče i razbija, pa i bez razloga ako treba. Samo da mu se ne događa taj klišej kao drugim junacima. Pošteno je izmlatio krčmara i izvukao iz njega sve što treba, i usput raširio o sebi glas u krugu od 1000 kilometara da Tex Willer uvijek muči da bi došao do informacija. Tako i treba, da svi zadršću kad Tex Willer ulazi u krčmu.
Podrobnije o likovima:
Tex – Pravi Nizzijev. Hladnokrvan, brz na revolveru, analitički jači od Sherlocka Holmesa.
Carson – Lik koji je uvijek nekako podcijenjen. Po meni on bi trebao biti taj koji je pametniji. U par navrata da se naslutiti da voli zaviriti na dno čaše. On je taj koji je u ekipi zadužen za skepticizam.
Kit Willer – Slabašan lik, bespotreban. Umjesto da se stvori nekakav problematičan odnos na relaciji otac-sin, vlada idila. Kit bi trebao biti buntovan, arogantan, ženskar, i podložan alkoholu. Trebao bi biti taj koji je uvijek kontra Texa.
Tiger Jack – Izgovorio svega par rečenica u cijelom stripu. Tako i treba, Nizzi nam da naslutiti da je Tiger psihopat sa mračnom prošlošću. Mada bi tu mračnu stranu trebalo još više naglasiti. On bi trebao biti onaj koji je u ekipi zadužen za prljave poslove. Inače ono pero mi užasno smeta, nekako baš strši i smeta.
Nat McKennet – Veliki prijatelj je slabo korišten. Ispada da je zovnuo Texa i ekipu da odrade sve što bi on kao šerif trebao uraditi, sve su obavili za njega. Nizzi ga je tek upotrijebio da kao «Deux et machina» riješi problem s aligatorima.
Pierre de la Rochell – Brat bogatuna Juliena de la Rochella. Umišlja sebi da je veliki vojskovođa. No u stvari on je, kako bi to rekli u primorju, oriđinal. Ima ih u svakom mjestu. Ima baš jedan sličan u Imotskom, zovemo ga general. Razlika između generala i Pierra je to što je Pierre bogatun i njegove ideje bi netko mogao iskoristiti da dođe do love. Opasan za okolinu, držati u ludnici.
Julien de la Rochell – U biti pozitivac. No ide mu u prilog da mu je brat sve luđi i luđi, tako je sve nasljedstvo prigrabio sebi. Inače teški naivac koji i ne sluti što mu se sprema.
Martin Stingo – "guja u njedrima", premazan svim mastima, neprijatelj iz sjene. Za razliku od praznovjernih i primitivnih robova, smatra vrača ishlapjelim starcem, i ne vjeruje kopljima. Odličan potencijal, no Nizzi ga raskrinkao već na početku i time je taj lik uništen.
Manbela – Vođa ljudi-krokodila. Zatucana, praznovjerna budala. Dobro, neko bi ga proglasio i idealistom i romantikom. Pokušava ostvariti crnačku državu s kopljima i strijelama, vatreno oružje prezire. Zasigurno kandidat za najgoreg vođu u povijesti. Usto je ispao i naivčina jer ga Stingo zapravo cijelo vrijeme iskorištava za svoje interese.
Ljudi-krokodili – Osmišljeni kao opasna organizacija koja terorizira šire područje Louisiane. Nitko ne poznaje močvaru bolje od njih, nečujno se šuljaju do žrtava a imaju i opasnog vrača. No Nizzi ih od početne ideje kroz strip srozava na hrpu naivčina koje s kopljima žele narušiti ustavni poredak SAD-a.
Vrač Kabagi – Glavninu stripa sam smatrao da se radi o ishlapjelom starkelji koji priča praznovjerne gluposti. No onda naglim obratom ispada da taj starkelja ipak nije šarlatan. Jedini sposobni lik, kad su ljudi-krokodili u pitanju.
Loana – Zgodna konobarica koja špijunira za novce (a najvjerojatnije i mnoge druge stvari radi za novce). Na kraju ispada da se jedina izvukla.
Kapetan Curtis – Morski vuk, smutljivac, švercer… malo baca na Corta Maltesea.
Fernando Fusco je crtač za kojega se kaže da je najbolji kada su u pitanju priče čija se radnja odvija u snježnim predjelima. No kad su i močvare Louisiane u pitanju, Fusco je napravio odličan posao. Pejzaž je dobro pogodio, i imate taj ugođaj. Krokodile je izbliza slabašno nacrtao jer sliče na likove iz crtića. Lica po običaju, crta gruba, bez uljepšavanja. U par navrata neka lica nacrtao neprepoznatljivo, posebno kad je Kit Willer u pitanju. No konačan dojam bi ipak bio dosta dobar.
Galleppinijeve naslovnice je teško ocijeniti. On je naprosto crtač iz nekog drugog vremena. Crtao je naslovnice tako dugo, čisto zbog stare slave. Jer kada ga usporedite s Villom shvatite koliko je on djelovao na dojam cijele priče. Jer svaka priča kojoj je naslovnicu crtao Villa, izaziva dojam da se radi o maestralnoj epizodi, dok Galleppinijeve naslovnice i na najveća remek-djela bacaju mrlju i srozavaju dojam. No u ovom slučaju dojam je ipak pozitivan (no dalje od nekakvog prosjeka nikad ne može, kad su u pitanju naslovnice dotičnog autora). Prva (mislim na originalne) je vezana za priču prije, druga ima dobar motiv (mada ambijent više odgovara preriji nego močvari), treća i četvrta su pozerske naslovnice.
.GIF)
.gif)
.jpg)
.jpg)
