Dugovječni serijali kod SBE-a imaju jednu zajedničku osobinu, a ta je da se crtači naslovnica samo zbog neke više sile miču s te dužnosti. Tako je tek Galepova smrt označila dolazak Ville na čelo Texovih naslovnica, Castellini je prešao na američke stripove, Ferri i Alessandrini su još uvijek zaduženi za svoje junake itd. U slučaju Texa Willera prvih četiristo naslovnica je nacrtao Galep, a nakon toga je stvar preuzeo Villa. Osobno su mi Villine naslovnice bolje, ali naslovnice ove priče su me privukle da pročitam i recenziram Zhendu. Civitelli svojim crtežom uvijek ostavlja pozitivan dojam i možda bi priča imala visoku ocjenu da nije Nizzija koji ovom pričom opako ruši neke dogme kod Texa i to ne u pozitivnom smislu.
Prvo i osnovno ovo bi trebao biti strip s western tematikom i bez obzira što tu imamo kauboje, Indijance, preriju i trgovce oružjem ovo nimalo ne liči na western. Strip je tematikom bliže nekom krimiću ili političkom thriller. Očito si Nizzi ne može pomoći, a da ne skrene u Nick Raiderove vode što najčešće vodi u katastrofu. U cijelom stripu imamo dvije poštene akcije dok ostatak priče otpada na dosadne prijetnje i planove oko preuzimanja vlasti te se na kraju svi likovi ponavljaju jedan te isti stav, odnosno cijela radnja se može prepričati u par rečenica koje ujedno jednodimenzionalno karakteriziraju likove. Zhenda je u ovoj priči antagonistica te ima jasan cilj, dovođenje sina na vlast. Njezini pomagači su Koster, pleme koje nije imalo nikakvih kontakata sa suvremenim svijetom pa je na razini kamenog doba te Sagua koji unatoč majčinim željama neće pregaziti riječ koju je dao Noćnom Orlu. Nakon dva uzastopna ponavljanja, čitatelj već sam može predvidjeti što će tko reći u sljedećoj sceni jer se sami likovi gibaju kroz priču, ali ne mijenjaju svojim postupcima položaj u odnosu na druge likove. Ili ne shvaćaju što drugi likovi žele reći. Nakon što je gotovo cijela priča bila riješena Nizzi ubacuje nekakav prethistorijski svijet i time bespotrebno produžuje radnju. Jer niti je glavna priča dobila na dinamici niti nam je taj događaj išta bitan za rješenje sukoba sa Zhendom. Zapravo sama svrha tog događaja je želja scenarista da Zhenda može ostati slobodna i tako se dolazi do pitanja zašto je uopće ovaj nastavak i napisan.
Glavni pokretač radnje u ovom stripu je slučajnost i sreća jer da se nije zmija slučajno pojavila ne bi se moralo pucati na nju te taj izdajnički pucanj ne bi doveo Texa i društvo do trgovaca oružjem. Onda Nizzi ubacuje malo akcije koja je izvedena rutinski i nakon još nekoliko desetaka stranica dolazi najveći biser priče, a vjerojatno i serijala. Tex smišlja genijalno glupi plan koji bi mogao proći kod djeteta od sedam godina.
Razmotrimo ovaj plan dio po dio. Za protivnike imaju Indijance koji su na razini kamenog doba, ali zato imaju ubojitu preciznost u bacanja sjekira, noževa i drugog oružja. Isto tako su dokazali da su prvaci u šuljanju pošto ih ni Tex ni konji nisu čuli još večer prije. Zaključak: odabir mjesta zaklona bi trebala biti neka špilja koja će im garantirati sigurnost barem sa tri strane, a izbor otvorenog prostora je jako glup. Istina nalazi se na vrhu stijene, ali ako sam zaboravio spomenuti protivnici su maheri u bacanju. Kakva je prednost povišenog terena ako predmet koji bacate putuje po paraboli te samim time može bez problema pogoditi protivnika, ali dobro zanemario zakone fizike i pogledajmo druge nedostatke ovog plana. Ako protivnici navale oni ih mogu odbiti puškama, ali zaboravljaju da su okruženi s kamenitim gromadama i drugih stijena koje pružaju izvrstan zaklon za neprijatelja. Deset Indijanaca se rasporedi u polukrug te baca sjekire bez problema i vrlo lako bi mijenjali svoj položaj. S druge strane Tex i društvo ne bi mogli mijenjati položaje tako da bi svi projektili padali u određeni sektor i prije ili kasnije bi pogodili naše junake. Ali najveća glupost koju Tex vuče je paljenje vatre i tako si zapravo crta metu na čelu. Ipak Zhenda ih odluči zarobiti jer je to cilj našeg vrlog scenariste samo da još više zapetlja radnju i produži agoniju čitanja pošto bi u bilo kojem drugom slučaju protivnik ubio Texa u treptaju oka.
Od drugih loših scenarističkih poteza može se izdvojiti: glupa smrt gdje tip slavi što je pogodio Kita Willera tako da iskoči iz svoga zaklona i maše šeširom, scenu gdje Tex pada na početnički trik, scenu gdje ranije spomenuti Indijanci ne gađaju kopljima Texa iako im je u dometu. U nastavku toga napada naši junaci u jednom trenutku imaju upregnuta kola, a u sljedećem se konji nalaze deset metara dalje od sukoba dok nakon pada u Zhendine ruke od konja više nema ni traga ni glasa. Cijelim nizom slučajnosti i sreće Tex izlazi iz epizode neokrznut. Ne kažem da toga nema ni u drugim brojevima, ali što je previše je previše. Zapravo količina sreće i slučajnosti koja se pojavljuje u ovom stripu neće biti viđena sve do epizode „Iznad zakona“ (LU 88/89). Ispada da je Nizzi ovaj scenarij predao odmah nakon što ga je napisao bez da ga je detaljno pročitao. Na početku stripa se stvara dojam još jedne velike i bitne urote koja će iziskivati veliki napor u njezinom gušenju, ali to uopće nije slučaj jer se radnja odvija prebrzo i bez ikakve napetosti. Svaku iole dobru ideju Nizzi je brzo srezao. Zhenda šalje svoje mačke u napad da bi rezultat svega toga bio jedan mrtav konj i jedan mrtav negativac bez kojega se može nastaviti.
Texov plan u tri vinjete
Likovi su bezbojni pošto se ne mogu javiti simpatije ni za jednog od njih. Nema dublje karakterizacije, nema osjećaja između likova. Zhenda i Sagua međusobno vode razgovor kao da su dvoje poznanika, a ne majka i sin. Izgovaraju fraze u kojima bi se trebalo osjećati razočaranje, tuga, ljutnja i pomirenje sa sudbinom, ali atmosfera je tako loša da čitatelj uopće ne može osjetiti emocije. Sama radnja se i mogla graditi na odnosu majke i sina. Zhenda ne želi moć za sebe nego želi da njezin sin postane velika glava, a zbog toga je spremna napraviti razne opačine. Sagua je osoba koja je rastrgnuta između majke i lojalnosti Texu te se taj problem mogao puno više potencirati i razviti. Nizzi je napisao prilično lošu priču koja nam nije pružila konačni obračun s Zhendom nego nam nudi rješenje koje (ne)ostavlja čitatelja ravnodušnim.
Ipak priča ima pitkost te ne zamara čitatelja. Akcije su solidno izvedene pa čak je i sam uvod dobro napisan. No nažalost te sitnice ne utječu puno na kvalitetu priče, ali ipak joj omogućuju da bude koliko toliko prihvatljiva. Sve u svemu priča zaslužuje barem jedno čitanje ako zbog ničeg drugog onda zato što se u njoj pojavljuje Tex Willer.
.jpg)
.jpg)
