Sudeći po prve tri priče koje je crtao Blasco, španjolski umjetnik koji je suradnju s SBE kućom započeo 1986. na Texu, čovjek se pretplatio da crta Nizzijeve priče u koje su uključeni slavni Pinkertonovi detektivi. U svome debiju „Zločin u Jutarnjoj zvijezdi“ crta odličnu priču u kojoj je ubijen Pinkertonov detektiv koji je inkognito radio u novinskoj kući i istraživao je sumnje u vezi bande Crvena ruka, s kojom se Tex susreo u samim počecima serijala. U priči „Braća Border“ Tex i Carson, na pismenu molbu prijatelja Mac Parlanda, pomažu u hvatanju braće Border čija banda pljačka vlakove na području Missourija, a kojima ni slavni Pinkertonovi detektivi ne mogu ući u trag. Sličnu situaciju imamo i ovdje, opet su u pitanju pljačkaši, ovaj put riječni pirati, a Nizzi za mjesto radnje uzima kolektivnu maštu ne samo Amerikanaca, već svih nas koji smo odrasli na Twainovim knjigama u kojima parobrodi i Mississippi predstavljaju polazišnu točku u avanturu u 19.stoljeću.
Okruženje koje ovaj put Nizzi donosi klasično je za veliku rijeku Mississippi u 19. stoljeću; parobrodi, luksuzne i manje luksuzne kabine, putnici, iskusni kockari koji vrebaju nadobudne žrtve, strogi kapetani, prekaljeni mornari i Tex i Carson koji se ovaj put susreću s Mac Parlandom, prijateljem i važnim predstavnikom Pinkertonove agencije, i pomažu u hvatanju riječnih pirata koji pljačkaju i uništavaju parobrode bogatih plovidbenih kompanija duž Mississippija, a ubili su i nekoliko Pinkertonovih detektiva koji su im bili na tragu. Najveća prednost Texovog serijala je što se avanture tog fikcijskog teksaškog rendžera odvijaju kada su burna zbivanja na Divljem zapadu na samome vrhuncu, pa se često scenaristi sjete i povijesnog konteksta koji nije vezan uz Indijance, revolveraše, rančere, šerife, vojsku, itd. Jedan od tih primjera je legendarna privatna detektivska Pinkertonova agencija, koju pak filmski autori ponekad predstavljaju u drukčijem svjetlu od Texovih scenarista. Tako su, na primjer, u odličnoj Milchovoj seriji „Deadwood“ na strani bogatog lokalnog moćnika i ne susprežu se u nasilnom ponašanju, ili su u Hillovom filmu „Butch Cassidy i Sundance Kid“ prikazani kao neumoljivi šutljivi tragači koji ne ispuštaju svoj plijen, dok se, pak, u Texovom serijalu često obraćaju njemu za pomoć preko svog predstavnika i Texova prijatelja Maca Parlanda, obično kada ne mogu ući u trag nekoj bandi.
Mac Parland pojavio se u 31. priči (ZS 363 „Zeleni mesec“) a njegov stas za jednog detektiva iznenađuje i samog Texa, a Mac Parland je itekako svjestan svog tjelesnog izgleda i na taj način Gianluigi u jednom potezu naglašava dvije njegove karakteristike; smisao za duhovitost i samoironiju, a njegovo slijedeće pojavljivanje događa se vrlo brzo, već u 37. priči (ZS 400 „Cveće za Miltona“) i odvija se na isti način; Texu povjerava opasnu misiju koju njegovi detektivi nisu u stanju obaviti i potom Mac Parland nestaje iz serijala na duže vrijeme.
Dolaskom Claudia Nizzija opet se pojavljuje - u „Braći Border“ Texu i Carsonu pismom objašnjava kakvi ga problemi muče, a u ovoj se osobno pojavljuje, ali i tu igra ulogu kakvu mu je davnih desetljeća Bonelli namijenio. On nije lik poput Jima Brandona, Gros Jeana, El Morisca, Toma Devlina i Montalesa koji aktivno igraju svoje uloge, on ima svrhu da uvuče Texa u radnju i potom nestaje. Prošli je put to učinio pismom, a sada se Tex i Carson sastaju s njim u Memphisu kako bi im pojasnio brige koje ga more. Ovaj put je to riječna banda koja pljačka brodove duž Mississippija, a u odličnom uvodu Nizzi nam je rastumačio kako banda Lubanje djeluje; namamljuju brodove lažiranom nesrećom, i dok su mornari zauzeti spašavanjem gusari se penju s druge strane, zaposjedaju brod, pljačkaju putnike, podmeću požar i nestaju u noći.
Sada se tu postavlja pitanje kao kod svih Texovih avantura - ima li Tex specifičnu strategiju za rješenje problema? Nizzi se odlučio za prokušanu metodu; prepustio je protivnicima da naprave prvi korak i klupko će se početi dramatično odmotavati. Ono što slijedi je klasični narativni ritam jedne dobre priče prepune akcije i nadmudrivanja s protivnicima, a i prilično je zabavna u onim dijelovima kada Nizzi humorom nekoliko puta presijeca potragu za gusarima. Jedan od tih trenutaka je kada Tex i Carson počinju utrku do restorana njušeći miris bifteka u zraku, kao i konobar zapanjen kapacitetom želuca dinamičnog dvojca.
Na stranu što nam Nizzi vrlo brzo razotkriva zločinačkog masterminda, na stranu izlizana šema s negativcima koji postavljaju razne klopke kako bi eliminirali Texa i Carsona, na stranu njihova intuicija i nepobjedivost u tim opasnim situacijama, na stranu Texove oprobane metode ispitivanja šakama, već dobar dojam ove priče leži u zanimljivim likovima, dijalozima, humornim scenama i sveprožimajućoj odličnoj atmosferi koju daju lokacije zbivanja - parobrod „Majestic“ klizi niz Mississippi, a na njemu se odvijaju dramatične scene Texa i Carsona protiv dvojice kockara, lučko područje Baton Rougea i gostionica „Perroquet“ sa sumnjivim facama i prelijepom Nadine, New Orleans i susret sa starim prijateljem, močvara sa specifičnom florom i faunom gdje se završava potraga za gusarima - sve su to aduti na koje Nizzi igra kako bi zadržao pažnju čitatelja.
Priča je odličan primjer Nizzijeve vještine u gradnji dramatičnih scena u kojima je simbioza Texa i Carsona savršeno izbalansirana, a tu je i nezaobilazna Texova odlučnost, čvrst stav i instinktivno reagiranje kada je pred njim bogati bahati poduzetnik. Ovo je i Nizzijev period kada telepatski razvija odnos Texa i Carsona (napeta scena s pokerašima), kao i njihovo veliko prijateljstvo, razumijevanje i međusobno bockanje riječima. Njih dvojica razumiju se savršeno i govorima tijela, a intuicija izbrušena do savršenstva u opasnim situacijama dovodi do toga da unaprijed znaju kakav će stav zauzeti u slučaju obračuna.
Blasco nas je u svojem trećem radu poveo parobrodima duž Mississippija u potragu za riječnim piratima. Big wheel keep on turning, i naši junaci posjećuju Memphis, Baton Rouge i New Orleans, susrećući likove koji imaju ulogu uvođenja u novu fazu priče. Blasco je u devetogodišnjem stažu na Texu crtao relativno kratke priče - tri su ispod 200 stranica, dvije imaju oko 220, a ova broji „čak“ 237, što je za Texove standarde iz tog perioda ipak kratka priča. Ne znam je li to zbog straha uredništva da Blasco ne bi stizao na vrijeme završiti duge priče zbog godina i teške bolesti koja ga je s vremenom načela ili je pak kao većina netalijanskih crtača imao problem s rokovima iz nekih drugih razloga, čak je i sam Sergio Bonelli jednom izjavio da je imao nekoliko neuspješnih pregovora sa stranim umjetnicima oko suradnje na Texoneu upravo zbog nemogućnosti poštivanja rokova, ili je možda Blasca izdavačka kuća smatrala umjetnikom za popunu-uskoči koji put između Ville, Fusca, Civitellija i Ticcija - crtača koji su dominirali tim periodom i crtali priče preko 250, 350, 400 pa sve do 560 stranica. Kako god bilo meni je Blascov crtež vrlo dobar, a ovdje je odličan. Usudio bih se napisati da je ovo njegova najbolje nacrtana Texova avantura, stvorio je fantastičnu atmosferu.
Gusarska jazbina
Odlično je vodio razvoj radnje polako nam otkrivajući da je gusarska ekipa daleko organiziranija nego što se to činilo na samome početku priče; u zločinačku organizaciju uključen je i čitav niz likova koji pravodobno uskaču kako scenarij zahtijeva, a svaki od njih ima točno određenu i funkcionalnu ulogu koja vodi do daljnjeg zapleta. Tu posebno ističem događanja u krčmi „Perroquet“ gdje Tex koristi svoje klasične metode ispitivanja, a ubacivanjem u priču zgodne konobarice Nadine, koja će dodatno zakomplicirati stvari na parobrodu „Dispatch“, pogodio je u žicu starog Carsona, što će Tex iskoristiti za sitna bockanja svog vjernog prijatelja.
Nadine je klasični ženski lik kakve Nizzi često upotrebljava u svojim pričama, a koje imaju ulogu da slatkorječivošću i ženstvenošću namame naše junake u zasjedu (sjetite se lijepe Zelde), ali za razliku od Zelde, koju prvenstveno privlači novac, Nizzi je ovdje otišao u sferu zaljubljenosti između kapetana Travisa i Nadine, davši tako priči dublju dimenziju i svojevrsno opravdanje za izdaju ortaka, što nas opet uvodi u novo poglavlje ove priče, a koje se odvija na mjestu zlokobnog imena - "Otok Duhova".
I ne samo negativce, već Blasco s izuzetnom živopisnošću dočarava i sporedne likove koji pomažu Texu i Carsonu, a najupečatljiviji lik tog dijela naracije je stari mornar Mac, kojem je Nizzi posvetio čak 15 stranica u kojima otkrivamo njegovu ulogu i netrpeljivost prema kapetanu Travisu. Simpatični stari riječni mornar odigrao je krucijalnu ulogu u raspetljavanju burnih događaja na parobrodu „Dispatch“, i da nije bilo njega, naša dva rendžera bi i dalje tapkala u mraku.
Ovu priču nisam pročitao sve do prije nekog vremena, a kako sam podosta Texovog štiva pročitao prije trideset i više godina, pa i one Nizzijeve odlične („Lijepa Zelda“, „Zločin na zaleđenom jezeru“, „Ubojstvo u Corpus Christyju“, „Atentat u Washingtonu“, „Bijeg iz Anderwillea“, „Čovjek-kostur“, da ih sad ne nabrajam sve) znao sam što me otprilike i ovdje očekuje. Kako je ovo još jedna klasična priča o potrazi za razbojnicima iz Nizzijeva perioda, ovo klasično potvrđuje se u gotovo svim klišejima. Znači, dobio sam ono što sam i očekivao; obračune, pucnjave, šaketanja i neizostavni mačizam našeg dvojca-sve ukalupljeno u vestern klasiku koju Tex gura od prve svoje epizode, a Nizzi i u ovoj priči taj klasični vestern pristup drži na visokom nivou, a nije me razočarao ni konačnim obračunom s piratima, jedna efektna i dojmljiva naracija koja se odvija u močvarama Louisijane.
Osvijetljena mjesečinom, piratska jazbina na nasukanom oronulom parobrodu kojeg močvara polako preuzima savršeno je dočarana Blascovim dizajnom i jedno je malo osvježenje u serijalu, bar što se tiče skrovišta negativaca. Ovaj dio klasično je odrađen, znate već tu šemu-njih dva, a protivnika dvadesetak, vruće olovo iz winchesterki, dinamit poništava brojčanu razliku, tako da se Nizziju nema što zamjeriti. A i metoda koju je Tex primijenio pri ispitivanju Mathieua, vođe riječnih gusara, mislim da je apsolutni hit i novitet u tim već izlizanim situacijama kada se trebaju izvući informacije iz negativca. Jako dobra priča, prilično dojmljiva u nekim scenama, prožeta humorom čak i pri obračunima s negativcima (na otoku, kada Tex, Carson i gusari manevriraju ne bi li jedni druge uvukli u zasjedu, pritom sipajući kojekakve fraze) i ponavljam, kako ju nisam čitao u vrijeme Zlatne serije, nostalgija ne igra nikakvu ulogu pri ocjenjivanju.
.jpg)
