Što se obično događa s podlacima koji se, namjerno ili nenamjerno, usude izazvati Texa Willera? To većina od nas zna – onaj tko to uradi, može se pozdraviti s mirnim životom ili sa životom uopće. Tex i ostatak ekipe najčešće ne prezaju ni od čega da bi krivci dobili zasluženu kaznu. Što je onda posebno u ovoj priči?
Dragi moji, posebno je to što je ovo vjerojatno priča u kojoj se najbolje vidi kolika je faca naš rendžer, povjerenik za indijanska pitanja, bijeli poglavica Navaja – Noćni Orao. Već sam rekao da smo mali milijun puta bili svjedoci načina kako on, Carson, Tiger Jack i Kit rješavaju probleme, ali u ovoj priči ćemo vidjeti kakve sve veze Tex može povući i kako može zagorčati život onima koji su stali protiv njega.
Sve je počelo prilično nevino, jednoga proljetnog jutra u Arizoni. Nekolicina mladih Navaja željela je ponosno pokazati bljedolikima kako su njihovi mustanzi brži od „željeznog konja“. Međutim, kako većina bljedolikih obično ne razumiju indijanske običaje i navike, možete i sami pretpostaviti da ta pustolovina nije baš dobro prošla. Rezultat – petero Navaja, mladića, je mrtvo radi toga što su dvojica putnika u vlaku očekivala da će ih ovi napasti, pa odlučila malo vježbati svoje vještine s pištoljem. Na njihovu žalost, Sam Hope i Bart Barlow nisu imali pojma kakve će posljedice imati njihov čin... Šesti ratnik je preživio pucnjeve i ubrzo se put neba diže mnoštvo dimnih signala kojim Navaji pozivaju svog bijelog poglavicu da kazni krivce i donese željenu pravdu. Zabava može početi...
Texu ne treba dugo da nađe kraj klupka i počne ga odmotavati, pa tako saznaje tko su krivci za ubojstvo petorice ratnika i traži pošteno suđenje za njih. Međutim, nešto se uvijek mora zakomplicirati, pa tako ispada da ovaj veseli dvojac ima dosta dobrih veza među foteljašima, pa njihovo pravedno kažnjavanje i nije baš izvedivo. Čak je i Martin Floyd, pošteni novinar koji se nalazio u vlaku iz kojega su Hope i Barlow pucali, napadnut, a sjedište njegovih novina uništeno jer se usudio iznijeti istinu o smrti Navaja. Po cijelome Istoku šire se vijesti o krivici Navaja, huškajući narod protiv Indijanaca. E, tu našem Texonji puca film... Tko se mača laća, od mača i gine, kaže stara poslovica, pa Tex i Navaji pripremaju mnoštvo mačeva o koje bi se mogli porezati vojska i svi ostali koji se usude zaći na njihov teritorij. Pokazuje se apsolutna Texova moć među svim plemenima Navaja i njihovo bezgranično povjerenje u njega. Zamka za zamkom, lukavstvo za lukavstvom – vojska koja je dobila naređenje da napadne Navaje je u sve gorem položaju, pale se utvrde i režu telegrafske žice, protok informacija je nemoguć, tako da ustvari gotovo nitko ne zna što se događa, ali je jedna stvar izvjesna – nema mrtvih vojnika, samo nestalih. Što se događa na području rezervata Navaja? Događa se to da je napadnut ponosan narod, koji se, ni kriv ni dužan, mora braniti, ali ne koristeći sva sredstva. Mnogo puta u priči ćete vidjeti situaciju da se Navaji žale što ne mogu ubiti vojnike, ali svi ipak pokorno slušaju riječi svog poglavice i rade po njegovim zapovijedima. Dok Tex po okolnim gradovima skuplja dokaze protiv Barlowa i Hopea, njegov sin Kit i Tiger Jack vojnicima piju krv na slamčice i lagano im troše živce. Pale vatre oko njih tako da im konji nemaju što jesti, gađaju ih strijelama s otupljenim vrhovima sakriveni među stijenama, samo da bi ih natjerali da pucaju u prazno i troše streljivo. Metak po metak vojnici ostaju bez streljiva, konji nemaju što jesti, toliko su iscrpljeni da ih se više ne može ni jahati. Patrola po patrola padaju kao zarobljenici u ruke Navaja, a još nikome nije prolivena krv. Odlično je prikazano kako ponosni Navaji brane svoju zemlju, koristeći pritom sve moguće prednosti koje su stekli zahvaljujući dugom životu na tom području, služeći se svim mogućim lukavstvima koje su naučili, pokazujući kako pametno gerilsko ratovanje može uništiti silu koja je brojnija i bolje opremljena nego tvoja.
Jasno možemo vidjeti i koliko nevolja može donijeti neki tvrdoglavi glupan koji je određen da upravlja razumnijim i pametnijim ljudima od sebe. Pukovnik Elbert živi u nekom svom svijetu, uvjeren je da ih se Navaji plaše, pa zato još uvijek nisu nikoga ubili, tjera vojnike naprijed iako je očito da se kliješta oko njih stežu, a ako mu koji kapetan pokuša nešto predložiti, to odmah biva odbačeno, jer ne može nečija riječ biti mudrija i važnija od njegove. To se moglo i trpjeti dok nije odlučio pucati na Kita koji je došao kao mirovni pregovarač, napravivši tako vrhunsku glupost koja je natjerala i njegovog podređenog da mu se konačno suprotstavi. Zbog tog ispaljenog metka Tex ga tjera da plati veliku cijenu, za takve ljude vjerojatno goru i od smrti. Primjetno je da tokom većine ovih događanja nigdje nema Carsona. Tek sredinom druge epizode Carson dobija naredbu iz zapovjedništva rendžera da pronađe svog starog prijatelja i vidi što se to događa s Navajima. Dok se stari Kit čudi i pita se je li Tex poludio, na Istok polako počinju stizati vijesti koje izravno s područja rezervata plasira dobri Floyd. Njegov opis situacije mijenja kompletno stanje stvari, javnost i foteljaši shvaćaju da Navaji nisu krivi i da kaznu trebaju platiti pravi krivci. Nekako u isto vrijeme i Carson stiže u Texov logor, očekujući vojnike na stupovima za mučenje, a nalazi ih kako ovi veselo kartaju s Texom. Svima je već jasno da se situacija normalizira, ali glavnih krivaca i dalje nema nigdje. Ubrzo se saznaje i gdje su se sakrili Barlow i Hope, a kad je njihovim ljudima postalo jasno da po njih dolazi Tex Willer, svi ih odreda napuštaju. I tek tu, na kraju, događa se jedina greška koju je Bonelli napravio u scenariju. Odlično je redao događaj za događajem, puštajući priču da glatko teče, i kad je trebalo da nam na kraju servira hvatanje ovog dvojca i njihovo odvođenje na suđenje, on je odlučio to malo pojednostaviti. Vidjet ćete i sami kako, ali meni se to ne sviđa, djeluje mi kao rješenje kojim je sebi uštedio nekoliko stranica.
Lošiji dio ove priče, je kao i mnogim starijim epizodama, Galep. Texov otac, čiji lik i djelo mnogi poštuju, kao i ja, ali to me ne zaustavlja u namjeri da budem objektivan. Ne sviđa mi se njegov premekan i često previše nedetaljan crtež. Negdje je ostavio previše bjeline koju se dalo popuniti nekim sitnicama, a negdje likovi djeluju kao da nisu završeni i nacrtani punim linijama. Nema čvrstine u crtežu i to je ono što mi se ne sviđa. Naslovnice su posebna priča. Neću da ulazim u to što je Dnevnik radio i odakle im ovako maštovite ideje za prijevode naslova i naslovnice. Dobro, prijevodi se barem dotiču nečega u stripu, naslovnice čak ne rade ni to. Doduše, i ono što je Galep uradio u originalu nije nešto previše dobro, pa tako ni naslovnica drugog broja nema neke velike veze s radnjom u stripu.
Ako vizualni dojam ostavimo po strani, ovo je svakako priča koju vrijedi pročitati. Naravno, ljubitelji Galepa se na ovo i ne trebaju obazirati, jer će njima užitak biti potpun.
.jpg)
.jpg)
