Piratsko blago

Kad Tex založi svoju riječ i obeća nešto, znamo kako to obično završi. Toliko smo se puta uvjerili u plemenitost Noćnog orla da otprilike napamet znamo kako će se ponašati u ispunjenju tog obećanja i kako će tvrdoglavo ići kroz zid ne bi li zaštitio svoje ime i reputaciju. Sigurno ne treba da znači da ovakvim postupcima Tex ispada više principijelan nego karakteran i da mu je obećanje važnije od pravde, ali su društvo iz Bonellija vrlo dobro znali kako da isklešu njegov lik i da nam uvijek, u svakoj situaciji ponude najbolje i najispravnije rješenje sa vrlo malo ili nikako kolateralnih žrtava. Davne jeseni '66 ova je epizoda ugledala svjetlo dana u Italiji, i nakon zavrzlama sa poludjelim Indijancima u prošloj epizodi „Poruka Ta-hu-Naha“, nalazimo Texa i Carsona na proputovanju Mississippijem na parobrodu „Oregon“. Sasvim slučajno, našim će se junacima obratiti izvjesna Laura Dawson, očajna zbog ponašanja njenog oca Billa, kojemu na kartama bjesomučno pljačkaju ušteđevinu. Porodica Dawson putuje na jug, nakon što su prodali imanje u Little Rocku, a sve zbog pronalaska mape piratskog blaga legendarnog Jeana Lafitea. Tex i Carson su već na zadatku, u pratnji baš tog istog „vojvode od Baton-Rougea“, „grofa De Ferretta“ itd., odnosno pravim imenom Jeana Laroussea koji uzima Dawsona i Lauri obećavaju da će joj pomoći. Iako su naša ekipa uvijek superoprezni, pašće na fazon anonimnog pisma jedne druge gospojice (Clare Wrigley) i jedva spasiti glavu u rijeci Mississippi. Dok suše košulje, Tex i Carson razrađuju plan nakon što revidiraju ulazne informacije koje imaju: Jean Larousse i njegovi pomagači Jimmy Rocker i Lucas DaSilva jesu kriminalci, ali sitnije kategorije – kokošari koji perutaju po brodovima i na kartama, što će značiti da za njihov prepad i pokušaj ubistva rendžera postoji mnogo jači motiv – a što je famozni papir sa mapom blaga pirata Jeana Lafita, koji je opet u posjedu Billa Dawsona. Tada krećemo u prepoznatljiv sistem istrage, pronalaska i eliminacije zločinaca, s tim što će plan naše ekipe pretrpiti određene modifikacije, jer moramo ići u Big Easy.

Momenat za pamćenje:
upoznavanje saveznika iz New Orleansa

Epizoda je prepuna simbolike ako se Texov serijal posmatra sa ove distance: najznačajnija je po prvom pojavljivanju šerifa Nata Mac Kenneta, koji će tokom svih ovih godina Texu i ekipi biti najpouzdaniji saveznik na teritoriji egzotičnog New Orleansa. Lično i dalje smatram da su najbolje Texove epizode one locirane u širem području Louisianne, uključujući i ulice N.O., ali i okolne močvare. Tvrdim takođe da taj dojam nije isključivo zasnovan na činjenici da je uvijek bilo potrebno izmjestiti ekipu iz prašine i prerije da bi se dobilo nešto više uzbuđenja. Jednostavno, priče iz New Orleansa su uvijek imale drugačiji šablon i konstrukt, a naravno da tome doprinosi i drugačiji, puniji crtež odgovarajući za takvo područje.

Plošan pristup,
ravan horizont gledanja, ali vrlo detaljan kadar

Nedostataka u scenariju dakako ima, ali čitaoci Zlatne serije praktično nisu u mogućnosti ispratiti tu informaciju zbog silne cenzure, ili u ovom slučaju slobodno rečeno – bezrazložnog kasapljenja stranica. Naime, ova nam je epizoda u ZS servirana na donekle uobičajenih 91 stranicu, dok originalna ima 108. Zanimljivo je i to da su urednici Dnevnika zaslužni za cenzure u ovom slučaju pristupili nešto metodičnijem praktikovanju rezanja, tj.da u ovoj epizodi ni u jednom trenutku nisu odstranjivali kompletne table, nego „samo“ pojedine vinjete. Na nekoliko mjesta sa „viškom“ nasilnih scena, a gdje prevashodno mislim na pucnjave i momente koji dočaravaju ubijanje sporednih likova, mogla bi se i opravdati dotadašnja politika cenzure, no u jednom od ključnih kadrova, u toku obračuna u restoranu „St.Pierre“, dotad neeksponirani glavni zloća New Orleansa Fred Milton će kao živi štit uzeti Jeana Larousse i opet stradati u opštem metežu. Dnevniku su i tih nekoliko vinjeta zasmetale i ne vidimo ih u izdanju ZS#533. Takođe, veliki minus u ovom dijelu Dnevnikova ekipa zaslužuje zbog silnih nepotrebnih rezanja vinjeta koje dočaravaju razgovore između Nata, Texa i Carsona, a koje praktično objašnjavaju poentu kompletne priče, pa oni koji nisu imali priliku čitati original, zaista mogu steći pogrešan dojam o „lošijoj“ epizodi naših junaka. So na ranu ljubiteljima Texa Willera dodaje i činjenica da su upravo ti i takvi razgovori između pomenutog trojca praktično postali neka vrsta rituala u daljem toku serijala. U svakom narednom susretanju sa Natom, ekipa će popiti par pića, ručati i ispušiti par cigareta u njegovom ugodnom društvu, a što je najbitnije – upravo ti dijalozi će otkriti kakav je Nat ustvari lik, koliko je pragmatičan i nestvarno principijelan za jednog šerifa u mjestu punom lopova kao što je New Orleans. Šteta, kažem, velika šteta.

Jedini kvalitetan prikaz obračuna (i pored lošeg skena)

Osim pomenutog propusta i velike naivnosti naših junaka u sceni sa Clarom Wrigley, mogli bi se spomenuti i za to doba uobičajeno loši prikazi obračuna, i scenaristički i grafički gledano – sve i dalje liči na „old school“ Galepov stil, ali se svi crtački nedostaci jednostavno mogu objasniti činjenicom da je ovo Letteriju tek druga epizoda u serijalu. Baš se na tim mjestima, gdje nedostaje detaljnijih prikaza pucnjave, odnosno tu gdje se zloće ničim izazvani dižu iznad oborenih stolova koji ih štite pa hrle u smrt – vidi snažan uticaj velikog Galepa koji nije obraćao pažnju na te stvari (barem na samom početku). U ZS#533 kako rekoh, nismo imali mogućnost da se upoznamo sa usaglašavanjem detalja plana trokuta Tex-Nat-Kit, pa smo tako uskraćeni i za sekvencu u kojoj Tex Natu objasni kako će i kada na slobodu pustiti pritvorene Rockera i DaSilvu, pa ovaj propust ne možemo označiti kao Bonellijevu grešku. Dalje, u dijelu koji prati pomenuto oslobađanje dvojice krimosa, Tex i Kit se na 7-8 vinjeta šunjaju preko zidina vile „Serenity“ u kojoj je još jedan zloćo, Dan Tabor, čija uloga u ZS#533 nije razjašnjena (a u originalu #73 itekako jeste), zatočio Dawsonove u potrazi za famoznom mapom. Pojednostavljeno rečeno, ova bi epizoda bila za klasu bolja da nije onako užasno iskasapljena i ZS#533 se NIKAKO ne može cijeniti u uniformi koju smo dobili krajem te 1980.godine.

Sjajna Letterijeva perspektiva, textbook primjer

Atmosfera koja preovladava u priči tipična je za NOLA, egzotična i ima značajnih otklona od prerijskih šablona. Nekako izgleda hitrija, iako je dosta prostora potrošeno u pomenuta planiranja, kovanja zavjera i prevara, te mnoštvo dijaloga, a za to je zaslužan precizno odmjeren ritam odvijanja određenih dešavanja. Prvi primjer koliko su promijenjene postavke naspram Texovih „prašnjavih“ epizoda je scena kartanja na početku, kada Tex otvoreno izaziva Laroussea da napravi pogrešan korak; druga scena je kada se Tex i Kit nađu ispred „Oregona“ pristalog u luku i kada se jedan od Laroussovih pomagača – kapetanov pomoćnik, dosjeti da Texu zabrani ispitivanje gđice Wrigley. Tex ga bez gledanja nokautira i nastavlja sa ispitivanjem. Konačno, tu je i pomenuti obračun u „St.Pierreu“ gdje nema „prilaska okolo“, naručivanja pića, glumatanja, nego se odmah prelazi na stvar; sve pomenute scene potpuno bi drukčije bile prikazane u ambijentu pustinje, sa Indijancima u blizini, i kao takve bi značajno usporile tempo. Napominjem da ovo nije prvi izlet naše ekipe u New Orleans, te da se ni prvi put nisu ponašali kao pogubljeni: kada kroče na tlo NOLA ili SF, Tex i njegovi saradnici odmah zagospodare situacijom, jer su svjesni u kakvoj se košnici nalaze.

Obojena verzija izbačenih vinjeta
– a nije da ne voli poljupce mladih ljepotica, taj stari mačor

Par dodatnih riječi o crtežu. Kako rekoh, ovo je nakon „Noćnog napada“ (ZS#525/526) tek drugi Letterijev uradak u serijalu, te je očigledan Galepov uticaj na kompletnu izvedbu. Ono što je Letteri brendirao u svom opusu su svakako poseban način crtanja lica i donekle „zamrznuta facijalna ekspresija“ – ali i polucilindri. Tipovi sa brkovima i polucilindrima su njegov zaštitni znak, koliko god to smiješno zvučalo. U ovom broju i dalje trpe prazne pozadine, koje su tek tu i tamo u kadrovima na Mississippiju i na samom kraju priče dopunjeni, a gestikulacija koja je oduvijek bila njegova boljka, standardno je ispodprosječno odrađena – opet pod velikim uticajem Galepovih šablona. Pozitivna strana Letterijevog talenta odmah je prepoznatljiva u odličnim crtežima ulica New Orleansa. Ovakva lokacija zahtijeva nešto konkretniji crtež od Galepovog, i Letteri koristi priliku da se pokaže u detaljima kao što su objekti zidani ciglom i mnoštvo kovanih ograda, kapija i rukohvata, brodova, te i kočija. Ipak, kadriranje nije konstantno, u određenim trenucima kada se iz razgovora prelazi u dinamičnije akcije, osjeti se manjak kontura u vinjetama, pa zato pomenute scene obračuna izgledaju isprane i slabe. Letteri će, ipak, u nastavku svog djelovanja unutar Texovog tima autora napraviti značajne pomake naprijed i nekim kasnijim radovima sa Proteusovom rolom ili brendiranjem crtanja El Moriscovih avantura, zasluženo dobiti epitet jednog od najboljih Texovih crtača.

Ova epizoda ne može dobiti maksimalnu preporuku iz već pomenutih razloga koji su je osakatili do neprepoznatljivosti u poređenju sa originalom. Tada je možda moglo proći – jer tada nismo kao sad obraćali pažnju na svaku sitnicu. Tada nam nije bilo bitno da li su na vinjeti nacrtana dva ili tri spaljena žbuna kako se kotrljaju pustinjom. Danas obraćamo pažnju na svaki detalj, a propuste koje je nekada liječila hiperprodukcija pišemo velikim slovima. Da li je maltretiranje originalnih izdanja u vidu takozvane „cenzure“ zaista ranilo Texa na našem tržištu u tolikoj mjeri da nikada nije mogao doživjeti popularnost svog suparnika u crvenoj majici – e, to je pitanje za sve nas. U svakom slučaju, oni koji vole Texa, snaći će se. Barem imamo internet i slobodnog vremena da učimo talijanski, a ova avantura sa pojavom šerifa Mac Kenneta i angažmanom Letterija donosi novi obrt u serijalu, pa takva kombinacija nikako ne može omanuti.