Nakon brojnih priča, Gianluigi Bonelli odlučuje da Kit Willer preuzme glavnu ulogu, ili barem u prvom dijelu priče. Nakon što usljed ujeda zvečarke mora svom konju skratiti muke, sreća mu se osmjehnula jer ubrzo potom naiđe diližansa Overlanda. No reći da je u ovoj epizodi mladi Willer imao sreće baš i nije najsrećnije budući da mu nesreće ne manjka (eto i jednog lošeg kvaziaforizma). Prije nego što će se ukrcati na diližansu treba zapamtiti detalj koji će kasnije biti krucijalan za radnju, a radi se o sedlu koje je on ponio sa sobom nakon što je ostao bez konja.
Sedlo mladog Willera
Nedugo zatim zloglasna banda Toma Blackburna ukrala je zlato koje je prevozila diližansa, a nijesu ni putnici bili pošteđeni (zauvar svaki dolar koji se opljačka). Kit Willer, ostavši bez prebijene pare, dobiva posao u Pony Expressu (vidi zanimljivosti!). Ovdje možemo vidjeti njegovo neuobičajeno ponašanje u vidu traženja posla s obzirom na to da znamo ko mu je otac, te nam se zbog toga pali lampica da uočavamo rupu u scenariju. Ipak, ništa od toga, Bonelli je na to unaprijed mislio i to će nam kasnije i objasniti, a tu se ne radi o mladalačkom avanturističkom duhu kao u epizodi Poruka Ta-Hu-Naha. Nakon što biva angažovan kao kurir i pođe na svoj prvi radni zadatak, saznaje da su Komanči poglavice Dugo Koplje na ratnoj stazi, da je sve to povezano s Tomom Blackburnom koji ih snadbijeva oružjem, pa možete pretpostaviti da je nova nesreća na pomolu. Osim ovih nesreća, Kit se jako dobro ponaša, koristeći sve trikove i učenja svojih učitelja, uglavnom otpor i agilnost kao i Tigerovu i Texovu lukavost i preciznost oružjem. U ovoj epizodi je Tiger ostavljen kod kuće, ali je zamijenjen likom Indijanca Zhume, koji ovdje preuzima važnu ulogu.
Originalni oglas i Kit Willer koji se
interesuje za taj posao u ovoj epizodi
Tex i Carson tako su barem u početku stavljeni u drugi plan. U drugom dijelu priče, s Kitovim ponovnim susretom s nama, priča se prebacuje na Texa, koji nam (kao i u prošlosti) pokazuje svoje strateške vještine u osujećivanju napada na utvrđena skladišta. Priča se potom nastavlja u Denveru, gdje upoznajemo čitavu paletu novih likova s posebnim naglaskom na šarmantnu Ninu Montejo.
Mogu samo zamisliti iznenađenje kod čitalaca Texa kad je ova epizoda prvi put izašla. Pretpostavljam da su bili zbunjeni time da u prvom dijelu priče imaju osjećaj kao da čitaju avanturu drugog Kita, onog Tellera, i to iz perioda Malog Rendžera. Zapravo, što reći o avanturi u kojoj se Tex pojavljuje tek na pola puta? U kojem cijelu prvu polovinu Kit Willera vidimo kao apsolutnog protagonistu? U kojem, između ostalog, imamo odlučujuću prisutnost onoga što bismo mogli definsati kao "lik koji krade scenu". Nakon što na scenu stupi Tex, Bonelli nam pokazuje njegovu emotivnu, ljudsku stranu. Tex je otac koji, vidjevši svog izmučenog sina, ne može a da ne poprimi izraz negdje između uplašenog i očajnog.
Od negativaca iz ove epizode se izdvaja Tom Blackburn čiji stvarni identitet saznajemo veoma brzo. Nije ni bilo potrebe za nekom tajnovitošću jer priča nije tako ni koncipirana. Bonelli je učinio da me jedna Blackburnova reakcija nedugo nakon te scene iznenadi i, premda je bila potpuno logična, po ustaljenim klišeima i predvidljivim potezima ništa nije upućivalo na nju.
Kad je o pozitivcima riječ, svakako valja pomenuti stanovnika sela Komanča Zhumu koji ima ovdje značajnu ulogu. Zašto sam to ovako formulisao, saznaćete kad pročitate epizodu.
Ne bih uzeo kao nedostatak epizode to što se radnja odvija dvadesetak godina nakon postojanja Pony Expressa s obzirom na to da serijal nema tu edukativnu crtu poput Priča s divljeg Zapada. Uostalom, kad smo progutali vinčesterke u Zagorovom serijalu, onda je i ovo najmanji problem. Nedostatke epizode vidim u zbrzanom kraju, karakterističnom za taj Texov period. Ponekad su banalni završeci i bolji nego neki koji nepotrebno produžavaju epizodu da bi se ispunila zadata kvota stranica, no ovdje bi možda samo jedna stranica više bila dovoljna, tim prije što nije bilo nikakvih ograničenja u tom pogledu.
Ipak, previše je dobrih stvari u ovoj epizodi da bih te nedostatke smatrao velikim. Epizoda je složena, zanimljiva, sa dobrom karakterizacijom likova pogotovo za taj period, a opet zbog razloga koje sam naveo i atipična za serijal. Pripremajući se za ovu recenziju pročitao sam nešto što je i meni palo na pamet - malo me priča podsjeća na Bosellija. Ne znam koliko je i je li uopšte „Pony Express“ uticao na Bosellijevo stvaralaštvo, ali eto, drago mi je da nijesam jedini koji je u podzapletima i karakterizaciji likova vidio njega. Kad ga već pomenuh, u recenziranoj epizodi Salt River, Boselli je takođe dao veći prostor Kitu Willeru.
Originalne naslovnice za ovu priču su dvije iako prva sveska zauzima samo 15 strana ove epizode, no naslov je upravo Pony Express a i odgovara ovoj epizodi premda glavni protagonista nije isti, dok druga u kojoj Tex pored konja onesviješćen leži sa strijelom u ramenu se može posmatrati kao klasična navlakuša, što bi se danas zvalo clickbaitom. Ako je iko zaslužio da se nađe na naslovnici u ovoj epizodi to je mladi Kit, pa možemo slobodno reći da se Galep ovdje nije proslavio, uostalom kao ni u većini naslovnica iz tog perioda, što će kasnije biti neuporedivo bolje. Dnevnik je osim te naslovnice za drugu odabrao originalnu redovne serije broj 75 pod nazivom „Bufera“ (Oluja). Iako preko polovina tog broja u originalu obuhvata ovu epiozodu, naslovnica i originalni naslov se odnosi na sljedeću koja se dešava u Aljasci (ZS 573/574 Bela pustinja/ Crni zmaj). Da paradoks bude veći, Dnevnik je naslovio tu svesku sa „Požar u Denveru“, a vidimo Texa i Kita Carsona kako se probijaju kroz sniježnu mećavu. Što se tiče naslovnica za serijal Tex Classic koji će izdati Strip Agent početkom 2026., tu, standardno, ne možemo naći bilo kakve poveznice s radnjom. Interesantna je stvar što naslov „Vrač Komanča“ djeluje na prvi pogled kao logičan imajući u vidu da Komanči zauzimaju ogroman dio ove priče, ali nikakvog vrača u epizodi nema.
Buduće naslovnice za Strip Agentovo izdanje u koloru. Strpljen - spašen.
Nemam nikakvu dilemu da je crtež ubjedljivo najslabija karika ove epizode. Njega potpisuje Virgilio Muzzi uz pomoć Aurelija Galeppinija koji je bio uglavnom zadužen za Texovo lice što odmah možemo primijetiti (hm, možda riječ „odmah“ nije najsrećnija za epizodu u kojoj se Tex pojavi tek na polovini). Razlog zašto je Galep nacrtao većinu Texovih lica je strah izdavača da Muzzijev stil crtanja Texovog lica čitaoci neće dobro prihvatiti. Osim njih dvojice, nije teško primijetiti da je još neko uskočio i docrtavao, što olovkom, što tušem. Iskusniji čitaoci Texa pretpostavljaju da je ovdje pomagao Raffaele Cormi, no kako ja ne pripadam baš toj grupi, ne bih to mogao potvrditi.
Različita lica Texa Willera u jednoj epizodi
Texovo lice je najmanji problem, generalno je crtež za prelaznu ocjenu i ništa više. Vrlo siromašan, vrlo nedovršen i što je najgore, otežava praćenje radnje jer likova u ovoj epizodi ne nedostaje. Muzzi ne prati scenario kad Bonelli Toma Blackburna opisuje kao čovjeka duge kose i debelih brkova. Muzzi na prvom njegovom pojavljivanju i susretu s krijumčarem oružja praktično to ni ne pokazuje (naročito kad je u pitanju dužina kose), dok kasnije u selu Komanča to izgleda samo za nijansu vjerodostojnije. U kolikoj je mjeri Muzzi predstavio takav opis, ocijenite sami.
Duga kosa i debeli brkovi u Muzzijevoj izvedbi
(prve dvije slike kod prvog pojavljivanja, druge dvije kasnije)
Mislim da je na kraju najbolje pitanje kako pročitati ovu, po meni, jako dobru epizodu. Ukoliko ne znate italijanski, gotovo nikako. Na našim prostorima je zasad ovu epizodu objavio jedino Dnevnik prije više od 40 godina, a s obzirom na to da je epizoda bila predugačka za dvije sveske a premala za tri, oni su se odlučili da je „tradicionalno“ skrate za 33 stranice, što je čak 15 posto. U ovako kompleksnoj priči se to moralo osjetiti. Jedna od stvari koja je ključna za radnju je kada Zhuma rekonstruiše Texu i Carsonu protekle događaje pa se dotakne i svog porijekla. Tako da, summa summarum, jedino što se čitaocima može preporučiti je da se naoružaju strpljenjem i sačekaju Strip Agentovo izdanje. A možda nas u međuvremenu neko od drugih izdavača pozitivno iznenadi i počasti ovom zaista dobrom epizodom, po mogućnosti u crno-bijeloj tehnici jer smatram da je zbog crteža šteta manja.
