Poglavlje I: Prolog
Druga polovica devedesetih godina prošlog stoljeća. S današnjeg gledišta Marvel se nalazi u praktički nemogućoj situaciji - pred bankrotom. Kako bi se izvukli iz tog problema i povećali ionako katastrofalnu prodaju, glavešine firme angažiraju Joea Quesadu i Jimmyja Palmiottija te im daju odriješene ruke da praktički rade što god žele. S obzirom na spomenuto stanje Marvela kao firme, Quesada i Palmiotti se odlučuju na donekle radikalnu i rizičnu ideju koja će (kako se kasnije pokazalo) dati više nego dobre rezultate. Plod njihovog udruženja je formiranje linije stripova pod nazivom Marvel Knights koja će služiti kao svojevrsni restart naslova određenih junaka te će njihove ongoing serijale nakon više desetljeća vratiti nazad na početak, na broj jedan. Takav će potez rezultirati Marvelovim preporodom te povratkom na staze stare slave, ujedino postavljajući temelje za stripovsku mašineriju kakva su danas. Kroz Marvel Knights liniju je u nekoliko prvih godina objavljen nemali broj svakojakih stripova, tako da se moglo naći onih koji su ostavili itekako jak trag na širem Marvelovom univerzumu, no i onih koji su prošli gotovo nezapaženo (pravedno ili nepravedno, to ću ostaviti svakom čitatelju ponaosob na prosudbu).
.Međutim, ima i onih poput ovdje recenziranog The Sentry koji su svim silama pokušali ostaviti dublji trag, no to im na kraju ipak nije uspjelo, koliko god bili ambiciozni. Gledajući ovako s vremenske distance od nešto više od 20 godina, ono što su Paul Jenkins i Rick Veitch ("Odakle sad Veitch?! pitate se, no pričekajte sekundu molim vas, objasniti ću) pokušali ostvariti nikako nije moglo proći, barem ne na onoj razini na kojoj su to oni zamislili. U najkraćim crtama rečeno, Jenkins i Veitch su pokušali ponovno napisati povijest ranih dana Marvelovog univerzuma te u njih unijeti neke korjenite promjene koje će promijeniti apsolutno sve.
U mediju gdje je sve podređeno statusu quo, naravno da nisu imali nikakve šanse.
Poglavlje II: Postavljanje temelja
No ipak, unatoč svemu rečenom, The Sentry po mom mišljenju vrijedi ne samo pročitati, već prije toga treba dobro promotriti cijelu situaciju kako je došlo do objavljivanja jednog ovakvog stripa. Ukoliko ste se maloprije zapitali gdje je Rick Veitch u cijeloj ovoj priči (a nije naveden među autorima), evo kratko objašnjenje.
Nekoliko godina prije nego što je ovaj mini-serijal izašao u obliku u kojem ga vidimo danas, Jenkins i Veitch su se poigravali s idejom o stvaranju novog i originalnog arhetipskog superherojskog lika kojeg bi utkali u samu srž Marvelove povijesti na način da ga predstave kao da je oduvijek bio tu, samo što je na njegovo postojanje zaboravila ama baš svaka osoba na svijetu, uključujući i njega samoga. Taj junak, Robert Reynolds, nekada davno znan kao The Sentry bio bi tek običan tip koji živi običnim dosadnim životom sve do dana kada se ponovno pojavi njegov najveći neprijatelj te natjera svijet, ali i samog Reynoldsa da se zapita kako su i zašto zaboravili Sentryja.
Međutim, ljepota ovog projekta ne leži samo u "obmanjivanju" likova unutar Marvelovih stripova. Ne, Jenkins i Veitch se ne bi zaustavili samo na tome; njihovo ubacivanje Sentryja u Marvelovu povijest bi se proširilo i u stvarni svijet. Sentryjevo postojanje nije trebalo zbuniti samo svijet unutar stranica stripa, već i same čitetelje. Sentry je uistinu trebao biti retroaktivno utkan unutar Marvelove povijesti i van okvira stranica stripa. Trebao je postati Marvelova "tajna" koja je desetljećima bila skrivena od oka javnosti. Marvelovo je uredništvo prihvatilo ideju da naprave pravu pravcatu "lažnu povijest" Sentryjevog nastanka pod jednim uvjetom: Veitch ide vani s projekta i na njegovo mjesto dolazi Jae Lee.
S poslovne strane je to djelovalo kao logična odluka; Jenkins i Lee su godinu-dvije prije svega ovoga odradili itekako uspješan run na Inhumansima, također pod Marvel Knights etiketom te je stoga bilo sasvim prirodno da ih se ponovno upari za jedan ovako ambiciozan projekt. No Veitchov izlazak ujedino je značio i da cjelokupna izvedba pada na Jenkinsova leđa, koji više nije bio toliko siguran oko prolaznosti jedne ovakve ideje. Malo je nedostajalo da Jenkins ugasi cijeli projekt, nesiguran može li ga izgurati samostalno, bez Veitcha. Kada se činilo da bi od svega toga moglo ne biti ništa, dogodila se potpuno neočekivana prekretnica. Ono što će mu dati hrabrost je ulazak Stana Leeja u cijelu priču i upravo je to trenutak kada cijela ova saga prelazi na jedan viši nivo.
Poglavlje III: Zahuktavanje
Krenulo je lagano. Jedan od onih "blink and you'll miss it" momenata. Nekoliko mjeseci prije nego što je mini-serijal uopće i najavljen, Marvelovo je uredništvo na stranici s pismima čitatelja u devetom broju Daredevila objavilo da je Artie Rosen, njihov stari i već pomalo zaboravljeni crtač iz ranih dana kompanije, ozbiljno bolestan te mu žele brz oporavak. Teško da je ikome, osim možda okorjelih fanova Zlatnog i Srebrnog doba superherojskog stripa ovakva objava uopće i upala u oko. Dobrih pola godine kasnije je u distribucijskom časopisu Wizard Magazine objavljeno da je 13.1.2000. Rosen umro u 83. godini od zatajenja srca. Uz obavijest je bila navedena i izjava Stana Leeja kako mu je Rosenova smrt predstavila itekakvi šok s obzirom da su davno surađivali, prije nekoliko desetljeća, no dugo se godina nisu vidjeli.
Ništa čudno, rekli bismo, baš kao i tadašnja strip publika. Međutim, u dobu u kojem internet nije bio toliko proširen niti ga se pretjerano koristilo, vjerojatno je tek nekolicina čitatelja znala za jednu zanimljivu činjenicu - Artie Rosen nikada nije postojao.
Njegovo je ime izmišljeno upravo za potrebe marketinškog trika kojim su Jenkins i Marvel htjeli podići interes za nadolazeći (još uvijek nenajavljeni) mini-serijal, a uključenost Stana Leeja u cijeli projekt te objava spomenutih informacija u nezavisnom Wizard magazinu davala im je svojevrsni kredibilitet i kod najskeptičnijih čitatelja. Kroz sljedećih nekoliko brojeva Wizarda malo po malo su se pojavljivale svakakve zanimljive informacije poput one da je gospođa Rosen, sređujući ostavštinu pokojnog muža, otkrila kutiju prastarih skica među kojima je bila jedna na kojoj je nacrtan do tada nepoznati superjunak. Uz skicu je pisalo samo "Sentry".
Također, malo po malo su se krenule pojavljivati glasine o nikad objavljenom superheroju kojeg je Stan Lee s Artijem Rosenom stvorio 1961., nekoliko godina prije pojave Fantastične Četvorke. Postojanje takvog superheroja bi značilo da Fantastic Four nisu prvi (ozbiljniji i upečatljiviji) superheroji koje je Lee stvorio te bi Sentryjev status u povijesti Marvela očekivano mogao podignuti puno prašine. U jednom od daljnjih brojeva Wizarda objavljen je i intervju s Leejem u kojem spominje da je stvarno surađivao s Rosenom na takvom projektu te je čak objavljena i spomenuta skica koju je Rosenova udovica našla među njegovim stvarima.
Nekoliko mjeseci kasnije, Sentry je prvi put predstavljen stripovskoj publici upravo u vidu ovog mini-serijala koji je opisan kao moderni revival koncepta koji su Lee i Rosen stvorili 40 godina ranije.
Poglavlje IV: Sentry modernog doba
Ne znam za vas, no meni je cijela ova pozadinska priča itekako zanimljiva i zabavna. Ovom prilikom bih rekao kako je ovo valjda najdulji uvod što sam ikad napisao za neku recenziju bez da sam i riječi rekao o samom stripu te se stoga ispričavam ukoliko sam vas udavio.
Što se samog stripa tiče, ukoliko krenete čitati, u početku ćete primjetiti određene sličnosti s Mooreovim Miraclemanom. Smatram (a opet, možda i nisam u pravu) da je to Jenkins namjerno uradio kao posvetu Mooreovom djelu, no kasnije se donekle oslobađa spomenutih sličnosti te se fokusir prebacuje na Sentryjevu ulogu u Marvelovom univerzumu koja je sličnija ulozi Supermana u DC-evom univerzumu. Naime, još sam u početku recenzije spomenuo da je Sentry zamišljen kao arhetipski superjunak, tako da nije niti malo neobično što vuče paralelu sa Supermanom, pravim i originalnim arhetipskim superjunakom prema kojem su se kasnije krojili mnogi drugi.
Što se tiče Sentryjeve uloge unutar stripa, kada se jednom svijet krene prisjećati Sentryja, malo po malo saznajemo da je on od početka bio tu među njima, da je bio prvi, glavni, najmoćniji i najbitniji junak na svijetu. Njegovo znanje, moć i djela su inspirirala nebrojne druge junake na način da su ih usmjerili da budu bolje i kompletnije osobe. Nije stoga ni za čuditi se što se dobar dio njih odazvao pozivu da zajedno obrane svijet od te nove/stare prijetnje. Međutim, Sentry je nekada, par godina nakon što je inspirirao nebrojne superheroje da krenu njegovim stopama, iznenada nestao bez traga i glasa, te je svijet u potpunosti zaboravio na njegovo postojanje.
Sama radnja možda i ne zvuči toliko originalno, no izvedba joj je po mom mišljenju više nego dobra. Jenkins u većini slučajeva progovara kroz Sentryjeve unutarnje monologe preko kojih nam prenosi sve njegove bojazni, sumnje i preispitivanje kako samog sebe, tako i svijeta oko njega. Ne zaboravimo da enigma oko Sentryjevog prvobitnog nestanka predstavlja misterij ne samo za sve ljude oko njega, već i za njega samoga. Upravo će nam stoga Jenkins malo po malo otkrivati raznorazne djeliće slagalice dok nam u posljednjem poglavlju ne otkrije sve karte. No prije nego što dođemo do toga, moći ćemo uživati u nekim zaista odlično osmišljenim situacijama koje vrhunski prikazuju zlokobnu atmosferu u kojoj se likovi nalaze. Posebno se tu ističu dvije situacije koje ne želim spoilati, no od njih sam se doslovno naježio kad sam čitao. Napetost koju Jenkins stvara u takvim trenucima je skoro pa opipljiva i mislim da ću te kadrove pamtiti još dugo. Ovo je jedan prije svega atmosferičan strip pun misterija i nepoznanica, a mi, čitatelji, ih pokušavamo otkriti zajedno s glavnim likom i moram priznati da sam od prve do zadnje stranice uživao u takvom razvoju događaja.
Eh da, zaboravih nešto reći o crtežu. Jae Lee ilustrira glavninu stripa odnosno cijeli petodijelni mini-serijal i posljednje one-shot poglavlje. Njegov mi je stil poprilično drag i smatram ga itekako zanimljivim i unikatnim. Fluidan je i živ te je najčešće jako dobro koloriran, što još više pridonosi pozitivnom dojmu. Osim njega ovaj serijal nudi i crtež još nekolicine crtača koji su ilustrirali četiri one-shot broja čija se radnja odvija između posljednje dvije sveske. Neki su bolji, neki malo slabiji, no moram priznati da sva četvorica sasvim lijepo odgovaraju ovakvoj priči.
Sami kraj je, baš kao i sve ono što je prethodilo, više nego dobro izveden, no u konačnici kad pogledamo širu sliku jasno je zašto ovakav koncept nije mogao funkcionirati na duže staze. Petljanje po kontinuitetu u superherojskim stripovima nije ništa novo ni neobično, no retroaktivno mijenjanje nekih fundimentalnih stvari teško prolazi, pogotovo kad su u njega uključeni neki od najvećih Marvelovih igrača. U prilog tome govori činjenica da je Sentry i dan-danas dio Marvelovog univerzuma, no umjesto da je prihvaćen kao jedan od najvećih, rijetko kada dobiva nešto više od sporedne, gostujuće uloge. Rekao bih da je sama ideja koju su Jenkins i Veitch imali u početku ipak bila previše ambiciozna da bi profunkcionirala, no i unatoč tome smatram da je ovaj mini-serijal vrijedan čitanja, čak i više puta. Pridodamo li svemu tome i onu cijelu priču s početka ove recenzije, dobivamo jedan uistinu zanimljiv eksperiment. Je li uspio ili nije pak ostaje na prosudbu svakom od nas.
