Traper Kerry jedan je od onih strip junaka koji je vrlo rado čitan i u mom domu. Kao što je naš cijenjeni recenzent Igor istaknuo u jednoj od svojih prelijepih recenzija Trapera Kerryja, pored glavnih junaka u izdanjima Dnevnika redovito su se u tadašnje vrijeme čitali i popratni junaci, a kod mene su ponajviše dominirali: Kočiz, Tajanstveni Alan, Princ Fantom te ostali, manje važni junaci pretežito vestern tematike. I tu, pored njih, zatekao se i taj neki Traper Kerry kod kojeg me nešto instantno privuklo, junak za kojeg sam odmah shvatio da su njegove priče nešto posebno, nešto drugačije od onoga što sam imao prilike dotada čitati, neki posve drugi svijet. Bio je to junak čije su epizode nudile lijepu mješavinu vesterna, horora i nadnaravnog s mjestom radnje u još neistraženom krajoliku prekrasnog i misterioznog Yellowstonea.
Doduše, kao većina ondašnjih mladih čitatelja stripova, imao sam istu ili sličnu „stripovsku traumu“ budući da nisam prije imao ili bio u mogućnosti doći do svih epizoda. Pročitao bih, primjerice, prvi dio priče i onda bih na kraju sveske pisalo ono nepopularno - „nastavlja se“. Ostao bi taj nesretni cliffhanger na koncu epizode i maštanja tog tadašnjeg djeteta u njegovoj glavici što se dalje događalo s tim junakom i je li uspio na kraju pobijediti zlikovce. Međutim, nakon podosta godina izbivanja iz svijeta stripa, vjerujem da nam je većini (koji su imali tu sreću da su ponovno spoznali strip i vratili mu se) prvi korak bio pročitati sve one epizode za koje nismo imali nastavak, početak ili sredinu te napokon doći na svoje. Takva je bila slična i moja priča s Traperom Kerryjem.
Kao što ste mogli primjetiti u kratkom sadržaju, pa i u rubrici „zanimljivosti“, u ovoj recenziji posvetiti ćemo se isključivo pričama koje su plod autora Giorgio Pelizzarija. Tvorac Trapera Kerryja, scenarist Sclavi, postavio je visoke standarde u prethodnim epizodama i vjerujem da bi svakom autoru bio izazov nakon njega napisati nešto smisleno ili barem približiti se njegovom stvaralačkom opusu, kao što se i ja nalazim u sličnoj, nezahvalnoj situaciji u pisanju ove recenzije nakon onakvih, čudesnih i fenomenalnih, prethodnih Igorovih tekstova o ovom junaku. :)
Crna sablja / Tragični san (crtež: Domenico & Stefano Di Vitto)
Pelizzari svoju prvu priču, doslovno na prvim kadrovima, otvara tragedijom. Naime, jedan od glavnih protagonista ove priče, Sam Glass, putuje kroz divlje predjele Yellowstonskih šuma na čelu sa svojim kolegama traperima kada ga neočekivano napadne grizli te ga gotovo smrtno ranjava. Međutim, njegovi prijatelji, misleći da je mrtav, ostavljaju ga, a Sam igrom sudbine ostaje nekako živ te ispunjen mržnjom zbog toga što su ga napustili, zaklinje se na osvetu.
Priča je to koja svojim zapletom veoma podsjeća na film nastao tridesetak godina kasnije od ove epizode - „The Revenant“ iz 2015. sa Leonardom DiCapriom u glavnoj ulozi (ulozi koja mu je donijela prvog Oscara). Samom tom spoznajom, mora se odati poštovanje Pelizzariju za implementaciju ideje. Pelizzarijeva priča djelomično se oslanja na osnovnu putanju stvarnih životnih iskustava Hugha Glassa, američkog graničara i lovca na krzna, dok je lik Sama Glassa prilično izmijenjen kako bi se poboljšali duhovniji elementi priče i zadržali izvrsni prijašnji standardi genijalnog Sclavija.
Pelizzari se u nastavku radnje potrudio da Sama pronađu Indijanci plemena Crnih Nogu s kojima, nakon ne baš ugodnog prvog susreta, Sam sklapa prijateljstvo i suradnju. Ključni dio radnje odvija se upravo u selu plemena Crnih Nogu kada Sam doznaje da Indijanci godinama čuvaju jedan čarobni mač (u Dnevnikom prijevodu stoji pogrešno - „sablja“) kojeg se zbog njihovog praznovjerja, nikada nitko nije usudio uzeti u ruke. Mač je izrazito poseban predmet budući da onaj tko ga posjeduje ima nekakvu moć (mač iscjeluje rane osobe koja ga ima, ta osoba je neranjiva, otporna na metke…). Međutim, Pelizzari je dodatno zakomplicirao radnju dodajući detalj da je mač stalno žedan krvi i da on ima „svoju, vlastitu volju“…
Pitate se zasigurno, pa gdje je naše društvo u cijeloj toj priči - Kerry, Queeg i McBull?! Pelizzari usporedno vodi dvije radnje, onu sa Samom Glassom i Indijancima te radnju s našom čuvenom trojkom koja se pridružila jednoj brigadi majora Henryja u ulozi vodiča i ljudi koji se brinu za nabavku hrane.
Upravo su neki od Henryjevih pripadnika brigade napustili Sama Glassa nakon njegovog okršaja s grizlijem, tako da je očigledno bilo jasno čitateljima da je susret tih dviju skupina ljudi bio neminovan. S jedne strane, zbog Samove osvete kao glavne motivacije, a s druge strane, zbog njegovih novih saveznika Crnih Nogu kojima je glavni cilj dobiti puške i vatrenu vodu te krenuti ratnom stazom protiv bijelih ljudi.
O izbačenim stranicama…
U prvom dijelu Crna sablja kod stripa KM ZS 943: „Opasnost nad Ontarijem“, prvu izbačenu stranicu bi trebalo čitati nakon stranice 91, a drugu izbačenu stranicu nakon stranice 94. U drugom dijelu Tragični san kod stripa KM ZS 948: „Pećina Maja“, prvu izbačenu stranicu bi trebalo čitati nakon stranice 78, a drugu izbačenu stranicu nakon stranice 89.
Dojam o priči „Crna sablja / Tragični san“
Prva Pelizzarijeva priča funkcionira sasvim solidno s obzirom na mističnu prirodu ovog mini serijala. Rekao bih da je početak priče prilično iznenađujući, naročito od trenutka kad Pelizzari u priču uvodi taj čarobni mač kao efekt iznenađenja na kome će se temeljiti nastavak radnje, odnosno sudbina Sama Glassa. Pelizzarijeva interpretacija naših glavnih likova je vrlo dobro predočena i funkcionalna, mišljenja sam da prati onu originalnu karakterizaciju likova koju im je udahnuo tvorac Sclavi.
Primjerice, Kerry je i dalje isti, nepromijenjeni lik - po karakteru impulzivan, u ponekim situacijama brzoplet kojega istovremeno krasi hrabrost. U Sclavijevoj priči Planina Ništavila u kojoj je Queeg bio ranjen (pogođen strijelom) od strane tajanstvenih ratnika Plemena Bez Lica, Kerry se ovdje, u skoro sličnoj situaciji, kao i u toj spomenutoj epizodi, odlučio sam poći u okršaj protiv puno nadmoćnijeg neprijatelja ne znajući s kim će imati posla. Queeg je i dalje skroman po pitanju izgovorenih rečenica, koristi indijansku magiju da pomogne Kerryju u ključnim trenucima, dok je recimo jedino kod McBulla izostala karakterizacija onog poznatog šaljivdžije budući da u pogledu njega nismo dobili nikakav tzv. comic relief (no, ne brinite, Pelizzari će to kod McBulla nadoknaditi već u narednoj priči Vukodlak / Kletva). Pelizzari je uspio ubaciti u priču i vizije koje zapravo predstavljaju snove glavnog antagoniste, a što će se na kraju potvrditi, vizije njegovog konačnog kraja.
Za one čitatelje koji su već pročitali ovu priču, evo jedno moje razmišljanje/pitanje u „spoiler dijelu“:
U završnici priče kada Sam Glass bježi sam na svom konju, što mislite, je li bilo potrebno da se umiješaju Kerry i Queeg? Jer ako se prisjetite Samovih riječi prilikom bijega kroz šumu kad je već bio prilično odmakao: „Ova sablja je moćnija no što sam mislio. Ali već odavno nije ubijala…Osećam kako treperi. Hoće krvi. Ali unaokolo nema žive duše!“, Sam nije mogao dalje nastaviti bijeg jer je zbog mača žednog krvi morao ubiti svog konja i tako ostao bez prednosti koju je stekao. Međutim, nakon toga nije bilo u blizini uopće živog bića osim njega samoga. Što mislite, da li bi mač nakon nekog vremena uspio iskontrolirati Sama da se on sam ubije, a mač se usput „napije“ krvi?
Crteži na ovom serijalu su nešto najbolje što sam mogao pročitati u stripu, prava uživancija i odmor za oči. Po mom mišljenju, crteži su izvrsni i savršeno prilagođeni tematiki mini serijala. U velikoj mjeri za to su zaslužni upravo braća Di Vitto koji svojim crtežima uvelike doprinose atmosferi priča Trapera Kerryja. Crtež je dinamičan u akcijskim scenama, većina likova je grafički dobro okarakterizirana (izgledaju „živi“ u njihovoj izvedbi), a posebice jedan od glavnih protagonista ove epizode – Sam Glass. Općenito za crteže braće Di Vitto imam izrazito pozitivno mišljenje. Sposobni su prikazati predivne krajolike kojima obiluje Yellowstone, lijepo nacrtanu floru i faunu, nisu im strane niti mračne i napete postavke kad imaju za zadatak prikazati nečije snove (noćne more), indijansku magiju i općenito umijeće ugođaja raznih mjesta na kojima se neka od priča odvija.
(priča: 9, scenarij: 7, crtež: 10) = 87%
Vukodlak / Kletva (crtež: Marco Bianchini)
Dok je prethodnu priču Pelizzari započeo tragičnim događajem, ovdje na startu epizode sve ide u nekako u bezbrižnom i šaljivom tonu za što je ponajviše zaslužan dobri stari šašavi McBull koji pobjeđuje u jednom natjecanju ispijanja alkohola. Radnjom se nalazimo u utvrdi Union gdje nam je odmah na početku priče prikazana zimska idila, ali i u jednoj od didaskalija Pelizzari naglašava čitateljima da za vrijeme dužeg zimskog razdoblja i poveće količine snijega, traperi se povuku u prijateljske logore ili u utvrdu Union gdje se mogu utopliti te preživjeti hladne mjesece koji su pred njima.
U ovoj epizodi ponovno se pojavljuje prelijepa Meryll, ali i lik Elmer – čovjek koji je zadužen da dostavlja namirnice u utvrdu Union, ali i poštu. Naši čitatelji, a naročito poklonici Trapera Kerryja, sjetiti će se njegovog lika koji se pojavljuje još tamo na prvim stranicama ovog serijala, kad smo doznali da je po prvi put primio putnika (našeg Kerryja) koji je potom, u jednom dijelu puta, ispao iz njegovih kola.
Još jedan važan podatak kojeg doznajemo na početku ove priče jest činjenica da je prošlo već dvije godine otkako je Kerry došao u divlje predjele Yellowstonea. Ako se malo prisjetimo, na početku Sclavijeve četvrte epizode („Onaj-Koji-Ne-Umire“ / „Osveta Okane“) piše u didaskaliji da je prošlo mnogo godina otkako je Kerry napustio rodni Nantucket. U posljednoj, sedmoj Sclavijevoj priči („Krvavi mesec“ / „Moć tame“) u razgovoru s Jedom, Kerry je izjavio da je stigao u Yellowstone prije dvije godine tražeći oca. Tako da iz toga možemo zaključiti da su sve ove priče vremenski zbijene i kronološki odgovaraju zbivanjima avantura našeg mladog trapera.
O izbačenim stranicama…
U prvom dijelu Vukodlak kod stripa KM ZS 951: „Otkupnina“, prvu izbačenu stranicu bi trebalo čitati nakon stranice 73, a drugu izbačenu stranicu nakon stranice 76. U drugom dijelu Kletva kod stripa KM ZS 954: Šifra "Crni Zrak", prvu izbačenu stranicu bi trebalo čitati nakon stranice 88, a drugu izbačenu stranicu nakon stranice 90.
Nakon tog, simpatičnog uvoda, Kerryju se pružila prilika da protegne noge, makne se malo iz utvrde jer kad se dugo vremena nalaziš na jednom te istom mjestu, dođe ti želja da udahneš svježeg zraka. Povod njegova napuštanja utvrde Union je pošta koju treba odnijeti u logor Assiniboin u kojem se nalazi i njegov prijatelj Queeg. Sa Kerryjem na put ide i simpatični McBull, ali nevoljko, jer tko bi htio usred takve hladnoće i toliko snijega napuštati topli dom, još kad znaš da usput možeš uživati u velikoj zalihi viskija.
U logoru Assiniboin upoznajemo još neke likove od kojih se najviše izdvajaju Erskin i Peter. Pelizzari nas kroz likove upoznaje o događajima o nekakvoj zvijeri koja lovcima krade sve životinje koje se uhvate na njihove zamke, a kako ubrzo uslijedi i ubojstvo jednog njihovog člana te od Erskina doznamo da se nešto slično dogodilo koji mjesec ranije, sve sumnje padaju na Petera koji se nekako uvijek zatekne u blizini tih misterioznih ubojstava ljudi. Je li Peter taj čovjek koji se pretvara u vukodlaka ili je u pitanju zaista zvijer koja nemilosrdno masakrira pripadnike tog logora?
Dojam o priči „Vukodlak / Kletva“
Baš kao što su razna čudovišta, demoni i duhovi prisutni u Sclavijevim epizodama, Pelizzari se ovdje odlučio na temu vukodlaka. Vukodlak se često provlači u filmovima i stripovima, ali je takva tema ovdje pozitivno iskupljena scenarijem. Dijalozi su dosta dobro napisani od strane Pelizzarija i daju dobru psihološku dubinu likovima, posebice dvojici glavnih sporednih protagonista, Peteru i Erskinu. Pelizzari je nastojao ovom pričom stvoriti misterioznu i mračnu atmosferu u kojem mu je uvelike pomogao Bianchini svojim crtežima, dočaravši jedno izolirano mjesto odsječeno od svijeta snježnom olujom i krupnim pahuljama snijega koje neprestano padaju i uvelike utječu na stvoreni mračni misterij koji zaokuplja likove koji su se zatekli u tom logoru. Sve u svemu, izvrsna priča po mom mišljenju, ponajviše iz razloga što volim takve atmosfere sa snijegom, još kad se sve to događa u šumi, misterij, svako malo sniježi i padaju guste pahulje, nekako sve te značajke i spoznaje samo još više doprinose mom ukupnom zadovoljstvu čitanja takog djela i uvuku me u atmosferu koja mi itekako odgovara.
(priča: 10, scenarij: 10, crtež: 10) = 100%
Završna riječ
U konačnici, mišljenja sam da je Pelizzari koliko-toliko uspio zadržati onaj duh serijala, ostati na putu kojeg je zacrtao Sclavi. Rekao bih za Pelizzarija da su njegove priče nekakva light verzija onih Sclavijevih, a njihov ton je primjereno taman za ovaj mini serijal. Možda će neki čitatelji imati drugačije mišljenje i smatrati ove priče kiselom notom naspram onih Sclavijevog opusa, međutim, mišljenja sam da se Pelizzarijeve priče solidno nadovezuju na posebnost pomalo zaboravljenog dragulja kakav je mini serijal Trapera Kerryja.
Ono što bih želio još istaknuti je stvar da se u potpunosti slažem s Igorovim mišljenjem iz njegovih prijašnjih recenzija o ovom junaku, a to da su najbolje epizode Trapera Kerryja upravo one koje se nalaze u drugoj knjizi fantastičnog izdanja Phoenixa Pressa u kojima se Sclavi intezivno zahuktao i razmahao u svom stvaralačkom pristupu. Sami početak serijala je bio kao nekakav pripremni poligon pomoću kojeg nas je uveo u mističan svijet Trapera Kerryja, a posljednje njegove četiri epizode su za svaki respekt, priče za koje smatram da su bile toliko ispred svog vremena, da tek danas, zapravo, kad nam sve sjedne na svoje mjesto, vidimo i shvatimo za Sclavija koja je on veličina od autora!
Kako se snašao scenarist Marcello Toninelli čijim smo epizodama zatvorili ciklus priča o Traperu Kerryju, saznat ćemo u narednoj, Spockovoj recenziji.
.jpg)
