Ed Brubaker
Otprilike ovakvu percepciju svijeta ima svaki moderni ljevičar koji drži do sebe. „Nikad nije bilo gore“, „siromaštvo raste na sve strane“, „ljudi su pokvareniji danas nego u prošlosti“ i „kapitalizam je zlo“ samo su neke od uobičajenih fraza koje možemo naći u repertoaru „užasa“ za opis modernog društva, no činjenica jest da ipak živimo u nikad boljem vremenu u povijesti čovječanstva po svim bitnim parametrima, od ekonomskih i zdravstvenih pa do obrazovnih i društveno-političkih. Očito je da Brubaker ne misli tako pa je riješio da nam predoči svoju viziju „izvršavanja pravde“ i pritom malo ispuše svoju frustriranost današnjim društvom. Kada je Fibra 2013. premijerno objavila njegov veoma hvaljeni serijal „Kriminal“ malo tko je očekivao da ćemo desetak godina kasnije imati priliku čitati još naslova iz njegove bibliografije s obzirom na slabu i, kako ju je Marko Šunjić onomad nazvao, „kriminalnu“ prodaju. Pa ipak, „Kriminal“ je njegov uvjerljivo najbolji serijal, prava mala zbirka bisera od odlično napisanih stotinjak stranica koji pružaju gotovo opsesivnu dozu zabave toliko da vam je žao što priče nisu duže. No tek kad vam pod ruke padne neko njegovo duže djelo, shvatite da je ta omeđenost brojem stranica bila jedan od razloga zašto su mu scenariji za „Kriminal“ tako dobro tempirani. Jer njegovo „Zatamnjenje“, recimo, je doslovno strip bez priče i radnje, do bola razvučena storija o starom Hollywoodu gdje ni sami likovi ne znaju koja im je uloga, te ga jedino tematika i Brubakerovo umijeće držanja čitatelja zainteresiranim za kraj spašava od totalne katastrofe. Srećom, „Ubij ili umri“ se nalazi negdje na razdjelnici „dobrog“ i „lošeg“ Brubakera.
Dylan
Dylan, glavni protagonist u kojeg je Brubaker utkao i dio svoje vlastite persone, jednog dana odluči baciti se sa zgrade i okončati svoj ovozemaljski put zbog frustriranosti vlastitog postojanja, pokoje obiteljske tragedije i loših životnih izbora (filozofski fakultet i droga). Da je zaista jako teško ne razmišljati o besmislu života ako ti država nije u konstantnom građanskom ratu, robovlasništvo normalna pojava, a očekivani životni vijek 50 godina pokazuje i činjenica da je stopa samoubojstava u SAD-u 2021. bila 14.5 na 100 000 stanovnika (svjetski prosjek je oko 9), no Dylan ipak preživljava pad i ubrzo biva opsjedan od strane imaginarnog demona koji od njega izvojeva minimalno jedno ubojstvo kriminalaca i drugih zlih osoba na mjesečnoj bazi kako bi si prolongirao život. I ovdje u startu moramo povući jednu paralelu sa Brubakerovom primarnom inspiracijom, toliko očiglednom da sam se čak i iznenadio koliko se malo po netu priča o istoj. Govorim, naravno o „Death Note-u“, mangi Tsugumija Ohbe. I tamošnji protagonist Light Yagami je baš poput Dylana pomalo frustriran svojom nebitnom egzistencijom, samo bez suicidalnih tendencija, pa kad mu shinigami/demon Ryuk baci svoju bilježnicu smrti započinje čistiti svijet od kriminalaca sa psihotičnim unutrašnjim monolozima o „trulom“ svijetu i vizijama o novom poretku gdje će on biti vrhovna pravda. S obzirom da ubijanje zapisivanjem imena u bezopasnu bilježnicu nije dovoljno „američki“, Dylan u početku koristi očev stari revolver, da bi kasnije prešao na shot gun. I vjerojatno se sada pitate što to Brubaker podrazumijeva pod „nepravdom“ koju će njegov lik pokušati ispraviti. Jesu li to možda političari koji na raznorazne načine trate novac poreznih obveznika? Lobiji koji pokušavaju uvesti zakone koji će diskriminirati određene demografske skupine? Ili možda ubojice i lopovi koji pljačkaju i kolju po mračnim ulicama? Ne, glavni problem u Americi danas jesu droga i prostitucija. Dobro, droga i dileri ipak ne toliko jer bi bilo malo licemjerno da je Dylan krenuo u križarski pohod protiv istih budući da je i sam konzument koji „robu“ nabavlja od svojeg prijatelja taksista Rexa, pa područje djelovanja ipak primarno otpada na prostituciju kojom ovdje sasvim prikladno i u skladu s trendovima upravlja ruska mafija, što bi mogla, ali i ne mora biti indikacija da je Brubaker barem malo pušio priče da su Rusi bili umiješani u predsjedničke izbore 2016.
Susret s demonom
Priča sadrži i dva snažna ženska lika, od kojih je jedna Dylanova prijateljica/djevojka Kira (što je inače i pseudonim pod kojim Yagami iz Death Note-a sprovodi svoja ubojstva kriminalaca, čime nam Brubaker svjesno ili podsvjesno priznaje što mu je bila glavna inspiracija za strip). Iako je priča primarno pripovijedana putem Dylanovih unutarnjih monologa, u jednome poglavlju i Kira preuzima ulogu naratorice. Njihov komplicirani odnos definitivno spada među najrazrađenije i najzanimljivije dijelove stripa. Drugi važan ženski lik jest detektivka Lily Sharpe, koja bi ovdje trebala biti neka vrsta L-a, najboljeg detektiva na svijetu iz Death Note-a, jer joj je jedinoj u cijeloj policiji jasno da iza svih Dylanovih ubojstava stoji više od možebitnog razračunavanja sa ruskom mafijom, no Brubaker negdje na polovici stripa totalno zaboravlja na nju i skreće u neke druge subplotove umjesto da izgradi nadmudrivački (ili bilokakav) odnos kakav su imali Light Yagami i L. Iako se priča proteže na dobrih petsto i kusur strana ne bih je nazvao prerazvučenom, baš naprotiv, bilo je tu mnogo prostora za kvalitetnije popunjavanje, ali Brubaker se malo pogubio u raznoraznim skretanjima s glavne radnje, flashbackovima i uglavnom nepotrebnim cliffangerima kakve imaju mange na kraju svakog chaptera.
Kira & Lily Sharpe
Brubakerov dugogodišnji suradnik Britanac Sean Phillips, kojemu je također Kriminal s crtačke strane najbolje djelo u karijeri, ovdje je već u višegodišnjoj fazi crtanja na tabletu. Negativna strana, kako sam kaže, digitalnog crtanja jest činjenica što ne možeš fanovim prodavati originalne table, no pozitivna strana jest brzina i mogućnost uvećavanja crteža za dodavanje detalja (koji poslije ionako neće biti vidljivi u tisku). Suvišno je reći da mu je crtež na papiru bio daleko atraktivniji, budući da u digitalnom obliku izgleda gotovo kao da je u potpunosti promijenio stil, no i dalje je zadržao svoj izvrstan smisao za postavke tabli, kadrova i samo kadriranje. Mjestimice su vidljive varijacije u kvaliteti i zbrzanost što je razumljivo s obzirom da su se vjerojatno hvatali rokovi, a ponegdje su mu se omašile i neprirodne poze likova, no ne toliko da drastično srozaju ukupni vrlo dobar dojam. Naslovnice, s druge strane, su i dalje odlične, te nisu pretrpile značajne promjene u stilu kao njegov crtež unutar stripa. Kolor od Elisabeth Breitweiser je možda i jedan od najjačih aspekata „Ubij ili umri“ te uz šarolike i fino pogođene nijanse opravdava sve pohvale i Eisnerove nominacije.
I pored svih mana, „Ubij ili umri“ je jedan prokleto zabavan i uzbudljiv strip, koji se veoma lako i brzo čita. Dylanova/Brubakerova unutarnja razmišljanja predstavljaju zanimljive poglede na svijet slagao se čitatelj s njima ili ne, te su uglavnom usklađena sa vremenima u kojima živimo, čak iako su pogrešna. Naravno, bilo bi malo previše za očekivati od Brubakera da kontemplira o tome kako bi se problem droge i prostitucije (a i brojnih drugih „nepravdi“) jednostavno mogao riješiti putem potpune legalizacije istih, radije nego oružanom odmazdom, no i sam Brubaker to negdje u dubini i sam shvaća pa svojem protagonistu namjenjuje prilično očekivani kraj. „Ubij ili umri“ je mogao biti nešto više od samo solidnog stripa da ga je, recimo, pisao Alan Moore, no Brubakerov potencijal staje na granici dobre zabave, te je stoga ovo djelo upravo to – samo dobra zabava.
.jpg)
