Razmišljate li ikad o poljoprivredi dok čitate stripove? Vjerojatno je odgovor ne, ali pozamašan broj priča bavi se, u većoj ili manjoj mjeri, raznim poljoprivrednim djelatnostima. Indijanska plemena i kauboji muku muče oko stoke, kolonijalne sile gomilaju robove na plantažama, a obični zemljoradnici od pamtivijeka strepe od elementarnih nepogoda. Ovi univerzalni problemi uvijek su negdje u pozadini, baš kao i svi ti bezimeni domorodci i seljaci; glad i neimaština, vječni neprijatelji čovječanstva, sile su protiv kojih se treba svakodnevno boriti. A možda se ipak takve sile mogu nekako… udobrovoljiti?
Svi znamo da su ljudi skloni pridavati ljudske osobine prirodnim pojava i tako dolazi do stvaranja bogova, religija i rituala. Ti rituali obično su puki pregovori ili molbe, a proizlaze iz potrebe za sigurnošću i smanjenjem rizika pri obavljanju raznih djelatnosti. Neka su plemena tako vršila detaljne pripreme prije lova, neki su plesali kako bi prizvali kišu, a neki bi jednostavno zaklali janje ili dva, katkad djevicu ili dvije, kako bi se srdžba bogova smirila i omogućila im da na miru sade žitarice. Raznolik je i šaren svijet diplomacije s nebeskim silama, pogotovo kad se prebaci u moderno vrijeme, i to u kontekst jednog istraživača za noćne more kojemu je najveći doticaj s poljoprivredom oruđe kojim se koristi jedna njegova dobra prijateljica!
Ruju, dakako, preferira tu zabavniju stranu poljoprivrede, a to su sve moguće i nemoguće krvave noćne more kojima bi se naš Dylan mogao baviti. U ovoj epizodi, Ruju ne komplicira mnogo; za njega su druidi jednostavni svećenici posvećeni prirodi (zemlji kao takvoj i Zemlji kao božanskoj sili) koji žrtvuju ljude kako bi osigurali dobar urod. Mitologija, kulturna važnost, detalji oko poganskih vjerovanja – kome to treba? To je sve sporedno; važno je da druid, tko god to jest, hoda uokolo i periodično kosi žrtve (i to doslovno) te da njihova krv utaži zemljinu žeđ. Marlon Ashbee, žrtva koja je nekako uspjela preživjeti napad tog druida (pod cijenu vlastitih donjih ekstremiteta), angažira Dylana kako bi stao na kraj druidu i objašnjava mu gdje bi mogao započeti istragu. Glavna sumnja pada na obitelj Woolfolk jer su, gle vraga, već godinama pravi srećkovići; imaju najplodniju zemlju, ali i nekih neriješenih računa s gospodinom Ashbeejem.
Glavni problem ove priče jest neiskorištenost glavnih motiva. Ova priča odvija se na selu, u beskrajnim poljima ječma. Ruju je nekako uspio učiniti takvo mjesto radnje nenormalno klaustrofobičnim (i to ne u pozitivnom smislu); velika većina radnje odvija se u zatvorenim prostorijama, podrumima i katakombama, a ono malo akcije što je prikazano na otvorenim prostorima zamaglio je Freghieri svojim siromašnim crtežom. Primjerice, scena u kojoj vidimo određeni poljoprivredni stroj uopće ne dočarava dostojno veličinu takvog stroja niti veličinu polja u kojem se nalazi. Ne postoji jasna predodžba udaljenosti između lokacija, sve je brzopleto izmiješano u donekle koherentni slijed događaja. Ipak, dvije scene ubojstava pri početku su svakako za pohvalu i donekle podižu opći ugođaj epizode.
Što se likova tiče, negativci se nisu baš iskazali. Motivacija je plitka i dobivamo klasičnu, jeftinu filozofiju na kraju epizode, ali ništa posebno tu nema da bi se ova epizoda svrstala barem u neki viši prosjek serijala. Ogroman problem predstavlja sama krivnja, odnosno potraga za negativcima; ako dobro razmislite, uočit ćete nedosljednosti i nelogičnosti kod čitavog procesa otkrivanja ubojice, a neki likovi očito su ili nesposobni ili ne razumiju što im se događa pred nosom. Neki likovi su toliko drveni da je teško uopće poistovjetiti se s njihovim patnjama, što čini njihove postupke još neuvjerljivijima. Ne mogu vjerovati da ovo izjavljujem pri zdravoj svijesti i pameti, ali mislim da bi ovoj epizodi dobro došlo malo više Grouchovih pošalica! Nedostaje jedan takav lucidan lik da raščisti tu trulu atmosferu. Očito je da Ruju nije do kraja isplanirao te odnose između likova i zato priča ostaje plitka unatoč nekom blagom eksperimentiranju s naracijom u početku.
Crtež ne oduševljava, Freghieri je ovdje ispod svog prosjeka; u određenim scenama, likovi se gube u sjeni ili izgledaju plošno. Već spomenuti eksterijeri doimaju se poput zatvorenih cjelina koje fizički i figurativno ograničavaju epizodu. Ostaje dojam kao da se čitava radnja događa oko nekoliko kuća, jednog kamenog kruga i komadića polja. Freghieri i inače ima donekle sterilan crtež, barem po mom ukusu, ali uvijek je dovoljno jasan i čist, ne vrijeđa čitatelja ni u kojem pogledu. Naslovnica, nažalost, opet nije dosljedna sadržaju epizode jer druid baš i ne izgleda kako je to Stano zamislio. Ipak, vatrena stihija oko Dylana nije loše nacrtana, sviđa mi se i boja, tako da ne mogu reći da je Stano promašio u potpunosti.
Kao što smo već prethodno ustvrdili, Ruju nije ciljao ni na kakvu dublju filozofiju ili prikaz mističnog druidskog folklora; ovo je jedna epizoda u kojoj neki luđak (ili luđaci?) žanje ljude i to je to. Rasplet i kraj jednostavni su i ne oslanjaju se ni na kakve posebne detektivske zavrzlame; Dylan dolazi do zaključka tek kad je sve gotovo, a (donekle otvoreni) kraj jednako je izlizan koliko i šarmantan. Znamo da Ruju može i gore i bolje od ovoga, stoga čitatelji koji nisu pretjerano zahtjevni mogu biti relativno zadovoljni s ovom epizodom. Priča je korektno odrađena, nema pretencioznosti ni stremljenja ka dubljim značenjima; istovremeno je i puna sitnih grešaka, nedosljednosti i slabo osmišljenih dijelova. Ruju i Freghieri su odradili svoj posao zadovoljavajuće, ali ništa više od tog. Nažalost, nijedan segment ove priče nije dovoljno upečatljiv da bi se izdvojio u moru ovakvih ispodprosječnih epizoda u DD serijalu.
