Serijski ubojice relativno su česta tema Dylanovih priča pa tako mislim da bi se fanovi mogli začas sjetiti barem 3-4 epizode koje u sebi imaju ovaj motiv. Meni recimo prva na pamet pada „Rijeka zaborava“. Serijski ubojica iz te epizode, stanoviti Glavosječa, mi se urezao u sjećanje za sva vremena, dijelom i zbog toga što je uistinu riječ o upečatljivoj epizodi zbog onog njegovog „blaga“, a dijelom i zbog toga što je to prvi Dylan kojeg sam ikada pročitao. Usto, mislim da sam započeo s dosta dobrom usporedbom jer u obje epizode imamo motiv povratka serijskog ubojice nakon duže stanke.
Ova priča na samome početku ima dva toka radnje koji se vrlo brzo spajaju u jedan. Prvi započinje s još jednim ubojstvom u nizu (petim u prethodna 3 tjedna), a riječ je o Dylanovoj susjedi. Ona je večer prije brutalno ubijena. Način ubojstava je odmah podsjetio Dylana i Blocha na Kirurga koji je žario i palio krajem 70-ih te na isti način ubijao svoje žrtve, a onda jednog dana samo nestao.
Drugi tok radnje vezan je uz radijsku kuću WRPO koja, kako se čini, ima problem s gusarenjem u eteru. Prije više od 20 godina na mjestu današnjeg WRPO-a nalazila se radijska kuća SBS. Posebno popularan bio je noćni program „Riječi u noći“ koji je vodio urednik Elmer Masters. Elmer je, zajedno s jednim tehničarom, poginuo 1979. godine u požaru koji je označio kraj SBS-a. No, prije tri tjedna se odjednom vratio sa svojom emisijom koja ide u eteru WRPO-a.
Ruju vuče scenarij na način da je nama čitateljima odmah jasno kako su ta dva toka međusobno povezan, no smatram kako je Dylan prebrzo to povezao što je prvi element scenarija koji me zasmetao. Pogotovo kad imamo u vidu da nitko to dvoje nije uspio povezati u 70-ima kada je Kirurg imao svoj prvi val zločina.
Galerija likova je također poprilično skromna, imamo samo 4 lika koji se pojavljuju i očito je da će jedan od tih četvero biti ubojica. Naravno, ako podupiremo tezu da se Masters vratio i nastavio s ubojstvima, onda se broj sumnjivaca sužava na dvoje. Ženski likovi poput Iris Weltbild, zaposlenice WRPO-a i Dylanove cure u ovome broju, te Rite Bellamy, Mastersove ljubavi iz mladosti bi vjerojatno otpali iz naše jednadžbe. Ostaju nam još Norbert Morgenstern, vlasnik WRPO-a koji je angažirao Dylana na slučaju te jedan zaposlenik, Eric Hogg.
Inače volim ovakav tip triler/krimi epizoda kod kojih se istražuje tko bi mogao biti ubojica i zapravo mi je priča većim dijelom bila zanimljiva sve do samoga kraja kada je Ruju trebao objasniti cijelu priču. Prvo nam nudi jednu zamjenu identiteta koja mi je imala smisla, međutim kasniji obrat s novom zamjenom identiteta i plastičnom operacijom je veoma glup. Također, nije mi se svidjelo niti to što je Elmer na eteru priznao da je ubojica. Istina da ne riskira toliko puno jer za javnost on je godinama već mrtav i teško mu je ući u trag, no svejedno taj razgovor u kojem je Iris poslužila kao mamac mi je bio bezveze, pomalo patetičan. Na kraju sam ostao i blago razočaran epizodom jer sam bio dojma da se iz ovakve priče moglo izvući više. Pogotovo nakon dosta dobrog početka i solidnog zapleta koji izvlače prolaznu ocjenu za priču. Ocjena naslovnice pak ide na ukupni dojam.
Ako ćemo uspoređivati ovu priču s druge dvije u ovom broju, po mom mišljenju ona bi zauzela neku zlatnu sredinu. Puno je bolja od katastrofalne epizode „Ljudski zamorci“, ali ničim posebnim me nije impresionirala kao odlična i originalna epizoda „Ukradeni život“.
Kad god uzmem neki Dylanov maxi, prva asocijacija mi je M&G. Ništa čudno budući da je dvojac grafički odradio sve priče iz prvih 13 Dylanovih maxija, a ukupno od 38 brojeva edicije sudjelovali su u njih 22. Čitajući redom maxije, njihov crtež mi je pomalo postao monoton, no nikako ne mogu zaboraviti mnoge njihove epizode u redovnoj seriji koje sam i volio upravo zbog njihovog crteža. I dan danas mi je „Dama u crnom“ jedan od oglednih primjeraka priča kakvih volim čitati kod Dylana i upravo s tom pričom sam zavolio i njihov crtež. Svakako su pamtljive i one šarolike scene ubojstava iz također sjajne priče „Prokleti dan“. No, možda ih najbolje pamtim po onim raspadnutim licima iz „Zone sumraka“. Na žalost, razlog koji me i naveo na pisanje ove recenzije je smrt jednoga od njih dvojice, Giuseppea Montanarija, koji je preminuo 05. kolovoza ove godine u 87. godini života.
Giuseppe Montanari 26.11.1936. – 05.08.2023.
Uvijek sam se pitao i kako je funkcionirala suradnja između Montanarija i Grassanija, a to je objašnjeno upravo u predgovoru ovog maxija. Piše da je najčešće Grassani bio taj koji je skicirao crteže olovkom pa ih je onda Montanari dovršavao. U ovoj epizodi mi njihov crtež nije bio toliko dobar kao što ga pamtim iz njihovih najboljih dana, usprkos tome što im tematika serijskih ubojstava inače paše. I dalje ih krasi čist stil crtanja kakav inače i volim, ali likovi nemaju više onako izražajne crte lica kao prije, a i kao da nije bilo nekih efektnijih scena koje bi me malo više impresionirale.
Na žalost, ovo nije samo moj dojam za ovu epizodu već i za većinu drugih priča iz ove edicije. Unatoč tom padu u kvaliteti, ipak je neosporno kako je riječ o majstorima svog posla koji su svoje najsvjetlije trenutke imali na redovnoj seriji. Montanari će mi upravo zbog tih epizoda i ostati u lijepom sjećanju i zahvalan sam mu na tome što nam je u duetu s Grassanijem grafički predočio neke klasike ovog serijala.
