Sjećam se vrlo dobro, iako je prošlo skoro preko 30 godina, prva ozbiljnija zadaća koju smo u 1.razredu Gimnazije na času SH-HS jezika dobili bio je sastav na temu omiljenog filma – i ja sam imao čast da svoj sastav prvi pročitam pred razredom. Kako je u to vrijeme jedan od popularnijih filmova bio „Silence of the lambs“, a ja se busao u prsa da sam već prekucao ruske klasike i prije obaveznih lektira – jednostavno sam se pomamio na postojanje lika kao što je to dr.Hannibal Lecter. No, na stranu sva strast koja se pojavila za neobično (i mračno), poenta je u mom tadašnjem zaključku – a taj zaključak dijelim sa ovom epizodom. Ljudski um je jedna od rijetkih potpuno neistraženih oblasti današnje nauke. Tako završava ova epizoda, a ja nezasluženo dobih samo 4 sa bespotrebnim natuknicama svog profesora da sam trebao pisati sastav o „Krstarici Potemkin“.
Ovaj Martijev broj spada u klasu osrednjih po mnogim mjerilima, a značajan doprinos takvoj ocjeni daje činjenica da se pojavio između nekolicine jako dobrih epizoda koje su dale nadu da će se serijal vratiti na staze stare slave (između ostalih i sjajni „Roncisvalle“ i „Sekta asasina“). Nekako stisnut između takvih uradaka, ovaj broj nije položio ispit pozitivnom ocjenom kod većine fanova i može se slobodno reći, prošao ispod radara. Ipak, ono što za ostatak SBE stripova znači „dobro“ i „prolazna ocjena“, za Martijev serijal je „ispod prosjeka“, a što je Martijevo „OK“, za ostale Bonelli junake je „super“, jer su Castelli i njegovo bratstvo dobro poznatim receptom izazivanja radoznalosti i pecanja erudicijskog/eruditskog/opšteg znanja već na početku kreacije avantura o profesoru iz Washington Mewsa postavili vrlo visoke standarde za tadašnju Bonelli-politiku.
U ovom broju pojavljuje se Monique, Dianina rođaka (ili kćerka njene rođake, whatever, bitno je da je mlada i lijepa i da je Martijev veliki fan), čiji dolazak u posjetu Diani prati zanimljiv incident. Naime, nakon što se vratila sa predstave trbuhozborca Connieja Wilsona u Loosen Theatru, ona usni neobičan košmar u kome njen bivši dečko biva izboden u svom dvorištu. Diana budi Monique i ova vrišti kako je kriva za ubistvo svog bivšeg, te je Diana uz pomoć doktora smiruje i prebacuje u bolnicu. Na scenu stupa profesor Martin i kreće u istragu koja se odmotava u neobičnom pravcu, pa će naš DSSM potegnuti niz veza i kontaktirati nekolicinu poznanika (između ostalih i dr.Forrestera sa Instituta za parapsihološka istraživanja) da bi povezao te čudne Moniqueine košmare sa nizom ubistava koja se počinju dešavati u New Yorku. Za divno čudo, Martin ni ovaj put ne griješi u procjeni i slijedi instikt, tj.provjerava protagoniste predstave kojoj je Monique prisustvovala – a što je vrhunska dedukcijska sposobnost i jedini pravi način da se otpočne istraga.
Ideja o povezivanju fenomena ESP-a sa raznoraznim stvarima poput poltergeista, zlog lutka koja nikako ne liči na Chuckieja i tradicionalno prisutnih dueta propalih naučnika koji u svojim podrumima smišljaju fenomenalna otkrića (Silletca) ovaj put od mene ima prolaznu ocjenu. Kao i obično, Castellijev tim uspijeva spojiti nemoguće, dijelove različitih tematika u jednu priču hvatajući se za jedinu smislenu nit, pa sve to na kraju raspliće racionalnim rješenjima uz određenu dozu misterije, koja nam dođe kao dezert na fin ručak. Pozitivnoj ocjeni koju od mene dobija umnogome dodaje i pristojan crtež, koji cijelo vrijeme ispravno i bez većih grešaka prati čisto detektivsku naraciju. Ne kažem da je spektakularan, ali dovoljno je dobro odrađen posao za ovakav tip priče gdje glavni lik ne pretjeruje u isticanju svoje dedukcije, niti intuicije, već jednostavno slijedi i logiku i racio oslanjajući se na finu dozu nadrealnog, pa nam kombinacija njegovih sposobnosti i znanja donosi rješenje zagonetke, a sličice koje nam braća Cassaro nižu – nemaju značajnije propuste. Čak štaviše, mogu se pohvaliti i fino iscrtane scene u cirkusu, mračni ćoškovi na mjestu izvršenja ubistava, pa donekle i poltergeist momenat u kuhinji.
Ako se na stranu ostave spomenute pozitivne značajke ovog broja, moraju se podvući i interesantni, nerazriješeni detalji. Za prvi primjer uzimam Monique i njeno ponašanje. Dakle, govorimo o povrijeđenoj djevojci, koja je toliko istraumatizirana zbog noge koju je dobila od Burta Simpsona (da, tačno mu je tako ime), da jednostavno ne može da potisne srdžbu, pa njena sujeta uzvrišti do nekontrolisanih granica. Monique je dovoljno odrasla i suvisla osoba da drži određene mjere, ali u ovom slučaju puca po šavovima, te u nesvjesnom stanju (stanju sna) mračni dio njene svijesti želi krv i smrt ljudima koji su je povrijedili, pa se uz pomoć čudesne elektronske naprave instalirane u lutku Christopheru ona praktično sveti svima oko sebe. Taj mi dio nije nikako legao, jer iako predstavlja određeni napredak u ideji o istraživanju loših strana protagonista (a što je savršeno odrađeno u jednom od prethodnih Martijevih uspješnica, „Ludilo M.Mysterea“), nekako se činilo da Monique kao lik nije dovoljno pogodna za takvo eksperimentisanje.
Propusta u scenariju, kako to volimo nazvati, sigurno ima, ali vrijedi samo nabrojati one od kojih se ne može okrenuti glava. Na samom početku epizode Connie sa sapliće na odvezanu pertlu na cipelama u trenutku kad treba uhvatiti provalnika. Prenaivno i loše, ovakva sličica uopšte ne služi na čast ovako silnom serijalu. Dalje, saznaćemo da Diana ima položen tečaj za medicinsku sestru, što je takođe bespotrebna ideja sa amaterskog nivoa, te takođe kvari kompletni utisak. Na kraju priče, Martin bježi kroz neku vrstu lavirinta u parku koji neodoljivo podsjeća na lavirint iz „Isijavanja“, te kada dođe do fontane, on ugleda pištolj (koji će i njega i sve nas spasiti) – koji je tu NE OSTAVLJEN nego POSTAVLJEN na način da ga se uzme; tj.niko ga tu nije zaboravio. Kao šlag na tortu, dobijamo i krešendo u vidu eksplozije izazvane nasilnim prekidom strujnog kola (?) – dakle, može se slobodno reći da je ideja u ovoj priči donekle čak i izuzetno privlačna i dobra, ali je scenaristički gledano sve otišlo u 3pm kad je autoru ponestalo ideja negdje na početku raspleta.
Sad se možemo vratiti na početne konstatacije kojima opravdavam prolaznu ocjenu. Dakle, govorimo o Chiaverottiju i tu više ne treba ništa dodati. Mi koji smo prošli sve krugove pakla u Dylanovom svijetu svaki pomen na ovog čovjeka dočekujemo kao ubod žaračem u oko; potpuno smo svjesni matrice koju je neću reći koristio, neću reći praktikovao, neću čak ni reći koju je izmislio – nego matrice koju je brendirao u svom (ne)djelu tokom rada u SBE. Mi odlično znamo kako komotno možemo čitati samo prvu (pa možda i drugu) trećinu Chiaverottijeve priče i zatvoriti strip, jer će po isključivom pravilu ono što nas čeka za kraj njegovih nedjela pokvariti utisak o epizodi, o junaku, o serijalu, o izdavačkoj kući i čitavoj egzistenciji ove civilizacije. Osim, naravno, Partije sa smrću, koja je doduše i sama po sebi plagijat u određenoj mjeri. Jednostavno, taj čovjek je očito bio nervni bolesnik, nije više pitanje da li je namjerno izazivao reakciju svojim amaterskim raspletima i katastrofalno lošim izvedbama potentnih ideja: mi smo izgubili strpljenje sa njim i nemamo razumjevanje za njegov mentalni hendikep, jer nas je toliko puta razočarao. A ono što nas još više ljuti je činjenica da je kvalitet ideje, odnosno potencijal same priče toliko dobar da ga čak ni Chiaverottijeva užasna izvedba ne može pokvariti, pa sam tako i ja prilično loše volje u ovom slučaju: jednostavno racionalno objašnjenje je da priča koju čitamo zaista jeste interesantna u toj mjeri da je ni onakva brljotina od raspleta nije mogla pokvariti. Još jedan sitan detalj koji ide u prilog mojoj tvrdnji da ovaj broj liči na situaciju gdje Castelli praktično stoji iznad glave Chiaverottiju i daje mu instrukcije kako da izvrši korekciju scenarija je značajna količina dijaloga koji se odvija u stripu. Chiaverotti slovi za tipa koji je loša kopija Sclavijevog poetskog ega, te je većina njegovih izvedbi prije svega nakrcana manjkom tog istog dijaloga – sve fršti od nijemih pogleda, uzdaha, stenjanja i kojekakvih versa, a ovaj put to nije slučaj. Martinovo brbljanje progresivno napreduje u oboljenje, on svima i u svakom trenutku objašnjava i pojašnjava, raspravlja (najviše i najčešće sa dr.Forresterom) i gestikulira tamo gdje treba, čak je i aktivniji nego inače, trči, tuče se, šunja se i prikrada – dakle, postoji velika šansa da je ovaj broj išao na lektorisanje upravo Castelliju, ili je jednostavno morao da bdije nad Chiaverottijevim ludilom i ispravlja ga u određenim momentima.
Braća Cassaro su odradili pristojan posao. Možda je tu nekoliko sitnih pretjerivanja u gestikulaciji, ali generalno uradak izgleda jako dobro. Raduje me kad crtači koji nisu baš istrajni u obradi detalja kao što su grimase lica ipak budu svjesni svojih nedostataka pa ih kriju svojom jačom stranom – što su u ovom slučaju mnogo dobrih pozadina, pogotovo „noir“ momenti sa ulicama/pločnicima NY. Postoje određene razlike u crtanju Martijevog lika tokom odvijanja radnje i očito je da su Cassaros mijenjali uloge u izradi ovog stripa, ali to nikako nisu jako veliki propusti. Čak mi se svidjelo i kako su Javu potisnuli nekako u drugi plan, a istakli ženske likove, pogotovo dobro nacrtali Dianu i malu slatku, nemoćnu a opasnu Monique. Za pohvaliti su i slash scene, kojih hvala Bogu, ipak ima dovoljno da posluže kao alibi za moju pozitivnu ocjenu.
Naslovnice su priče za sebe, jako su lijepe i šarene i pune nevjerovatnih nedostataka. Govorimo o 91.epizodi Martijevog serijala i već smo svjesni da je Alessandrini velemajstor, ali uviđamo i to da kad pogriješi, to uradi kardinalno i očigledno. Na prvoj originalnoj naslovnici dugmad na Javinom sakou su, blago je reći, pobjegla u njegovu lijevu stranu. Meni nije poznat taj kroj odijela. Lutak je mješavina Christophera i Chuckija, s tim da ne liči dovoljno ni na jednog od pomenutih. Brodvejska pozadina je sjajna. Druga naslovnica koju vezujem za ovu epizodu (SR#92) je sušta suprotnost prvoj – odlično odrađena, pa iako naši junaci izgledaju kao da lebde u prostoru, fora sa letećim peglama, kofama, lampama i stolicama je odlično odrađena. Dakle, Alessandrini crta naslovnice koje privlače kupce, jer oslikava samo određene momente iz priče – bez šireg konteksta, i to je nešto s čim se konačno moramo pomiriti. A nije da je baš tako užasno loše.
Sveukupno gledano, stoji tvrdnja s početka teksta da je i ova priča u serijalu poslužila za predah između nekolicine dobrih, a ovo nije ni prvi ni zadnji slučaj u svijetu MM. Već odavno prije izlaska ovog broja osjetio se Alfredov boliq* sindrom, vrlo dobro smo znali da će se sve oteti kontroli i da će morati doći do katastrofalnog pada kvaliteta u ovom serijalu, da bi se imalo prostora napredovati. Ali, ako kojim slučajem imate slobodnih sat vremena – slobodno se uhvatite ovog stripa, ipak je to naš DSSM.
