Političke krize predstavljaju vrlo plodno tlo za stvaraoce visokih moralnih okvira i širokih životnih shvatanja, jer se – ovisno o temperamentu kojim je prožeta lokacija – takvim umjetnicima stvara ozračje u kome najjačim intenzitetom mogu osloboditi svoj talenat i publici ponuditi svoje viđenje situacije u kojoj se nalaze, a što bi ispaćenom i napola zatupljenom narodu moglo poslužiti kao model za izlaz iz krizne situacije. Alberto Breccia nije nikada bio jedna od sitnih duša, kupljenih kvazistvaralaca i lažnih mesija u svom kutku kreativnih dimenzija. Naprotiv, njegova evolucija u radu nastupala je progresivno i čisto, nevezano za okolinu u kojoj se nalazio – a živio je i radio u, ruku na srce, vrlo burnoj zemlji i među temperamentnim ljudima, čiji je duh mogao biti slomljen samo na najbrutalniji i najzvjerskiji način, kako su to pučisti i činili. U kontekstu temperamenta okruženja i bijede koja je zadesila južnoamerikance tih godina, Perramus se definiše kao kontraudar, lijevi kroše naoko posrnulog i izmlaćenog boksera koji uskoro pada na koljena, ali koji svom svojom silinom predstavlja reakciju jedino smislenu i ujedno gracioznu u svojoj nepromišljenosti, da je to ustvari jedino moguće rješenje kako bi se izbjegao nokdaun i konačni poraz u tom meču. Jednom rječju, oni koji Perramus čitaju po prvi put, sigurno neće biti zadovoljeni u potpunosti, a iako će doživjeti vizuelni orgazam neuspješno dešifrirajući zagonetne, groteskne Breccine table, srce će za početak ostati prazno, te će se upitnici iznad glava samo nagomilati.
Kako to već pouzdano znamo, Breccia je u to doba tražio partnera u stvaranju, scenaristu koji će mu pomoći da svoju ideju i viđenje borbe običnih ljudi protiv nasilne diktature u Argentini plasira na značajnija evropska tržišta. Stepen evolucije koji je taj magični naturalizovani Gaučo dostigao u kritičnom periodu pretočen je u ovaj strip i bilo je potrebno nekako zauzdati u standarde pripovjedanja to njegovo odbacivanje materijala i eksperimentisanje sa prostorom unutar opšte prihvaćenih normi u crtanju stripova. Izbor je pao na Juana Sasturaina, čiji je metodički pristup analizi radova u devetoj umjetnosti (razborito percipiranje) očarao starog lisca – i Breccia nije mogao odabrati boljeg kompanjona. Upravo se ta kombinacija lepršave kreacije i precizne metodike pokazala više no uspješnom kroz ovu novelu, pa tako mnogi kritičari Perramus vide kao cjelinu u kojoj ne postoje granice kojima se može odrediti gdje počinje i gdje završava čiji dio posla među autorskim dvojcem.
Osnovna nit koja povezuje zbirku novela u ovoj knjizi jeste borba za slobodu i prije svega, borba za povrat identiteta. Perramus, navodno glavni lik u priči (a u suštini samo jedan dio kolektivnog glavnog junaka), bježi pod naletom pučista i sklanja se u birtiju gdje bira snošaj sa Zaboravom, jednom od simbolički predstavljenih prostitutki, a koja će mu pomoći da zaboravi svoju prošlost. Nakon što odabira ime po brendu kaputa koji mu prostitutka daje, Perramus se nađe na plovilu kojim pučisti prevoze leševe likvidiranih reakcionara i tu upoznaje prvog saborca, Washingtona Sosu, zvanog Canelones. Uspješnim prevratom i bjekstvom sa tog mjesta, duet se nađe na zagonetnom otoku kojim upravlja Mr.Whitesnow, samoproglašeni diktator kojemu su iz perspektive ostatka svijeta date pune ovlasti zbog strateškog položaja samog ostrva, ali i zbog industrije prerade ptičjih govana koju je ovaj razvio. Na tom otoku duetu se pridružuje i treći dio kolektivnog junaka, umirovljeni otpadnik i kupljeni bivši reakcionar zvani Neprijatelj. Kvartet glavnih junaka biće upotpunjen starim Majstorom čiju ulogu utjelovljuje legendardni velikan svjetske književnosti, Jorge Luis Borges, a koji će sirovoj snazi, želji za istraživanjem, radoznalosti i povratku identiteta pridodati i dimenziju mudrosti. Jedan od zadataka koji će ekipa morati obaviti da bi povratila identitet i uobličila svoju borbu u smislenu formu jeste spašavanje duše izmišljenog grada Santa Marie (koji predstavlja Buenos Aires), a čije dijelove čuva sedam likova na sedam različitih mjesta u gradu. Avantura traje i čitalac gubi dodir sa vremenom paralelno sa gubitkom pojma o prostoru, koji je stari Breccia već dobrano prenatrpao svojim eksperimentalnim oblicima.
Ova novela je sa tehničke strane raspoređena u četiri knjige sa poglavljima i to nije slučajno urađeno. Naime, u ovakvoj vrsti pripovjedanja postoji ozbiljna opasnost od toga da čitalac zaluta između dijelova priče i izgubi glavnu nit – ili motiv zbog koje Perramus i jeste stvoren. Istina je da je naracija donekle pravolinijska i mi pratimo avanture naše čudne ekipe od trenutka kada je osnovni tim kompletiran, ali pomenuto zgušnjavanje crteža i sama alegorijska figura čitave priče dovode čitaoce i preko granice koja razdvaja stvarno i nadrealno. Alegorija je po definiciji proširena metafora, što praktično znači da se metafora proteže preko čitave misli i sastavni je dio svakog dijela izjave. U konkretnom slučaju, Perramus je satkan od alegorija do mjere gdje svaka izgovorena riječ bilo kojeg protagoniste u stripu nosi očit teret dvoznačja ili čak višeznačja (najčešće, naravno, od Borgesa kao ultimativnog mudraca u ovoj priči). U tom smislu, dijeljenje novele na četiri knjige i pored tehničkih poteškoća odnosno proteka vremena između stvaranja sveukupnog djela ima svoje puno opravdanje, a takav tehnički dribling mora se pripisati Sasturainu, koji je najhladnije glave postupio rezonski i opet, svojim metodičkim pristupom naprosto pojednostavio kompleksnost Perramusa. Teško je pobrojati sve minijature kojima je duet autora stvorio ovako masivnu alegoriju, ali dovoljno je za početak reći da se nasuprot grupisanju vojnih i policijskih jedinica koje predstavljaju pučiste/tlačitelje u stripu civili/potlačeni najčešće organizuju u cirkuske jedinice; tako je Mr.Whitesnow na Otoku govana morao oteti patuljke iz cirkusa da bi zapečatio svoju strahovladu, ili se u Santa Mariji nalazi cirkus u kome ljudi prodaju svoje identitete, ili su civili rulja – mutavi, hipnotisani posmatrači zbivanja koji aplaudiraju sex-reality-showu u zatvoru, i tome slično. Takođe, autori kao uzvišene zadatke glavnih likova definiraju nadrealne potrage za Dušom grada – a koju čuvaju građani, skriveni od maršala (pučista), a kasnije i potragu za Gardelovim osmijehom, nestalim zubima iz njegove lobanje. Cijelo vrijeme susrećemo cameo pojavljivanja likova iz stvarnog svijeta; osim Borgesa, tu su i Fidel i Marquez i Sinatra, svi u službi intenziviranja alegorijskog oblika pripovjedanja čija silina ima namjeru preovladati čitaocima i otvoriti im oči da bi vidjeli kako je brutalna bila sudbina tog naroda, i kako su brutalno morali uzvraćati udarce.
Glavno oružje kojim se pripovjeda ova priča, ipak je ekstravagantni Breccin crtež. Rekoh već da je u vrijeme stvaranja Perramusa stari majstor odbacio konvencionalan pristup crtežu u smislu poštovanja postulata u korištenju materijala, te da je evoluirao u umjetnika kome dotjerivanje i uljepšavanje predstavljaju veliki teret i koje će takođe izbaciti iz svog repertoara. Paralelno sa tim procesima gdje on eksperimentiše sa različitim materijalima, od laviranog tuša, sjenčenja, kapanja, struganja, akrila, olovke, kista i kolaža, Breccia prihvata ekspresiju kao osnovu stvaranja likova i jedino su mu bitni izrazi lica koje crta nasuprot formalističkog oblika. Tako ćemo se na prvo čitanje jako teško snaći u tom vrtlogu lica isprepletenih u neformalnim razmjerima i biće potrebno vremena i proučavanja njegovih vinjeta da se poslože osnove njegove poruke u nešto nalik smislenom objašnjenju. Jedna od vodilja u procesu dešifrovanja njegovog crteža može biti i činjenica da je od svih likova iscrtanih u ovom stripu, jedino Perramus taj čiji lik donekle zadovoljava čistu formu. Pored toga, dodatni teret oku laika predstavlja i nadrealno miješanje crne, sive i bijele boje u kreaciji pozadina koje su u prve tri knjige značajno ili čak maksimalno umanjene u korist gore pomenute ekspresije likova. Nerijetko imamo priliku da svjedočimo scenama gdje su u jednom trenutku interijeri prostorija savršeno iscrtani do detalja, a slijedeća vinjeta ponovo donosi skoro-pa-halucinogeni prikaz uskomešanih crta lica; u drugom slučaju, uživamo u njegovom poznatom stilu a la Mort Cinder, a onda nas zapanji fenomenalnim totalom nekog dvorca ili stambene zgrade. Dakle, Perramus je apsolutno remek-djelo u crtačkom smislu i dekodiranje Breccinog djela je pojednostavljeno do krajnje mjere – jer razumijemo želju kreatora da i dalje istražuje i pronalazi.
Vulgarnosti kojima ova novela obiluje mogu se pripisati kreaciji intenziteta koji sam već pokušao objasniti, jer i tokom ovako uzbudljive avanture gdje se mora obratiti pažnja na detalje, može doći do određenog zamora i samim tim, značajnih propusta. Zato su Sasturain i Breccia insistirali na stalnom podizanju pažnje, a vulgarnosti uokvirene u prikaze spolovila, prostitutke, Falusov šou u zatvoru, mjerenje penisa u Las Vegasu itd., samo su oružje kojim su se oni poslužili i zato im ne treba zamjeriti. Ako iko poznaje mentalitet Argentinaca, to su Argentinci.
Sila i nepravda se zaista mogu pobjeđivati na razne načine, a Perramus je jedno od značajnijih poprišta te bitke u svijetu devete umjetnosti. Mnogo je konotacija koje se mogu izvući iz poruka koje nam nosi ovo djelo, ali osjetim da je osnovna pomisao da, kada se već odlučite ne predati i krenuti u borbu da vratite svoje Ja, prvo što morate učiniti je svojevrsni reset vaše osobnosti. Perramus je ostavio sve iza sebe, vjerovatno zbog izdaje (jer kako su ga drugačije pronašli na početku priče), te u potpunosti slijedio svoje instinkte, a ubjeđenja nikad nije stavio pod upitnik. To mu je omogućilo da se njegovoj borbi pridruže njemu slični, pa da stekne utisak da nije usamljen u svojoj nakani i da slijedi pravedan put. Perramus je dakle, osim što predstavlja kaleidoskopski prikaz nečega nalik vječnoj borbi za slobodu, entuzijazmom nabijen putokaz u kom smjeru se te bitke mogu i trebaju voditi. Kako je to lijepo jedan drugi književni velikan upakovao: „Juče sam bio slobodan, danas sam se odmetnuo – da bih postojao, a sutra ću biti potpuno slobodan tako da moje postojanje bude rezultat mog odmetništva“.
