V for Vendetta

U jednom od intervjua kojima je pokušao objasniti originalnu ideju iza ovog remek-djela stripske umjetnosti, Alan Moore je priznao da se kao još nepotpuni anarhist po ubjeđenju, često motao na protestima po Engleskoj, koja je tada (u dobu mrske Tačerke, tj.apsolutizma Konzervativne stranke) počinjala da liči na totalitarno društvo u kome su ljudima otimali mogućnost da budu vladari svoje sudbine kroz postepeno ukidanje određenih sloboda. To je u suštini i pojašnjenje alibija za pojam anarhije kako ga Moore vidi i kako ga pojednostavljeno, ali metaforički prezentira svojim čitateljima u ovoj grafičkoj noveli. Po nekim mišljenjima, Moore nudi čitaocima da odaberu stranu u simbolički predstavljenom sudaru fašizma i anarhizma, no i ta je tvrdnja na subjektivnoj procjeni za svakog ponaosob, jer je nemoguće izvagati u kojoj je mjeri Moore lična ubjeđenja podredio ultimativnom cilju borbe. No, koncept ovog stripa prvenstveno oslonjen na njegovo savršeno pripovjedanje, mnogo je komplikovaniji u svojoj slojevitosti kroz poruke koje odašilja. Epitet „bezvremenski“ ovaj klasik zaslužuje iz nekih drugih razloga – ne isključivo zbog odrednice borbe za slobodu putem bezvlašća, već prije svega osnovne ideje koja pred surovi, fašistički i rasistički sistem države suprotstavlja pojedinca lišenog straha od neuspjeha i nemoći, potpuno uvjerenog u svoju konačnu pobjedu. Ta pobjeda koja će u dogledno vrijeme razbistriti umove onih kojima je i posvećena, ultrakreativni je performans individue koja je lišena svih utega nametnutih sistema vrijednosti i samim tim savršeno pogodna da, bez oraha u džepovima povede mase panjeva u oslobođenje notama koje sviraju eksplozije u njegovoj režiji. Dakle, koncept odabiranja puta anarhije u ostvarenju svojih težnji (i težnji robova) naspram takozvanog „zakonitog“ puta dijametralne su polazišne tačke u filozofiji borbe kao takve, ali opet zavisi direktno od izvršioca, odnosno osobe koja vodi tu i takvu borbu. Sasvim je jasno nakon iščitavanja ove novele da Moore na jedan perfektan način uvodi kompletnu misao o bezvlašću kao jedinom izlazu ka slobodi u samu srž stripa, te mu on služi kao – uopšte nije floskula – kompletan i moćan medij, koji će u punom smislu riječi prenijeti poruku širokim narodnim masama kako i zašto je ovaj način borbe ispravan, odnosno kako je samo ono društvo zasnovano na slobodnom dogovoru, ispravno uređeno društvo. Nadalje, nemoguće se prevariti i pomisliti da je V for Vendetta neka vrsta alibija za donekle sumanuto-utopističku ideologiju koja od pravične ideje postaje ideologija u trenutku kada je dvije individue prihvate zdravo za gotovo, jer Moore ponovo ide korak ispred svih, te glavnu ulogu daje liku čiji identitet iako ogoljen, nikada neće biti potpuno otkriven. Naime, ideja je ta koja je nesalomiva i neuništiva, a lica i ljudi se mijenjaju. Samim tim, svaka ideologija je pogrešna, jer samim svojim postojanjem anulira prvu i osnovnu ljudsku slobodu. Ovakva filozofija nije nimalo jednostavna i plošna, a vizionarski epitet nije umjesan, obzirom da znamo da je etat – država, od svojeg postanka samo nužno zlo i forma izmišljena da oduzme što više slobode jedinkama, sve u korist određene elitne grupacije zaokružene u tzv.“državni aparat“. Dakle, samo je pitanje načina na koji će nam istina biti ponuđena, odnosno intenzitet priče koju nam pričaju – da bi se osvijestili i konačno progledali.

V for Vendetta je nastajao u periodu između 1981. i 1988.godine, a nakon gašenja edicije Warrior koja je sa Mooreom postigla dogovor oko štampanja ovog vrlo zahtjevnog političkog „manifesta“, odnekud se pojavio DC Comics i preuzeo sva izdavačka prava. Sve informacije vode ka činjenici da je Moore skoro do kraja ostao uporan i nije podlegao politici američkog izdavačkog giganta, insistirajući da V for Vendetta ostane u svojoj prvobitnoj, izvornoj formi. Ipak, 2005.godine ovaj strip je ekranizovan, ali sasvim je jasno da skoro pa nakaradni film snimljen po ovoj grafičkoj noveli ne samo da je ponuđen masama tek nakon pobjede totalitarista (konformista) nad slobodarskim idejama, već nije uspio prenijeti ni djelić siline kojom Moore decidno prijeti ljudima (čitaj: hipnotisanim panjevima), pa je apsolutna potreba posjedovati kopiju istog ako se želi uploviti u dimenziju posebnih i slobodno mogu reći, najboljih uradaka u devetoj umjetnosti ikad. Na kraju krajeva, ovo i jeste ne samo odličan strip, već i Anarchy for dummies manual.

Radnja u ovom stripu odvija se 1997.godine, što je za vrijeme nastanka istog predstavljalo blisku budućnost. Naime, u toj verziji Engleske (i vjerovatno Oceanije, tj.njenih kolonija), fašistička stranka NorseFire je preuzela vlast u državnoj tvorevini zaokruženoj i izolovanoj od ostatka svijeta koji je prošao nuklearni, sveopći rat. Ideja NorseFirea, koji je instalirao pet poluga moći u kontroli države, apsolutno je zasnovana na temeljima autokratije i totalitarizma, te liči na unaprijeđenu kopiju aparata iz Orwellove „1984“. „The head“ je mozak upravljanja i ujedno glavni koordinator moći, otjelovljen u jednom čovjeku koji u određenom trenutku odbacuje isprazna obećanja masama i pokazuje svoje pravo lice i karakter nafilovan ludilom vlastoljublja i moćoljublja; „The nose“ je skup istražitelja/detektiva koji prate i privode zakonu neistomišljenike, poslušnici koji znaju malo više od ostatka naroda, ali samim tim automatski postaju poslušniji; „The fingers“ su policijski službenici, prosti prašinari, batinaši, epizodne role čije pesnice narodu ostavljaju bol, rane i hematome; „The eye“ je služba za nadzor i praćenje tehničko-taktičko-elektronskim sredstvima, jedan dio entiteta koji će godinama poslije neko drugi definisati kao boga Medija, dok je „The mouth“ odjeljenje za mas-medije – kojim se opet direktno upravlja sviješću narodnih masa. 5.novembra 1997.godine nepoznati terorista diže u zrak zgradu engleskog Parlamenta, i tu počinje hajka za njim. Jedini trag kojim službe raspolažu je groteskna maska koju tajanstveni terorist sa plaštom nosi, a simbol je Guya Fawkesa, anarhiste i zavjerenika s početka XVII vijeka. Uporedo sa pojavljivanjem V-a, upoznajemo se i sa Evey, mladom djevojkom koja mora prodavati svoje tijelo da bi preživjela, a V je spasava od potencijalnih ubica, koji su ustvari policajci.

Kada bi probali objasniti zašto Moore uživa status „jednog od najboljih scenarista“ u svijetu stripa, vjerovatno bi se moralo poći od činjenice da u svojim pričama – ako se odstrani srž ideje – ne izostavlja nijedan detalj u cjelokupnosti fabule koju pripovjeda. U službi takvog perfekcionizma, Moore je kao prvi korak osmislio mračnu atmosferu svog viđenja buduće Engleske, te kompletan upravljački sistem, tj.vrhušku same države. Opet smjelo ponavljam, to nisu bile nikakve vizije, jer je i sam nekoliko puta priznao da su mu detalji poput „marica sa nadzornim kamerama“ kojima je Policija rastjerivala demonstrante početkom 80ih godina, te rasističke izjave vladajućih Konzervativaca usmjerene protiv ljudskih sloboda jednostavno poslužile u slaganju mozaika. Pored navedenog, do tančina je i savršeno osmišljen underground u kome V obitava, i ta njegova famozna Galerija sjenki, gdje naš junak ljubomorno čuva ostatke prošlosti poput velike biblioteke sa Cervantesom, Danteom, Shakespearom itd., ili jukeboxom, te sva ta silna tmina koja izbija iz londonskih ulica i ćoškova – gdje se prelama sudbina čovjeka i čovječanstva. Osim toga, on se služi izuzetno maštovitim likovima koje čitaocima maksimalno približava na način da ih potpuno eksponira i ogoli; V je zaista poseban slučaj u svojim performansima, Šekspirovinama kojima raspreda, ruši i modelira moralne postulate, te sablasnom pojavom koja osim pogođene poente tajanstvenosti i osvete, servira značajnu dozu užasa kao osnovnog sastojka borbe protiv sistema (sve sa iskrenim ali jezivim osmijehom). V jeste junak i to ultimativni, ali je ujedno i ubica, terorista, hladnokrvni osvetnik i manipulator. Sa druge strane, V ostaje originalna inačica junaka zbog ispravnosti svake svoje male osvete i upravo u tim analepsama i podsjećanjima na porijeklo V-a, Moore zaokružuje dio priče koji se odnosi na glavnog lika. Taj alibi Mooreu služi da dalje uvezuje pravolinijski tok radnje i rješava pitanje ispravnosti ideje takve borbe – u pronalaženju i treniranju nasljednika koji će imati čast da kao sledeći nosi masku. Na prvi pogled, zaista je Moore predao kontrolu kompletne radnje u ruke svom glavnom junaku, apsolutno je sve koncentrisano na njega, i V je taj koji manipuliše svakim događajem kojem u stripu svjedočimo – sve do momenta kada opet moramo odlučiti da li je V for Vendetta prosta poruka čitaocima i ponuda izbora oružja za duel sa državom/elitom ili Mooreova vizija budućnosti u kakvu nas realnost vodi. Ili oboje.

Može li se i u kojoj mjeri povući paralela između junaka poput V-a iz ove bezvremenske sage i recimo varijante u koju su pretvorili Batmana, vrlo je diskutabilno pitanje, ali je i toliko očigledna podudarnost – dijametralno različitih puteva. Naime, V je oličenje i temelj borbe za slobodu putem bezvlašća, dok je Mračni vitez transformiran u V-ov pandan, borca za pravdu putem zaštite zakona. Ako se slijedi ta crta, jasno ćemo upasti u zamku pitanja koliko je komercijaliziran lik Batmana, te iskorišten da u određenoj vrsti hipnoze drži mase ljudi koji ne mogu ili ne žele razumjeti da je vlast u rukama malobrojnih i da je jedini cilj svakog njihovog poteza – potpuna kontrola. Daljim razmatranjem ove pretpostavke (paralele) naći ćemo se pred zidom beznađa, jer sve ukazuje na pomenutu igru varanja, a Mooreovo viđenje budućnosti civilizacije može lako prerasti u predskazanje koje se obistinilo. Nemoguće je porediti V sa bilo kojim od heroja koji postoje u stripovima, on nije taj.

Crtež u ovom stripu potpuno je u službi Mooreove naracije i najlakše je tu površnost osjetiti u ritmu kojim Lloyd uspješno prati akcije glavnog junaka. Osim što savršeno dočarava sablazan kojom isijava V, od šešira, maske do plašta i kopče na opasaču, gestikulacija i akcione scene s jedne, te teatralna atmosfera u kojima V recituje stihove i mudruje s druge strane, su takođe osjetno naglašene u odnosu na mrak i bezvazduh okoline. Nekima bi se ovaj stil crtanja mogao učiniti donekle arhaičnim, pa možda čak i amaterskim, ali istina je da su gospoda Lloyd i Moore vizuelno savršeno dočarali budućnost koja nas je čekala – i koju smo nekako i dočekali bez nuklearnih ratova. Kako rekoh, cijelim tokom radnje u stripu preovladavaju tamne boje, i tu nema nikakvog poigravanja sa svjetlošću: pristup je analognog tipa, tj. ono što je mračno, oslikano je tamnim – dok su scene eksplozija nalik vatrometu prelaz ka svjetlijem okruženju. Crteži hrpe sporednih likova u priči, kao i onih u prvom redu po važnosti uloge, jednostavno nestaju pod tamnim plaštom osvetnika, jer je zbir njihovih doprinosa poenti ove novele manji od V-ovog. Gestikulacija je općenito prikazana dramatičnom, pa i taj aspekt služi svrsi. Činjenica da je recimo Gibbons u The Watchmen odradio „atraktivniji“ posao naspram Lloyda manipulacijom perspektiva i čistijim linijama ne znači apsolutno ništa i ne degradira ovaj uradak. Ovaj strip je morao biti originalan na svoj način – i to je ovakvom, koherentnom kombinacijom naracije i grafike postignuto. Naspram Watchmena, V for Vendetta nema nijednu jedinu vinjetu gdje tekst guši kadar, ako ćemo biti sitničavi i upoređivati ono što se uporediti ne treba. Doduše, na mnogim se forumima odavno vode rasprave koliko je zaista bolji V for Vendetta u izvornoj, c/b varijanti od kolorisane verzije, koju sam i ja pročitao. Table koje se mogu pogledati na netu idu u prilog te tvrdnje, sve izgleda neuporedivo bolje i snažnije, pa ofarbana verzija u usporedbi više liči na (jezive) slikovnice iz 40ih godina prošlog vijeka, gdje upravo taj Lloydov „arhaični“ stil crtanja likova dolazi do izražaja. Može se reći da su crtež i fabula savršeno tajmirani i maksimalno uvezani u jednu cjelinu, te da se ne može ni zamisliti da drugačiji grafizam vjerodostojnije objasni V-ov poduhvat.

Ukupni dojam nakon čitanja ovog stripa je nemjerljivo jak naspram svih ostalih pročitanih stripova, jer ima tu težinu „klasika“, i priča i scenario su ti koji zaslužuju maksimalne ocjene. Tehnički gledano, V for Vendetta je podijeljena u tri knjige koje se nikako ne bi mogle zasebno čitati neovisno jedna od druge, pa u tom smislu predstavlja kompleksan materijal, ali najjači simbolizam dolazi upravo neopterećen formalnošću (simbol slova-broja „V“ se proteže od broja ćelije u kojoj se V nalazio tokom boravka u Larkhillu, preko početnih slova svakog poglavlja u stripu, do okrenutog simbola „V“ u krugu - znaka anarhije, itd). Jednostavno, napor uložen u kreiranje ovako kompleksnog lika kao što je V i ovako kompleksnog štiva za čitanje zaslužuje najbolje kritike, složili se mi sa načinom V-ove borbe ili ne. Čak smatram da je ova novela jedna vrsta bajke za današnje generacije, ali ne može izazvati podsmjeh. Današnji muškarci koji ponosnu briju obrve i izgledaju kao roze kanisteri na električnim romobilima, ali i žene koje oblače maskirne uniforme, idu u vojsku i imaju muda nikada ne mogu reći da je ovo neozbiljna materija za proučavanje i propali san, iako su oni otjelovljenje rezultata izgubljene bitke sa Konformizmom (Sloboda-Konformizam 1:5, poluvrijeme 1:1). Mi uopšte ne trebamo ići u samoprocjene u kakvom okruženju živimo, čime naše mogućnosti ograničava država u kojoj smo – bila ona neofašistička u punoj snazi, nagovještaju ili pokušaju od države, isto nam se piše. Pobogu, naravno da radimo za platu, sve je skupo. Mi smo „sa Balkana“, od nas se ne očekuje da budemo heroji, nego blago retardirana masa. Nek se neko drugi pentra i skače po krovovima i postavlja eksplozive; mi smo odavno otvorili online frontove, i svaki dan nas tamokarce ranjavaju.