Nakon eksplozivne završnice prve sezone, gdje su najbolji neprijatelji i najgori prijatelji zamijenili mjesta u sukobu sila dobra protiv sila zla i kaosa protiv reda, gdje su članovi obitelji u najboljim namjerama radili najgore stvari, a glas razuma je stizao iz najmanje očekivanog mjesta, gdje je Zemlja skoro ostala bez mjeseca i posljedično bez ljudi a Đefri je morao ubiti druga za porodicu Smit, u drugoj sezoni stvari su krenule na gore – Đefrija puca pubertet.
Šalu na stranu, nakon stvarno epskog završetka prve sezone, druga ne počinje laganim tempom već nastavlja istom žestinom. Čak se i pojačava. Veliki starci ne da dolaze nego su već tu! Nemojte da vas zavaravaju naizgled lagane epizode poput Sexa sa Đeni Smit ili Zastoja. Iako izgledaju kao predah, one su tu s razlogom. Naime, nakon već spomenute završnice, ovaj početak novog poglavlja služi scenaristu da se više fokusira na likove. Ako promatramo kompletnu prvu sezonu, vidimo da se i tu događa dobar razvoj likova. Od jednostavnih postavki da lakše uđemo u priču, vremenom vidimo da sva opća mjesta nisu baš tako jednostavna. Otkrivaju se tajne, likovi se zaljubljuju, lome se srca i ljudi odrastaju. Priča, sve u svemu, uvijek ide naprijed. Čak i kada putuju kroz vrijeme u prapovijest. Pri kraju prve sezone dobili smo barem pola tuceta likova koji su ipak bili podređeni većoj priči bez da ih podrobnije upoznamo ili da se razviju. Upravo tome služe priče kao što je Zastoj.
Priča počinje poznatim pokretačima radnje gdje se jedan Smit nenadano teleportira. Za razliku od 13. broja gdje je Đeni završila u Pragu, ovaj put se to dogodilo Đefriju i njegovim drugarima. Bred Amstrong, nešto stariji od Đefrija sa kulerskim lookom i ciničnog pogleda na svijet koji se u pravilu ne druži sa „djecom“ ali ih trpi jer ih veže ljubav prema geekovskoj kulturi (a i tako može pokazati da je zreliji od njih) i Stiv Dedalus, vršnjak koji misli da je Kyle Rayner najbolji Green Lantern, su zapravo i jedini prijatelji koje je Đefri uspio naći na sveopće oduševljenje svoje majke.
I tako se to odabrano društvo našlo na otoku koji izgleda kao, ali definitivno nije, raj zemaljski. Prije nego što se stignu snaći, pucaju na njih. Kao da to nije dovoljno, izgleda da nisu to jedini stanovnici otoka ali da i drugi dijele istu želju za njihovim ubijanjem. Naime, ti drugi stanari su naši stari znanci Vukodlaci. Povrh svega, nitko tu nije slučajno!
Yggdrasil, Amenomihashira ili Calabi–Yau cijev
I od tuda kreće priča kojom se kao na toboganu, munjevitom brzinom izmjenjuju pop kulturne reference… Zapravo bi bila bolja metafora da su te reference ljestve po kojima se penje priča. Jer, koliko god ih je hrpa, i bez svesrdne urednikove pomoći da ih poveže, ne bi se svatko snašao, one odgovaraju našim likovima. Istini za volju, oni su jedni od nas, jedni od nas geekova, dio fandoma. To cjelovečernje sipanje referenci i poredbi tako svojstveno pravim zaljubljenicima u nešto koji tako teško nađu nekoga tko će ih slušati i razumjeti. Tako je lako se poistovjetiti s tim likovima. Doduše, ne sjećam se kada je zadnji put Lemurijanac pucao na mene iz revolvera.
Ako govorimo o hrpi djece na pustom otoku, naravno da odmah iskače referenca na… naravno, Gospodar muha (Tko je rekao Battle Royal?). Priča koja govori o tome što bi se desilo da osobe koje odgajamo ostavimo da djeluju same. Da li bi se ponašale kako mislimo da smo ih naučili ili bi se ponašale onako kako smo ih stvarno naučili? Dajući iskrivljenu sliku onoga što smo mi. Dok je klasični roman prikaz psihologije djece koliko i preslika postupka nas odraslih, ovaj strip se fokusira na ono najočitije. Strah. Da li ih ikad naučimo do kraja što sa strahom? Strah od drugih, od nedoznatog, od… sebe?
Tako Đefri i ekipa, umjesto da teoriju koju znaju primjene na novoj stvarnosti, oni su u konfliktu s nepoznatom situacijom, odlučili stvarnost prilagoditi sebi i poznatim obrascima ponašanja. Kako je Đefri lovac kao i Vukodlaci, dobili smo recept za prvu sezonu. I jedni i drugi, ma koliko god ih njihovi poučavali, izgleda da su najviše naučili promatrajući postupke svoje obitelji.
"A ti si znao da sam ja dio vas?" - kaže Gospodar muha.
Konačan sukob i završetak neću otkrivati. Prava priroda otoka, kao i razlozi zašto su tamo, su prilično dobro smišljeni i dosta neočekivani ako promatramo samo ovu epizodu pa ih je posebno šteta otkriti u recenziji. Kad na to dodamo da je dobrotom izdavača sve ovo dostupno online (link u zanimljivostima), odvojite dio svog dragocjenog vremena i pročitajte strip.
Osvrnuo bih se samo još na jedan detalj: Cvijet želja s kojim su se naši junaci, svaki za sebe, susreli. Stiv, u svojoj dječačkoj nevinosti poželi nešto i iz svijeta fikcije u kojem živi. Bred je već odrastao i što namjerno što zbog uslova života, želi si natovariti sve više tereta na leđa. Misli da to tako ide kad odrasteš. Istu stvar preslikava na svoj odnos sa Sindi.
Đefri je negdje između. Nasilno otrgnut iz dječje bezbrižnosti mora se hrvati i s velikim razočaranjima u očinsku figuru te se lomi između toga da traži novu figuru ili da jednostavno odraste. Ono što ni više dimenzije nisu uspjele napraviti, napravio je jedan cvijet. Ako je to uopće bio cvijet.
Od loših strana možda bih izdvojio to što se sve prebrzo događa. Zbog toga svi postupci likova nisu najjasniji. Toga je svjestan i scenarist pa pri kraju pokuša dodatno pojasniti neke događaje.
Epizodu crta Maxim Šimić. Nakon što je na ZZCP debitirao u kratkoj priči Get to France u 14. broju, dobio je ne lak zadatak da iscrta finale prve sezone (brojeve 18-20). I položio! Maxima pratim još iz doba prije eksplozije društvenih mreža kada si nove informacije o starim ili novim crtačima pratio preko njihovih blogova. Na njima se lako mogao pratiti rad, razvoj i traženje svoje linije. Kod Maxima, koliko se sjećam, od početka je bilo vidljivo da se radi o talentiranom, već gotovo izrađenom crtaču kojem samo treba brušenje. Njegov crtež, iako nije potpuno čist, odaje siguran potez tušem, promišljanje planova i balans crnog i bijelog. Likovi su mu stilizirani, blago karikaturalni sa dosta gestikulacije i izraženih emocija. Nešto što je na ton serijala kakav je ZZCP sjelo kao naručeno. Za sebe kaže da mu je Biuković bio uzor, to možda nije isprve uočljivo jer se to mahom odnosilo na knjige koje je pokojni Eddy znao ilustrirati a gdje je koristio sličan stil. Jedino što je tih godina odavalo neiskustvo u Maximovim stripovima je u pogledu jasnog pripovijedanja. To je najčešće bio vidljivo kod stripova koje je on radio po vlastitim scenarijima. Činilo se da žuri, kao da želi svoju priču što prije pretočiti u strip. U ovom broju, za osnovnu postavku table je zaslužan veteran ZZCPa Vladimir Kuzmanov tako da je možda i zbog toga ovdje to puno, puno glađe. Prava je šteta što je to i posljednji Šimićev rad na serijalu.
