Witiko!

„Ono si što jedeš“ slogan je filma „Ravenous“ režiserke Antonije Bird koja je uz nezaboravnu glazbu Damona Albarna donijela priču o indijanskom mitološkom zloduhu Wendigu i kanibalizmu u izoliranoj vojnoj postaji. Ta mješavina vesterna, horora i crne komedije iz 1999. godine poslužila je kao inspiracija Morenu Burattiniju i Robertu Raveri za desetu priču iz Kolor edicije, ali dok je film na mene ostavio odličan utisak, ova je priča razočaranje. Ukratko, mlaka priča o čudovištu koje stvara malo straha među Indijancima, Zagor, Čiko i Doc Lester love ga i na kraju je poraženo uobičajenim magijskim posredovanjem. Nakon pročitanog, mogu se tek zapitati je li moguće da se svaki početnik na Zagoru hvata u koštac s raznoraznim čudovištima koja se lako pobjeđuju, atmosfere uopće nema, radnja je banalna, a nesretni Burattini ih prihvaća bez problema, bez imalo kritičkog stava!? Ja se samo pitam čitaju li ti novi autori Nolittine priče? Jesu li pročitali „Tigra“, „Tjeskobu“, „Tajanstvene vode“? Jesu li pročitali Sclavijevo „Prokleto blago“, Toninellijevog „Jetija“ i Caponeove „Hagotova moć“ i „Hiljadu lica straha“!?

Je li došlo do toga da se moramo zadovoljiti ovakvim nemaštovitim pričama autora koji svoje adute temelji na nekakvom eksplicitizmu (ovdje npr. odsječena vojnikova noga, kanibalizam, klanje trapera i njegove žene) i nekakve labavo sugestivne horor atmosfere? Oni bi trebali biti nove snage, ali izgleda od toga ništa. Testi, Eccher, Perniola, Ravera-svi su pali na tom ispitu dotaknuvši se nadnaravnog i horora. Pa bog te mazo, Castellijeva „Zelena prijetnja“ je remek-djelo naspram njihovih priča. Da se razumijemo, priča je imala potencijala, jer uzeti jednog indijanskog mitološkog zloduha i ubaciti ga u snježnu sugestivnu atmosferu nudilo je puno više nego što smo dobili.

Definitivno sam očekivao puno više od ove priče zbog nekoliko razloga. Prvi je čudovište temeljeno na Wendigu iz indijanskih legendi, a ne iz Bosellijevih i Burattinijevih interpretacija uglavnom povezanih s Hellingenom. Općenito uloga Wendiga u Zagorovom serijalu nije adekvatno iskorištena. Wendigo je snažna figura u indijanskoj mitologiji, pa me čak i scenarist Bosellijevog kalibra razočarao u „Crnom plamenu“, a pogotovo ono što je s Wendigom uradio u Hellingenovom povratku, a o Burattinjevoj upotrebi Wendiga u posljednja dva pojavljivanja ludog znanstvenika radije ne bih, je** ga, pazim na tlak. Po meni su svi ti pristupi pogrešni i iskreno sam se obradovao jer je u ovoj priči konačno opisan kako i treba. Ovdje je Wendigo ili Witiko, ako želite, oblikovan prema karakteristikama iz indijanske kulture-zloduh koji zaposjeda tijela onih koji su se umrljali zlim djelima, u ovom slučaju kanibalizmom. Scenarij se temelji na ideji da je nesretni vojnik podlegnuo kanibalizmu jer nije imao što jesti u tim surovim uvjetima. Ma nemoj, a oko njega nekoliko usmrćenih vukova!? A on, ćap baš za nogu mrtvog vojnika! Nelogično i bez veze, tek mlako opravdanje za pokretanje radnje.

Veći dio cijele priče je temeljen na istrazi nestanka vojnika i na onome što stoji iza toga, a sve je to prilično monotono. Likovi hodaju, stoje i neprestano pričaju, nema nikakvih neočekivanih događaja ili zaokreta koji navode Zagora i Doca da otkriju misterij. Nema dinamike koja daje osjećaj da oni igraju ulogu, nisu izravno uključeni u opisane događaje tragične sudbine vojnika, a to, morate priznati, ostavlja ravnodušnost. Kad sam već kod Doca, on je neadekvatno iskorišten u ovoj priči. Ova je edicija osmišljena da nam popratni ali važni likovi iz Zagorovog svijeta ispričaju svoju prošlost. I u početku je nekako sve klapalo, ali je došlo do toga da svaki taj lik ima tragičnu prošlost, pa se sve to vremenom ofucalo. Ovdje je izbjegnut povratak u prošlost, uostalom, Doc Lester nam je ispričao svoju prošlost u Toninellijevoj „Nemani iz Crne rijeke“, i mislim da je to sasvim dosta.

U prvom dijelu priče Doc sudjeluje u istraživanju zajedno sa Zagorom, Zagor pita za njegovo mišljenje i sluša njegove savjete. Doc također u nekoliko navrata pokazuje, osim tipične dobroćudnosti koja se očituje u svađama s Čikom, i osjetljivost i ljudskost koja je oduvijek karakterizirala darkvudske trapere, ali nažalost, to je sve od Doca. Ovdje je problem u činjenici da je Doc suvišan lik budući da ne daje nikakav čvrst doprinos priči. Pazite, ako je Čiko pratitelj Zagoru, ovdje je Doc pratitelj Čiku, razmijene poneku (čak i uspješnu) foru, i to je uglavnom to. Uglavnom, da nije bilo (ponekad) smiješnih prepucavanja s Čikom, ne bih ni primijetio njegovu prisutnost. Premalo za jednog karizmatičnog lika poput Doca.

Atmosfere nema. Priča je trebala imati snažnu dozu neizvjesnosti i straha, ali ovdje toga nema. Priča s prisutnošću Witika, legendarne figure koja plaši Indijance, trebala bi imati karakteristiku da prenese čitatelju taj osjećaj straha i užasa ili barem njegov mali dio. Umjesto toga cijela radnja se odvija kao da je protivnik medvjed, a ne mitska figura jednog zloduha. U tom smislu dovoljno je ponovno pročitati Nolittinu davnu priču „Vukodlak“ kako bi nadobudni novi autori shvatili koliko je važno čitatelju prenijeti taj osjećaj straha i jeze koje su, na primjer, stanovnici malog planinskog naselja Stormy Passa osjećali zbog prisutnosti vukodlaka. Nagledali smo se raznih kreatura u serijalu i odgovorno tvrdim da je ovo čudovište, čovjek koji je postao takav kao posljedica kanibalizma, potpuna besmislica, jer sam uvjeren da bi cijela priča bolje funkcionirala bez transformacije vojnika u čudovište. Witiko se mogao inkarnirati u odabranu žrtvu jednostavnim ulaskom u njegovo tijelo, bez mijenjanja vanjskog izgleda, s nadljudskom snagom, agresijom i životinjskim instinktom. Mislim da bi takav protivnik bio daleko prihvatljiviji, pa i daleko zanimljiviji od čudovišta kojeg imamo u priči. To je uradila Bird u svome filmu, a glavni negativac, maestralni Robert Carlyle, savršeno je jezovit u toj ulozi. Srž indijanske legende o Wendigu je neutaživa glad za ljudskim mesom, ovdje, pak, čudovište baulja divljinom i ubija ubijanja radi.

Definitivno nije pomogao ni Barisonov crtež te nesretne kreature, grafički je apsurdno i groteskno i puno je bolji dojam ostavljala skrivena u sjenci ili kada se vrlo malo pokazuje, kao na početku. Ako su autori htjeli čudovište, to se moglo i bolje. Ovako izgledom, kandžama, glavurdom i razjapljenom gubicom iz koje cure sline i pritom reži famozni grooowwll, upotpunjava farsu koju su nam autori donijeli u završnici. Ukratko, imate čudovište, sukobite s njim i porazite ga nekim magijskim posredovanjem-stvari viđene već toliko puta. Da sumiram, cijela faza prije sukoba je preduga i bez neizvjesnosti (tek je dio s vojnicima i izgladnjelim vukovima dobar), potom završni obračun u kojem je deus ex machina medaljon koji je indijanska djevojka napravila Zagoru jer joj je spasio život. Dvoboj s čudovištem čak nije loše izveden, dosta je poteškoća, ali je šteta što su autori iznašli priglupo rješenje za njegovo uklanjanje, upotrijebljeno samo kako bi se pronašlo brzo rješenje za zatvaranje priče, i tako još više umanjili priču. Witiko je poražen, ali nije eliminiran, prisiljen je napustiti tijelo opsjednutog čekajući da pronađe drugog nesretnika. Jedva čekam.

Šteta što je Barisonov talent potraćen na priču koja bi u srži trebala imati horor atmosferu, a sve ispada kontinuirano istraživanje naših junaka i tako potencijal horora ode u nepovrat. Od priče s mitološkim indijanskim zloduhom očekivao sam zlokobniju atmosferu, punu užasa, a s obzirom na cjelinu, sve je to vrlo mlako. Barison zna dočaravati mračnu i jezovitu atmosferu, ali ovdje jednostavno nije imao inspiracije, a ni kolor mu ne ide na ruku.