Zarobljenica Hurona

Zagor

ZG KOZA 13 | 126 str.

Zagor i Čiko su u posjeti staroj traperici Minervi MacMahoney, koja poslije večere priča priču o mladima Zagoru i Banacku, koji su na tragu grupi opakih Hurona.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 70%

Priča 7

Scenarij 7

Crtež 7

Naslovnica 7

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 67%

P*6

S*6

C*7

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Zarobljenica Hurona
    ZG KOZA 13

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • La prigioniera degli Huron
    ZG COZG 13

ZANIMLJIVOSTI

  • Kolorac je u Italiji objavljen početkom kolovoza 2021. godine, Ludens ga je objavio početkom travnja 2022. godine.
  • Vraćaju se Toninellijevi likovi Minerva MacMahoney i Shikan, stvorene za prvi maxi s kratkim pričama, kao i Banack, koji je prvo pojavljivanje imao u Riječnoj patroli.
  • Huroni su sami sebe nazivali Wendat, od čega je nastalo Wyandot ili Wyandotte i Guyandot ili Guyandotte, a ime Huron došlo je od francuskog “hure”, po njihovom stilu frizure. Detaljnije o Huronima pročitajte ovdje.
  • Valentina Romeo je s 26 godina shvatila da želi biti crtač i tražila je svoj put u slikarstvu, arhitekturi i modi, ali nikada nije osjetila jaku emociju u vezi toga, sve dok nije nacrtala svoj prvi strip zahvaljujući Adeu Caponeu i Federicu Memoli iz Star Comicsa, koji su joj predložili da za desetogodišnjicu Jonathana Steela nacrta jednu njegovu kratku priču. S Memolom je surađivala i na miniserijalu Rourke. Kratkom pričom Nathana Nevera debitirala je za SBE, gdje uz Nathanove crta i kratke Dylanove i priče Morgana Losta. Uz ovu, nacrtala je i kratku Zagorovu priču u sklopu trećeg maxija s više priča.Valentina je strastvena igračica biljara, tj. bila je, jer kako sama kaže, život igrača biljara nespojiv je sa životom crtača. Biljar je igrala 11 godina, od toga deset u talijanskoj reprezentaciji. Postigla je neke dobre rezultate, brončane medalje na europskim natjecanjima, ali nikad odličje na svjetskim prvenstvima i to ju je uvijek razočaralo. Kao i svaka disciplina i biljar zahtijeva nekoliko sati treninga dnevno, mjesečno je imala do dva natjecanja, pa uz crtačke obaveze više nije mogla odvojiti vremena za biljar, tek poneki put iz „gušta“ odigra partiju.

Jesu li Huroni stvarno bili tako svirepi, budući da se uvijek pojavljuju kao negativci u Zagorovom serijalu? Meni se čini da oni nisu bili okrutniji od bilo kojeg indijanskog plemena u to vrijeme, no eto, možda krivca treba tražiti u prvom literarnom huronskom negativcu iz romana Jamesa Fenimorea Coopera „Posljednji Mohikanac“ u kojem, za vrijeme Francusko-indijanskog rata, huronskog vođu Maguu zbog konzumacije vatrene vode engleski pukovnik Munro daje prognati iz plemena. Kasnije, kada se Magua vratio plemenu, otkriva da je njegova skvo udana za drugoga i traži osvetu. On se ne želi osvetiti ubojstvom pukovnika, već ga želi psihički izluditi jer zna da će otmicom pukovnikove kćeri Core, kako bi ju učinio svojom skvo, nanijeti više boli i štete pukovniku. Michael Mann u svome filmu daje složeniju karakterizaciju huronskom vođi do te mjere da se može opravdati njegov čin osvete jer ima čvrste razloge: Maguino selo je spaljeno, djecu su mu ubili Englezi, Maguu su uzeli kao roba Mohawci koji su se borili za pukovnika Munroa, a njegova je skvo vjerovala da je mrtav i postala žena drugome, tako da je u istoimenoj raskošnoj holivudskoj ekranizaciji Magua predstavljen daleko svirepije: on ubija pukovnika čupajući mu srce iz grudi i zaklinje se kako će zatrti njegovo sjeme klanjem obje njegove kćeri.

Kad pomno pogledate, iza Maguine silne mržnje i želje za osvetom, Mann predstavlja Maguu (briljantni Wes Studi, inače Cheeroke) kao ratnika koji je čvrst u namjeri da obrani svoju zemlju i svoj narod od protivnika, tako da u tom kontekstu nije izraziti negativac iako se bori protiv Mohikanaca koji su u filmu prikazani kao herojski i pravedni junaci zahvaljujući Oku Sokolovom, Chingachgooku i Uncasu.

Je li tek puka slučajnost ili je Nolitta namjerno stavio jednog Hurona koji će izazvati Zagora na dvoboj na njegovom prvom ukazivanju darkvudskim poglavicama, jer geneza Duha sa Sjekirom započinje dvobojem protiv Oga-Ite, poglavice Wyandota. No, ima i iznimaka. Uzmimo za primjer Hurona Duplu Glavu koji je shvatio vrijednost novca, te svoje ljude radije iznajmi bljedolikima kao pomagače i nosače u ekspediciji ka nepoznatoj zemlji. Ne smijem zaboraviti još jednog poglavicu Wyandota, Sclavijevog Akenata, koji testira Zagorove živce i uvijek je na rubu ekscesa, a što se tiče negativaca, uvijek je to neki zlobni pojedinac, a ne pleme. Definitivno najupečatljiviji od svih je Demonska Maska; šaman, ujedno i poglavica jednog plemena Hurona. Navukao je svoje ljude na vatrenu vodu i želi započeti rat s bljedolikima. Tu su i Huron Dagayo, kojeg su kao dijete otele Seneke, odrastao je među njima, ali i spoznao vrijednost novca, te prljavom igrom uz pomoć bijelaca želi prodati indijansku zemlju, te Sarek, otpadnik koji je teško ranio Zagora, a potom su se sukobili u paralelnoj dimenziji. Ova dva potonja Hurona su Bosellijevi, no isi taj Boselli promijenio je paradigmu Hurona kao negativaca iako startali kao negativci koji rade u službi tajnog agenta fikcijske europske države, no taj se odnos mijenja i postaju saveznici Duha sa Sjekirom.


I u ovoj se priči pojavljuju Huroni, ali ovdje kao izraziti negativci, a kako se u ovoj Mignaccovoj priči pojavljuju i likovi koje je Toninelli stvorio, a to su traperica Minerva MacMahoney, posvojena Shikan, a poglavito Banack, malo sam prosurfao bespućima internetskim da vidim što stari lisac Marcello o tome misli. Naišao sam na jednu njegovu facebook objavu. Ukratko, nije pročitao ovu priču i neće, tek je površno prelistao i rekao da ga ne privlači ideja o mutavoj djevojci pretvorenoj u polugolu superherojsku indijansku verziju Lare Croft.

Možda malo i snobovski Toninellijev pristup, jer ako je izašla priča koja govori o njegovim likovima, pročitaj i onda daj mišljenje, koje bih cijenio čak i da je negativno. Kakva je svrha reći da je nećeš pročitati? Na stranu što je Toninelli više puta izjavio da nije pročitao niti jednu Zagorovu priču nakon što je otišao, na stranu i neke ružne izjave o Sergiu Bonelliju i Gallienu Ferriju (čak i kada mu nitko od njih, nažalost, više nije mogao odgovoriti) ja se nikada neću predomisliti o Toninelliju kao o kvalitetnom autoru Zagorovih priča, možda malo i pristranim zato jer sam prvog Zagora na kiosku kupio baš njegovog i on me uvukao u Zagorov svijet. Ma sve je nekako lakše bilo tada, jer uzmite u obzir da sam imao 9-10 godina, nije bilo foruma i interneta, nisam znao tko je Guido Nolitta, nisam uspoređivao njegovog i Castellijevog vampira i Supermikea-sve je to bio Zagor; odeš do kioska, kupiš i guštaš. Svejedno mi je tada bilo tko je scenarist i svim pričama sam pristupao na dječački naivan i neiskvaren način. Kamo sreće da i danas na takav način mogu uživati u Zagorovim pričama.

Iz današnje perspektive, od svih autora koji su dali snažan pečat serijalu Toninelli mi je najkontroverzniji. Nolittin odlazak bez primjerene zamjene mogao je uzrokovati ozbiljnu štetu jer Castelli i Scalvi nisu bili adekvatni za izgradnju dugotrajnog projekta, ne zbog svojih vještina, slave i kompetentnosti kao autora, već zbog nedostatka interesa za serijal. Dolazak Toninellija, koji je bio pravi entuzijast i stručnjak za Zagora, omogućio je da se stvari brzo dovedu u red i priče tih prvih godina općenito su bile vrlo dobre i odlične. Tijekom Toninellijade (1982-1993) njegove priče variraju; od dobrih/odličnih priča prešle su u stvarno iritantne priče jer su bile bez strasti i bez trunke ambicije sve češćim ubacivanjem uobičajenih spletki između indijanskih plemena i bijelaca, dilanja vatrene vode i oružja, pobuna i sve češćim udarcima u Zagorovu glavu s leđa, u ponekim epizodama i više puta. Primjetno je da se taj nedostatak entuzijazma očitovao u mnogim njegovim pričama, ne u svim zato što je kao dobar profesionalac znao to prikriti, ali u mnogim pričama to se uočavalo i utjecalo na kvalitetu jer je došao na ideju da se lik Zagora humanizira na tako ekstreman način da je u nekoliko priča Zagor doživio više poraza nego u cijelom prethodnom Nolittinom razdoblju. Naravno da Zagor nije nepobjedivi heroj bez mane i da ponekad mora dobiti pokoji udarac u glavu i mora počiniti neku naivnost jer ga je takvog stvorio Nolitta i tako mora biti, ali nikada nisam prihvatio da se ti porazi i naivnosti događaju tako često da su potpuno iskrivili Nolittinu ideju o Manituovom izaslaniku i Zagor je u očima Indijanaca u svakom pogledu postao bijelac; pametan i jak, ali ipak običan čovjek čiji bi autoritet svatko mogao dovesti u pitanje, a da ne govorim da ga je svaka šuša mogla iznenaditi s leđa i izbaciti iz saluna kao staru krpu.


Toninelli u jednom intervjuu navodi da je nakon uzbudljivog početka u kojem je bio na sedmom nebu, s vremenom taj osjećaj počeo jenjavati do te mjere da ga je od određenog trenutka mučila sama pomisao da mora uzeti pisaći stroj i u jednom trenutku sam je isprovocirao otkaz predloživši projekt za koji je znao da nikada neće biti prihvaćen; napraviti dva paralelna serijala, jedan s „klasičnim“ Zagorom i jedan s „modernijim“ Zagorom. Često se pitam kakav je to Toninellijev moderniji Zagor, a kojeg je Sergio Bonelli odbio? Vjerovao je da će bez njegovih prijedloga o preinaci serijal biti brzo ugašen, a to nije bio slučaj. Možda i otuda sav taj Toninellijev evidentni animozitet prema SBE-u, Zagoru i posljedično autorima.

Toninellijevo vrednovanje kao autora Zagorovih priča u mojim očima ostalo je manje-više isto kroz sva ova desetljeća. Ako ga moram usporediti s Nolittom, naravno da kvaliteta debelo ide na stranu majstora, no ako ga moram ocijeniti u odnosu na današnje autore, onda je stvar malo drugačija. Uvijek mi je drago vratiti se njegovim pričama, pogotovo s početka njegova opusa, a kada gledam Zagora kroz prizmu većine današnjih autora, Toninellija još više cijenim. Sclavi je napisao oproštajno remek-djelo, jedinstvenu i nezaboravnu priču koji mnogi fanovi drže da je trebala biti posljednja o Hellingenu, ali možda i jedini pravi kraj serijala. Kako nakon takve priče nastaviti dalje? Naravno, s Toninellijevom jednostavnom ali sjajnom vestern pričom. On nikada nije vraćao ultimativne Zagorove neprijatelje poput Hellingena, Rakosija, Kandraksa i Supermikea. Ne, on je vraćao jednostavne, pomalo i zaboravljene, poput Bimba Sullivana, Jednookog Jacka, Timbera Billa, Eskima, Olafa Botekoskog, Pekota ili stvarao nove, čak i s nekim nadnaravnim moćima poput Randala Scula ili besmrtnog Vordela, te nove prijatelje poput Shonte Quassana, lorda Beaua Whyndama, Darnelove putujuće glumačke družine i Binga Battertona, stilski prilagođenih vestern žanru koji dominira u njegovim pričama.

Jedna od tih, „Riječna patrola“, odlična je priča, meni apsolutno jedna od najboljih tog vremena, prepuna novih likova u Zagorovom svijetu: od Kaplana, vještog s bičem i puškom, snažnog Owena do Oscara Pronzinija, pijanca i mađioničara, no najveći je interes izazvao tajanstveni Indijanac Banack. U toj priči nismo saznali gotovo ništa o njemu osim da živi sa svojom skvo i da je stari Zagorov prijatelj još iz vremena bez Čika.


U toj priči je zabilježeno da je Zagor obećao Čiku da će mu jednog dana ispričati kako je sreo Banacka koji im je pomogao u toj avanturi, i vjerojatno se većina čitatelja nadala da će se Banack pojaviti, no od tog misterioznog Indijanca idućih tridesetak godina ni traga ni glasa. Iznenađujuće da u dvadeset pet godina nakon Toninellijeva odlaska nikome od scenarista nije palo na pamet vratiti Banacka, poglavito Burattiniju koji vraća i žive i mrtve. No zatim dolazi maxi s novom formulom: okvirnom pričom koja u sebi sadrži nekoliko kratkih priča od kojih je svaka povjerena različitim autorima. Burattini je predložio Toninelliju da napiše jednu kratku priču. Isprva je odbio, kako sam kaže: „da me zanimalo pisati tradicionalne Zagorove priče, nastavio bih to raditi prije 25 godina.“ No onda se sjetio Banacka, prihvatio prijedlog i dao nam priču koja je odgovorila na pitanje koje je tako dugo ostalo bez odgovora.


S obzirom da Mignacco već dvadeset godina piše Zagora, 21 priča je sasvim pristojan broj da se može donijeti sud o njemu. Kod autora volim njegovu iskrenost, pristup i spremnost da preuzme odgovornost, no Mignacco mi ne djeluje kao takav autor. Mislim da još nije uspio u potpunosti ući u Zagorov svijet, gdje autori moraju paziti da ne padnu u banalno i površno i što se tiče tematike i scenarija, kao što se to dogodilo s raznim autorima. Čini mi se da njegove priče sadrže niz nedosljednosti i bizarnih rješenja koja mi se ne dopadaju, poput ubacivanja Tkača i spajanja njegova svijeta sa Smirnoffovim. Osobno većinu njegovih priča ne smatram uspješnim i primjećujem silaznu putanju u njegovom radu. Doista, ne baš ohrabrujuće za priču koju s nestrpljenjem očekujem, a to je ponovni povratak u bajkoviti Golnor. U Zenit 666 iznio je neke intrigantne stvari, no premali broj stranica ograničio je ideju, a Piccato mi nije „sjeo.“

Autorska vještina se ne vidi u visokoj kvaliteti nekoliko priča, nego u prosjeku, odnosno autor je dobar kada godinama kontinuirano može održavati pristojnu kvalitetu. Mignacco to nije uspio, prosjek njegovih priča nije mi uzbudljiv čak i ako ima par dobrih; „Pratnja Mohawka“, „Lord u Darkwoodu“, „Bahia u krvi“, tako da sveukupno gledajući njegov rad nije dao nikakav kvalitetni pomak serijalu. No onda moram biti posve iskren i napisati da Mignaccu ni crtači nisu išli na ruku, pa možda zbog onih koji su ubili svaku atmosferu, poput Mangiantinija, Sediolija i braće Cassaro, podcjenjujem neke njegove priče. S druge strane Mignacco je do sada pokazao da prilično dobro poznaje serijal, bar što se tiče klasičnih likova koje je vratio: Gambit, Digging Billa, Vuka Samotnjaka, bajkoviti Golnor, Loba Rodrigueza, Smirnoffa, Tkača, Bata Battertona, Fislega i ekipu s Golden Baby…tako i u ovoj priči vraća Toninellijeve Minervu MacMahoney i Shikan, a najviše mi je pobudio znatiželju povratkom Banacka i stavljana radnje u vrijeme dok Zagor nije poznavao Čika, u biti radnja se odvija nakon Toninellijeve kratke priče u sklopu prvog maxija s više priča vezanih okvirnom pričom.


U sadašnjoj panorami koju čine dodatna Zagorova izdanja, a koja su u biti više-manje ista, ovo se razlikuje, osim po koloru, i po fokusu na sporedne likove. U Darkwoodu smo, imamo najintrigantnije pleme, Hurone, tu je stari prijatelj Banack kojeg čitatelji nesumnjivo vole, potpuno nedostaje znanstvena fantastika, fantazija, horor. Srećom, za razliku od onoga što sam vidio u nekim ranijim Zagorovim pričama, pogotovo „Povratku u kuću strave“, sažetak referentnih priča ne zauzima više prostora nego što je potrebno (valjda se Burattini nije previše miješao) Nakon susreta sa starom trapericom, počinje evociranje o Zagoru, Shikan i Banacku, jurnjavi i borbama u šumi protiv bande opakih Hurona, što nije nešto što se pamti, ali ima solidnu atmosferu divlje granice.


Mignacco donosi jednostavnu temu u gotovo nepostojećem scenariju, u kojem su dijalozi svedeni do kosti. Postavlja linearnu radnju kojoj snaga leži u približavanju Zagora i Banacka taboru grupe Hurona koji su oteli nekoliko djevojaka i žena, a dodatno je priča uljepšana dramom nijeme indijanske djevojke Shikan koju su, po tragovima, oteli Huroni. Priča je vrlo jednostavna i jasna: potjera s posljedičnim obračunom i oslobađanjem zarobljenika, ali je barem štivo koje nije dosadno. Priča se razvija sa svim klasičnim sastojcima: tragovima koje treba pratiti, masakriranom obitelji, požarom iz kojeg treba pobjeći, indijanskim stražarima koje treba izbjeći, zarobljenicima koje treba osloboditi, strateškim diverzijama, okrutnim ratnicima s kojima se treba suočiti-klasični sastojci dozirani u posve jednostavnu priču. Iskreno govoreći, možda nedostaje sočan preokret koji bi radnju učinio dramatičnijom, osim onog, s obzirom na naslov, da Shikan nije zarobljenica Hurona i onog u kojem joj se vraća govor, koji u svakom slučaju nisu ništa posebni ili iznenađujući preokreti, no nije loše. Dakle, klasični Mignacco: priča bez posebnih iznenađenja ili preokreta ali uspijeva održati radnju živom akcijom i jednostavnim rješenjima.


Definitivno je Mignacco napisao svoju najjednostavniju priču, puno manje složenu i kompliciranu od svih njegovih, i to mi se sviđa. Čak bih rekao da je uradio i dobar kompromis između feminizma i empatičnog Toninellijevog svijeta iz kratke priče „Moje ime je Banack“ s likom djevojke Shikan i oslobođenim ženama, stoga dati takvu priču jednoj ženi da ju nacrta, je bila dobra ideja. Ovu jednostavnu priču nacrtala je Valentina Romeo, potvrđujući ono što sam vidio u njenom prvijencu na Zagoru: kratkoj priči naslova „Vuk i Mjesec“ nacrtanoj za potrebe trećeg maxija s više priča. Uglavnom je moj dojam pozitivan, jer stvara stranice izuzetne ljepote, posebno one pejzažne; divlje prirode, nacrtanih detalja, šume, dobro je dočarala tihu potjeru Zagora i Banacka na stranicama 46 i 47, imamo odličan prikaz kolibe u plamenu, Shikanin flashback. Sasvim je solidno prikazala neke od najklasičnijih postavki koje možemo naći u Zagoru. Lice Zagora me nije uvjerilo, naprotiv. Istina je da je Zagor nacrtan mlađi, i to ima smisla jer je u retrospektivi, no i u stvarnosti Zagora nalazimo s mladim licem, gotovo ženskastim. Ženske figure su joj izvrsne, a Shikan je njen autoportret. Indijanska djevojka koja se na kraju priče pojavljuje u seksi izdanju možda je pretjerano s Valentinine strane, no nama, starim voajerima, ne smeta ta povijesna nesuglasica, dapače.


Naprijed

ZG KOZA 12 Misija Drunkyja Ducka

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • prop_ovednik

    Ukupna ocjena 72%

    7, 7, 8, 6

    Crtež mi se svidio. Onako, malo drugačiji Zagor. 

    Priča je solidna i dobro izvedena, ima svoj tijek radnje koji ne staje i koji ima smisla za ovakve edicije (za razliku od prethodnog užasa).  Pročitaš u miru.

    Najgori dio mi je naslovnica, generička, bez nekog posebnog truda.

    01.07.2022
    12:39:00 sati
    prop_ovednik
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 71%

    7, 6, 8, 8

    02.07.2022
    19:20:00 sati
    goghy
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 75%

    7, 7, 8, 9

    03.07.2022
    08:04:00 sati
    macca1985
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 73%

    7, 7, 8, 7

    Solidan kolorac. Ne priča prošlost već jednu crticu iz Banackove i Zagorove zajedničke prošlosti. Svidjela mi se dinamika njih dvoje, naročito u potjeri. Završni obračun je malo lošije izrežiran jer se dinamika izgubi. Općenito priča je smisleno napisana i nema previše dijelova koje želiš preskočiti. Možda je Shikan mogla pripasti malo bolja uloga u završnom sukobu ali nije do kraja banalizirana. Banack je netko tko bi se itekako mogao vraćati, zamjena za, često uškopljenog, Tonku.
    Val Romeo i njezin crtež su se lijepo iskazali. Crtež je predivno ne Ferrijevski i prava šteta što autorica ne pridodaje jednako pažnju nekim drugim detaljima koliko pridaje crtanju mišića. Tako su joj se omakle neke čudne figure, hvatovi oružja, ljudi koji plove na travi i ridikulozno nacrtan pištolj za opasačem, koji je tu i tamo popravljan. Boja klasično loša i šteta što tamni tonovi ubiju crnu jer joj je crtež dosta čist, bez sijena (valjda je koloristu to pušteno ili samo tako crta, ne znam) sa jako izraženim kontrastima. Na kraju, crtež ima kudikamo više vrlina nego mana.

    05.07.2022
    19:10:00 sati
    Deers
    uredi
  • Charlito de la Vega

    Ukupna ocjena 67%

    6, 5, 8, 10

    Mignacco mi nije drag, ali kad vidim da se po dijalozima ugledao na Bureta, e onda mi dolazi na riganje. Crtež je najbolji dio, iako mi se teško naviknuti na Zagora, sve ostalo je vrlo dobro. Naslovnica sa indijanskim motivima mi se jako sviđa, za poster. 

    09.07.2022
    19:25:00 sati
    Charlito de la Vega
    uredi
  • Ukupna ocjena 83%

    7, 8, 10, 8

    Novi Zagorov kolorac. To sigurno znači da se vraća neki od starih likova iz serijala. Dakako, to pravilo je i ovdje potvrđeno i vratio se Banack. Who the fuck is Banack?!, mogao bi se zapitati netko tko nije predobro upoznat sa Zagorovim svijetom. Paa, ja se sjećam samo dvije epizode u kojima se pojavio taj lik. One Toninellijeve Rječne patrole i onog prvog maksija s više priča. Prvi susret s Banackom na mene je ostavio solidan dojam:

    "Solidna, ali predvidiva epizoda. Pojavila se neka "vojna" jedinica koja  nudi zaštitu lokalnim trgovcima koji prevoze svoju robu rijekom. Naravno da svakog tko ne plaća zaštitu napadaju neki misteriozni i opasni banditi. Čak će i najgori debili uspjeti zbrojiti 2 i 2 te zaključiti da iza tih napada stoji upravo Riječna patrola.

    Sve bi bilo okej da se nisu upleli u poslove Zagorovih prijatelja. A očito, onaj tko radi probleme Zagorovim prijateljima, radi ih i njemu. Tada Duh sa sjekirom kreira sjajan plan kojim će namamiti patrolu u klopku. Kreirao je pravi mali dream-team. Od brojnih likova koji se ujedinjuju u uništenju Riječne patrole, moram posebno istaknuti Banacka. 

    Njegov lik je zaista zanimljiv i evidentno je da se otprije poznaje sa Zagorom. To nam je Toninelli potvrdio i u prvom maxiju s više priča gdje smo saznali zanimljivu priču o upoznavanju Zagora i Banacka."

    Banack je zaista zanimljiv lik koji može stajati rame uz rame s Zagorom što se tiče hrabrosti i sposobnosti. U epizodi s Riječnom Patrolom, bilo je evidentno da se oni od negdje poznaju. Toninelli nam je nakon nekoliko godina u prvom maksiju s više priča otkrio interesantnu priču oko toga kako su se on i Zagor upoznali. 

    Ovaj kolorac nam donosi nekakvu malu nadogradnju u odnosu Zagora i Banacka te nam uz to i rasvjetljava nekoliko događaja iz njihove prošlosti. Priča se ne dešava direktno, već u prepričavanju jedne avanture Zagora i Banacka koju su doživjeli s Huronima.

    Huroni su mi uvijek bili interesantni kao indijansko pleme jer se često pojavljuju u raznim stripovima. (Često gostuju i u Bleku te Marku). Volio bih i iznijeti neke kratke informacije o tom plemenu:

    Huroni (Wyandoti, Wendati), sjevernoamerički Indijanci irokeške jezične skupine. Početkom XVII. st. oko 30 000 Hurona nastanjivalo je područje uz Georgian Bay, istočno od jezera Hurona. Kao posljedica različitih epidemija njihov se broj do 1639. smanjio približno na 10 000. Između 1616. i 1648. Huroni su bili prvi saveznici Francuza i imali gotovo monopol u trgovini krznima, na štetu Irokeza. U polovici XVII. st. Irokezi su uništili huronsku konfederaciju, a njezini su se pripadnici raspršili. Dio su prihvatila irokeška i druga plemena. Jedna se skupina Hurona potkraj XVII. st. naselila u Lorettei u Québecu, a druga je krenula na zapad te se, naposljetku, u polovici XIX. st., naselila u Oklahomi. Prema procjenama, u SAD-u danas živi oko 4000 potomaka Hurona te oko 3000 u Kanadi od kojih većina koristi francuski kao materinji jezik. Zanimljivo je kako je pleme Wyandota koje smo isto često susretali u stripovima poteklo od Hurona.

    Pojavljuju se i u brojnim Zagorovim epizodama i prilično su značajni, kao što je izneseno i u recenziji. Također, jako lijepo je analiziran i Toninellijev opus u koji neću dublje ulaziti.

    Ovdje smo dobili jednu solidnu pričicu s dosta akcije i tečnom radnjom koja nas, za promjenu, ne davi previše nekim nepotrebnim glupostima i može se lako pročitati. Na svu sreću, ima relativno mali broj stranica te se radnja nije razvodnila, kako često zna biti slučaj u drugim epizodama.

    Ono što moram pohvaliti je to što nema puno dijaloga. Jednostavno mi ne paše kada u, recimo, scenama borbe imamo po 4 reda teksta u oblačićima. Ovdje su dijalozi jednostavni i ne smetaju previše.

    Crtež je zaista lijep. Dinamičan je, izgleda dosta moderno i sjajno je obojan. Istina je da Zagor malo odskače od onih klasičnih postavki, ali nek' odskače. Radije gledam ovakav crtež nego u radove nekih stalnih crtača koji su ili loši ili samo loše imitiraju bolje crtače od sebe. Na trenutke me crtež gospođe (ili gospođice?) Romeo podsjeća na neprežaljenog Rubinija. Možda se nekome ne sviđa, ali, ljudi moji, to je napredak i to je moderan crtež. 

    Kolor je solidan, mogao bi biti i puno bolji, ali mislim da ih u SBE-u nije previše birga kako kolor izgleda, već samo da epizodu pobojaju i prodaju. No, ne bi bilo pravedno da spustim ocjenu sjajnoj crtačici zbog slabog kolora.

    Naslovnica je okej. Sviđaju mi se Indijanski simboli i to što je Piccinelli očigledno poradio na Zagorovom licu u odnosu na one ranije naslovnice. Jedino me u oko bode narančasta pozadina koja mi nema nekog smisla. Ljepše bi izgledalo da imamo plavo nebo, ili možda neku šumu.

    Sve u svemu, radi se o prilično dobroj epizodici koja je svakako iznad prosjeka novijih Zagorovih epizoda i u globalu ostavlja pozitivan utisak. Dajte nam što više ovakvih epizoda, a prestanite raditi nekakve gluparije sa kloniranim znanstvenicima, magičnim egipatskim artefaktima i ostalim glupostima.

    Što se mene tiče, ovaj kolorac je položio.

    14.07.2022
    13:21:00 sati
    Qwertz
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 39%

    2, 2, 7, 6

    Kako li je samo ovo dosadno, začuđujuće naporno čak i za SBE standarde... Postoji li uopće neka brvnara u Darkwoodu u kojoj Čiko nije omastio brke, ali ne,Mignacco uvodi čak i reprezentativnu gostionu koju drži Minerva, stara Zagorova znanica. Priče nema, prepričavanja ima, objašnjenja previše...

    Samo sam čekao kada će se Shikan obratiti Zagoru sa barba, ujo ili stari... Katastrofa. 

    18.07.2022
    19:56:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 42%

    4, 5, 3, 6

    Slabo. Priče skoro ni nema. Scenario je takođe slabašan. Crtež grozan, Zagor izgleda debilno i djetinjasto. I ikao se govori o događajima od prije nekoliko godina, Zagor je isti, dok je ipak ova Indijanka nešto starija (i s manje odjeće). Ovdje su osnovne postavke glupave. Darkvud je toliki da postoji gostionica u kojoj Čiko nije bio? Tu gostionicu vodi stara Zagorova prijateljica koju Čiko nikad nije vidio? Gostionica ima promet na nekom tako zabačenom mjestu na koje Čiko nikad nije zabasao? Hej, pa oni godinama lutaju po Darkvudu pješke, nema teorije da na tolikom prostoru može biti gostionice u koju nisu ušli. Onda, ta nijema djevojka je progovorila kad su je uhvatila pri silasku s drveta. Ili je to greška scenariste? Smiješno je i to na koji način uvlači Zagora u potjeru za otetim ženama s kojima nema nikakve veze. I tako dalje, sve je generalno bez veze.

    10.08.2022
    19:11:00 sati
    delboj
    uredi
  • Ukupna ocjena 77%

    8, 7, 8, 8

    22.08.2022
    20:49:00 sati
    suply1
    uredi
  • mpavin

    Ukupna ocjena 74%

    7, 6, 9, 8

    Solidna pričica. Dobro smo i prošli s obzirom da je Mignacco scenarist. Crtež mi se veoma sviđa a tu je pomogla i boja. Likovi joj i dalje izgledaju premlado i ponekad ženskasto. Naslovnica ok nacrtana ali pomalo generična.

    23.08.2022
    11:35:00 sati
    mpavin
    uredi
  • Ukupna ocjena 59%

    5, 6, 7, 5

    Jednostavna, nepretenciozna priča koja niti previše oduševljava, niti razočarava. Nisam bio upoznat s likom i djelom Banacka prije čitanja tako da nisam imao ikakva očekivanja pri otvaranju stripa. Mignacco se u mojim očima profilirao kao pravi čovjek za pisanje ovakvih epizoda prosječne kvalitete, a bome nije ni ovdje podbacio. Ima tu par svijetlih točaka, prvenstveno crtež Valentine Romeo, no sveukupno priča odiše općom suhoparnošću i predvidljivošću.

     

    Zagor i Banack u potrazi za odmetnutim Huronima koji otimaju žene i pale okolne kuće doseljenika - konceptualno solidno. Mogla je ova epizoda ići u puno divljem, nasilnijem i razuzdanijem smjeru, ali eto, Mignacco ganja dosadan prosjek. Zašto Huroni otimaju žene, što rade s njima u svojim wigwamima? Nema dorečenosti i konkretnog prikaza, glavno da ih Zagor traži, nađe i kokne, to je sve, pa da zatim imamo sladunjav kraj. Porast cijena znači da je ovaj strip koštao približno 30 kn; 29,90 da budem točniji. Zašto ja kupujem ovo? Drži li me samo nostalgija ili tu ima i neke stvarne kvalitete? Bogami, ne znam. Eto Mignacco, potaknuo si mi egzistencijalnu krizu, hvala brate.

    28.08.2022
    14:06:00 sati
    BarnesMayority
    uredi
  • Oki

    Ukupna ocjena 56%

    6, 5, 6, 5

    Priča je dobra, ali uz ovakav crtež nije mogla doći do izražaja. Vidim u recenziji ima slika crtačice Valentine, pa kada samo uzmete ovaj strip u ruke, vidljivo je da je cijeli život uvježbavala crtanje crtajući ljepšu verziju sebe, tako da joj sve skvo u igri počev od Shikan izgledaju vrlo slično iako izgledaju vrlo dobro:) S druge strane, crtanje okoliša i akcije je prazno i loše.
    19.11.2022
    06:33:00 sati
    Oki
    uredi
  • Ukupna ocjena 84%

    8, 8, 9, 9

    27.11.2022
    11:37:00 sati
    gaspa127
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Iskupljenje samuraja
    Kod: JDJP DRKW 2
    Ocjena: 91%
    Vrijeme: 30.11.2022. 17:40:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 218
  • Anđeoska jama
    Kod: DD LIBKB 37b
    Ocjena: 70%
    Vrijeme: 27.11.2022. 16:35:00
    Autor: Sarghan
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 868
  • Ubijte Nicka Raidera!
    Kod: NR LIB 27b
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 24.11.2022. 21:25:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 2
    Broj pogleda: 992
  • Naša Gospa od Munja
    Kod: MM SUPB 4e
    Ocjena: 63%
    Vrijeme: 22.11.2022. 21:35:00
    Autor: prozirna senka
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 887
  • Maradona
    Kod: ALBUM MAK 9
    Ocjena: 83%
    Vrijeme: 20.11.2022. 23:57:00
    Autor: tex2
    Broj komentara: 0
    Broj pogleda: 751

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Rakoši!
    Kod: ZG VEOP 60
    Ocjena: 65%
    Vrijeme: 28.9.2022. 14:17:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 13
    Broj pogleda: 2338
  • Otmica Žalosne Sove
    Kod: KM ZS 94
    Ocjena: 73%
    Vrijeme: 20.9.2022. 23:19:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 14
    Broj pogleda: 1723
  • Smrt u magli
    Kod: TX VEC 56/57
    Ocjena: 83%
    Vrijeme: 3.9.2022. 21:42:00
    Autor: tex2
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 1692
  • Zadatak u Euroaziji
    Kod: AA LIB 15
    Ocjena: 65%
    Vrijeme: 1.11.2022. 0:44:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1631
  • Noćni Cvijet
    Kod: ZG PRIDA 6
    Ocjena: 74%
    Vrijeme: 26.10.2022. 9:38:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1598

Aukcije

Forum