Jesu li Huroni stvarno bili tako svirepi, budući da se uvijek pojavljuju kao negativci u Zagorovom serijalu? Meni se čini da oni nisu bili okrutniji od bilo kojeg indijanskog plemena u to vrijeme, no eto, možda krivca treba tražiti u prvom literarnom huronskom negativcu iz romana Jamesa Fenimorea Coopera „Posljednji Mohikanac“ u kojem, za vrijeme Francusko-indijanskog rata, huronskog vođu Maguu zbog konzumacije vatrene vode engleski pukovnik Munro daje prognati iz plemena. Kasnije, kada se Magua vratio plemenu, otkriva da je njegova skvo udana za drugoga i traži osvetu. On se ne želi osvetiti ubojstvom pukovnika, već ga želi psihički izluditi jer zna da će otmicom pukovnikove kćeri Core, kako bi ju učinio svojom skvo, nanijeti više boli i štete pukovniku. Michael Mann u svome filmu daje složeniju karakterizaciju huronskom vođi do te mjere da se može opravdati njegov čin osvete jer ima čvrste razloge: Maguino selo je spaljeno, djecu su mu ubili Englezi, Maguu su uzeli kao roba Mohawci koji su se borili za pukovnika Munroa, a njegova je skvo vjerovala da je mrtav i postala žena drugome, tako da je u istoimenoj raskošnoj holivudskoj ekranizaciji Magua predstavljen daleko svirepije: on ubija pukovnika čupajući mu srce iz grudi i zaklinje se kako će zatrti njegovo sjeme klanjem obje njegove kćeri.
Kad pomno pogledate, iza Maguine silne mržnje i želje za osvetom, Mann predstavlja Maguu (briljantni Wes Studi, inače Cheeroke) kao ratnika koji je čvrst u namjeri da obrani svoju zemlju i svoj narod od protivnika, tako da u tom kontekstu nije izraziti negativac iako se bori protiv Mohikanaca koji su u filmu prikazani kao herojski i pravedni junaci zahvaljujući Oku Sokolovom, Chingachgooku i Uncasu.
Je li tek puka slučajnost ili je Nolitta namjerno stavio jednog Hurona koji će izazvati Zagora na dvoboj na njegovom prvom ukazivanju darkvudskim poglavicama, jer geneza Duha sa Sjekirom započinje dvobojem protiv Oga-Ite, poglavice Wyandota. No, ima i iznimaka. Uzmimo za primjer Hurona Duplu Glavu koji je shvatio vrijednost novca, te svoje ljude radije iznajmi bljedolikima kao pomagače i nosače u ekspediciji ka nepoznatoj zemlji. Ne smijem zaboraviti još jednog poglavicu Wyandota, Sclavijevog Akenata, koji testira Zagorove živce i uvijek je na rubu ekscesa, a što se tiče negativaca, uvijek je to neki zlobni pojedinac, a ne pleme. Definitivno najupečatljiviji od svih je Demonska Maska; šaman, ujedno i poglavica jednog plemena Hurona. Navukao je svoje ljude na vatrenu vodu i želi započeti rat s bljedolikima. Tu su i Huron Dagayo, kojeg su kao dijete otele Seneke, odrastao je među njima, ali i spoznao vrijednost novca, te prljavom igrom uz pomoć bijelaca želi prodati indijansku zemlju, te Sarek, otpadnik koji je teško ranio Zagora, a potom su se sukobili u paralelnoj dimenziji. Ova dva potonja Hurona su Bosellijevi, no isi taj Boselli promijenio je paradigmu Hurona kao negativaca iako startali kao negativci koji rade u službi tajnog agenta fikcijske europske države, no taj se odnos mijenja i postaju saveznici Duha sa Sjekirom.
I u ovoj se priči pojavljuju Huroni, ali ovdje kao izraziti negativci, a kako se u ovoj Mignaccovoj priči pojavljuju i likovi koje je Toninelli stvorio, a to su traperica Minerva MacMahoney, posvojena Shikan, a poglavito Banack, malo sam prosurfao bespućima internetskim da vidim što stari lisac Marcello o tome misli. Naišao sam na jednu njegovu facebook objavu. Ukratko, nije pročitao ovu priču i neće, tek je površno prelistao i rekao da ga ne privlači ideja o mutavoj djevojci pretvorenoj u polugolu superherojsku indijansku verziju Lare Croft.
Možda malo i snobovski Toninellijev pristup, jer ako je izašla priča koja govori o njegovim likovima, pročitaj i onda daj mišljenje, koje bih cijenio čak i da je negativno. Kakva je svrha reći da je nećeš pročitati? Na stranu što je Toninelli više puta izjavio da nije pročitao niti jednu Zagorovu priču nakon što je otišao, na stranu i neke ružne izjave o Sergiu Bonelliju i Gallienu Ferriju (čak i kada mu nitko od njih, nažalost, više nije mogao odgovoriti) ja se nikada neću predomisliti o Toninelliju kao o kvalitetnom autoru Zagorovih priča, možda malo i pristranim zato jer sam prvog Zagora na kiosku kupio baš njegovog i on me uvukao u Zagorov svijet. Ma sve je nekako lakše bilo tada, jer uzmite u obzir da sam imao 9-10 godina, nije bilo foruma i interneta, nisam znao tko je Guido Nolitta, nisam uspoređivao njegovog i Castellijevog vampira i Supermikea-sve je to bio Zagor; odeš do kioska, kupiš i guštaš. Svejedno mi je tada bilo tko je scenarist i svim pričama sam pristupao na dječački naivan i neiskvaren način. Kamo sreće da i danas na takav način mogu uživati u Zagorovim pričama.
Iz današnje perspektive, od svih autora koji su dali snažan pečat serijalu Toninelli mi je najkontroverzniji. Nolittin odlazak bez primjerene zamjene mogao je uzrokovati ozbiljnu štetu jer Castelli i Scalvi nisu bili adekvatni za izgradnju dugotrajnog projekta, ne zbog svojih vještina, slave i kompetentnosti kao autora, već zbog nedostatka interesa za serijal. Dolazak Toninellija, koji je bio pravi entuzijast i stručnjak za Zagora, omogućio je da se stvari brzo dovedu u red i priče tih prvih godina općenito su bile vrlo dobre i odlične. Tijekom Toninellijade (1982-1993) njegove priče variraju; od dobrih/odličnih priča prešle su u stvarno iritantne priče jer su bile bez strasti i bez trunke ambicije sve češćim ubacivanjem uobičajenih spletki između indijanskih plemena i bijelaca, dilanja vatrene vode i oružja, pobuna i sve češćim udarcima u Zagorovu glavu s leđa, u ponekim epizodama i više puta. Primjetno je da se taj nedostatak entuzijazma očitovao u mnogim njegovim pričama, ne u svim zato što je kao dobar profesionalac znao to prikriti, ali u mnogim pričama to se uočavalo i utjecalo na kvalitetu jer je došao na ideju da se lik Zagora humanizira na tako ekstreman način da je u nekoliko priča Zagor doživio više poraza nego u cijelom prethodnom Nolittinom razdoblju. Naravno da Zagor nije nepobjedivi heroj bez mane i da ponekad mora dobiti pokoji udarac u glavu i mora počiniti neku naivnost jer ga je takvog stvorio Nolitta i tako mora biti, ali nikada nisam prihvatio da se ti porazi i naivnosti događaju tako često da su potpuno iskrivili Nolittinu ideju o Manituovom izaslaniku i Zagor je u očima Indijanaca u svakom pogledu postao bijelac; pametan i jak, ali ipak običan čovjek čiji bi autoritet svatko mogao dovesti u pitanje, a da ne govorim da ga je svaka šuša mogla iznenaditi s leđa i izbaciti iz saluna kao staru krpu.
Toninelli u jednom intervjuu navodi da je nakon uzbudljivog početka u kojem je bio na sedmom nebu, s vremenom taj osjećaj počeo jenjavati do te mjere da ga je od određenog trenutka mučila sama pomisao da mora uzeti pisaći stroj i u jednom trenutku sam je isprovocirao otkaz predloživši projekt za koji je znao da nikada neće biti prihvaćen; napraviti dva paralelna serijala, jedan s „klasičnim“ Zagorom i jedan s „modernijim“ Zagorom. Često se pitam kakav je to Toninellijev moderniji Zagor, a kojeg je Sergio Bonelli odbio? Vjerovao je da će bez njegovih prijedloga o preinaci serijal biti brzo ugašen, a to nije bio slučaj. Možda i otuda sav taj Toninellijev evidentni animozitet prema SBE-u, Zagoru i posljedično autorima.
Toninellijevo vrednovanje kao autora Zagorovih priča u mojim očima ostalo je manje-više isto kroz sva ova desetljeća. Ako ga moram usporediti s Nolittom, naravno da kvaliteta debelo ide na stranu majstora, no ako ga moram ocijeniti u odnosu na današnje autore, onda je stvar malo drugačija. Uvijek mi je drago vratiti se njegovim pričama, pogotovo s početka njegova opusa, a kada gledam Zagora kroz prizmu većine današnjih autora, Toninellija još više cijenim. Sclavi je napisao oproštajno remek-djelo, jedinstvenu i nezaboravnu priču koji mnogi fanovi drže da je trebala biti posljednja o Hellingenu, ali možda i jedini pravi kraj serijala. Kako nakon takve priče nastaviti dalje? Naravno, s Toninellijevom jednostavnom ali sjajnom vestern pričom. On nikada nije vraćao ultimativne Zagorove neprijatelje poput Hellingena, Rakosija, Kandraksa i Supermikea. Ne, on je vraćao jednostavne, pomalo i zaboravljene, poput Bimba Sullivana, Jednookog Jacka, Timbera Billa, Eskima, Olafa Botekoskog, Pekota ili stvarao nove, čak i s nekim nadnaravnim moćima poput Randala Scula ili besmrtnog Vordela, te nove prijatelje poput Shonte Quassana, lorda Beaua Whyndama, Darnelove putujuće glumačke družine i Binga Battertona, stilski prilagođenih vestern žanru koji dominira u njegovim pričama.
Jedna od tih, „Riječna patrola“, odlična je priča, meni apsolutno jedna od najboljih tog vremena, prepuna novih likova u Zagorovom svijetu: od Kaplana, vještog s bičem i puškom, snažnog Owena do Oscara Pronzinija, pijanca i mađioničara, no najveći je interes izazvao tajanstveni Indijanac Banack. U toj priči nismo saznali gotovo ništa o njemu osim da živi sa svojom skvo i da je stari Zagorov prijatelj još iz vremena bez Čika.
U toj priči je zabilježeno da je Zagor obećao Čiku da će mu jednog dana ispričati kako je sreo Banacka koji im je pomogao u toj avanturi, i vjerojatno se većina čitatelja nadala da će se Banack pojaviti, no od tog misterioznog Indijanca idućih tridesetak godina ni traga ni glasa. Iznenađujuće da u dvadeset pet godina nakon Toninellijeva odlaska nikome od scenarista nije palo na pamet vratiti Banacka, poglavito Burattiniju koji vraća i žive i mrtve. No zatim dolazi maxi s novom formulom: okvirnom pričom koja u sebi sadrži nekoliko kratkih priča od kojih je svaka povjerena različitim autorima. Burattini je predložio Toninelliju da napiše jednu kratku priču. Isprva je odbio, kako sam kaže: „da me zanimalo pisati tradicionalne Zagorove priče, nastavio bih to raditi prije 25 godina.“ No onda se sjetio Banacka, prihvatio prijedlog i dao nam priču koja je odgovorila na pitanje koje je tako dugo ostalo bez odgovora.
S obzirom da Mignacco već dvadeset godina piše Zagora, 21 priča je sasvim pristojan broj da se može donijeti sud o njemu. Kod autora volim njegovu iskrenost, pristup i spremnost da preuzme odgovornost, no Mignacco mi ne djeluje kao takav autor. Mislim da još nije uspio u potpunosti ući u Zagorov svijet, gdje autori moraju paziti da ne padnu u banalno i površno i što se tiče tematike i scenarija, kao što se to dogodilo s raznim autorima. Čini mi se da njegove priče sadrže niz nedosljednosti i bizarnih rješenja koja mi se ne dopadaju, poput ubacivanja Tkača i spajanja njegova svijeta sa Smirnoffovim. Osobno većinu njegovih priča ne smatram uspješnim i primjećujem silaznu putanju u njegovom radu. Doista, ne baš ohrabrujuće za priču koju s nestrpljenjem očekujem, a to je ponovni povratak u bajkoviti Golnor. U Zenit 666 iznio je neke intrigantne stvari, no premali broj stranica ograničio je ideju, a Piccato mi nije „sjeo.“
Autorska vještina se ne vidi u visokoj kvaliteti nekoliko priča, nego u prosjeku, odnosno autor je dobar kada godinama kontinuirano može održavati pristojnu kvalitetu. Mignacco to nije uspio, prosjek njegovih priča nije mi uzbudljiv čak i ako ima par dobrih; „Pratnja Mohawka“, „Lord u Darkwoodu“, „Bahia u krvi“, tako da sveukupno gledajući njegov rad nije dao nikakav kvalitetni pomak serijalu. No onda moram biti posve iskren i napisati da Mignaccu ni crtači nisu išli na ruku, pa možda zbog onih koji su ubili svaku atmosferu, poput Mangiantinija, Sediolija i braće Cassaro, podcjenjujem neke njegove priče. S druge strane Mignacco je do sada pokazao da prilično dobro poznaje serijal, bar što se tiče klasičnih likova koje je vratio: Gambit, Digging Billa, Vuka Samotnjaka, bajkoviti Golnor, Loba Rodrigueza, Smirnoffa, Tkača, Bata Battertona, Fislega i ekipu s Golden Baby…tako i u ovoj priči vraća Toninellijeve Minervu MacMahoney i Shikan, a najviše mi je pobudio znatiželju povratkom Banacka i stavljana radnje u vrijeme dok Zagor nije poznavao Čika, u biti radnja se odvija nakon Toninellijeve kratke priče u sklopu prvog maxija s više priča vezanih okvirnom pričom.
U sadašnjoj panorami koju čine dodatna Zagorova izdanja, a koja su u biti više-manje ista, ovo se razlikuje, osim po koloru, i po fokusu na sporedne likove. U Darkwoodu smo, imamo najintrigantnije pleme, Hurone, tu je stari prijatelj Banack kojeg čitatelji nesumnjivo vole, potpuno nedostaje znanstvena fantastika, fantazija, horor. Srećom, za razliku od onoga što sam vidio u nekim ranijim Zagorovim pričama, pogotovo „Povratku u kuću strave“, sažetak referentnih priča ne zauzima više prostora nego što je potrebno (valjda se Burattini nije previše miješao) Nakon susreta sa starom trapericom, počinje evociranje o Zagoru, Shikan i Banacku, jurnjavi i borbama u šumi protiv bande opakih Hurona, što nije nešto što se pamti, ali ima solidnu atmosferu divlje granice.
Mignacco donosi jednostavnu temu u gotovo nepostojećem scenariju, u kojem su dijalozi svedeni do kosti. Postavlja linearnu radnju kojoj snaga leži u približavanju Zagora i Banacka taboru grupe Hurona koji su oteli nekoliko djevojaka i žena, a dodatno je priča uljepšana dramom nijeme indijanske djevojke Shikan koju su, po tragovima, oteli Huroni. Priča je vrlo jednostavna i jasna: potjera s posljedičnim obračunom i oslobađanjem zarobljenika, ali je barem štivo koje nije dosadno. Priča se razvija sa svim klasičnim sastojcima: tragovima koje treba pratiti, masakriranom obitelji, požarom iz kojeg treba pobjeći, indijanskim stražarima koje treba izbjeći, zarobljenicima koje treba osloboditi, strateškim diverzijama, okrutnim ratnicima s kojima se treba suočiti-klasični sastojci dozirani u posve jednostavnu priču. Iskreno govoreći, možda nedostaje sočan preokret koji bi radnju učinio dramatičnijom, osim onog, s obzirom na naslov, da Shikan nije zarobljenica Hurona i onog u kojem joj se vraća govor, koji u svakom slučaju nisu ništa posebni ili iznenađujući preokreti, no nije loše. Dakle, klasični Mignacco: priča bez posebnih iznenađenja ili preokreta ali uspijeva održati radnju živom akcijom i jednostavnim rješenjima.
Definitivno je Mignacco napisao svoju najjednostavniju priču, puno manje složenu i kompliciranu od svih njegovih, i to mi se sviđa. Čak bih rekao da je uradio i dobar kompromis između feminizma i empatičnog Toninellijevog svijeta iz kratke priče „Moje ime je Banack“ s likom djevojke Shikan i oslobođenim ženama, stoga dati takvu priču jednoj ženi da ju nacrta, je bila dobra ideja. Ovu jednostavnu priču nacrtala je Valentina Romeo, potvrđujući ono što sam vidio u njenom prvijencu na Zagoru: kratkoj priči naslova „Vuk i Mjesec“ nacrtanoj za potrebe trećeg maxija s više priča. Uglavnom je moj dojam pozitivan, jer stvara stranice izuzetne ljepote, posebno one pejzažne; divlje prirode, nacrtanih detalja, šume, dobro je dočarala tihu potjeru Zagora i Banacka na stranicama 46 i 47, imamo odličan prikaz kolibe u plamenu, Shikanin flashback. Sasvim je solidno prikazala neke od najklasičnijih postavki koje možemo naći u Zagoru. Lice Zagora me nije uvjerilo, naprotiv. Istina je da je Zagor nacrtan mlađi, i to ima smisla jer je u retrospektivi, no i u stvarnosti Zagora nalazimo s mladim licem, gotovo ženskastim. Ženske figure su joj izvrsne, a Shikan je njen autoportret. Indijanska djevojka koja se na kraju priče pojavljuje u seksi izdanju možda je pretjerano s Valentinine strane, no nama, starim voajerima, ne smeta ta povijesna nesuglasica, dapače.
.jpg)
.jpg)
