“Wandering“ Fitzyjeva pravda

Zagor

ZG KOZA 7 | 128 str.

Putujući prema Gavranovom Vrhu u jednom dijelu Darkwooda, Zagor se prisjeća svoje prošlosti kada je zajedno s Wandering Fitzyjem nastojao spriječiti sukob između Cayuga i doseljenika privodeći pravdi tajanstvenog ubojicu koji žrtvama ostavlja urezan groteskni osmijeh od uha do uha.

Informacije o autorima

Scenarij

Crtež

Naslovnice

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 76%

Priča 7

Scenarij 7

Crtež 8

Naslovnica 10

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 77%

P*7

S*7

C*8

N*8

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Pravda skitnice Ficija
    ZG BOP 32
  • "Wandering" Fitzyjeva pravda
    ZG KOZA 7

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • La giustizia di "Wandering" Fitzy
    ZG COZG 7

ZANIMLJIVOSTI

  • Priča je u Italiji izvorno objavljena u kolovozu 2018., Veseli četvrtak ju objavljuje u travnju, a Ludens u svibnju 2019.
  • Četvrto pojavljivanje (ako ne računamo ona kroz prizmu kratkih Zagorovih sjećanja) Wandering Fitzyja. Prvi put se pojavio u “Zagor priča…“, potom u Specijal ediciji “Priča o Wandering Fitzyju“, i u četiristotom jubilarcu “Dugin most“.
  • Giusfredi je zamolio urednika Zagora Morena Burattinija da mu za crtača ove priče dodijeli Maura Laurentija. 2016. Laurentiju stižu prve stranice scenarija, i privremeno je prestao crtati epizodu o povratku Plavokose Opasnosti (Blondie) kako bi se posvetio priči o dijelu Zagorove prošlosti.
  • Laurenti ponekad negativcima nacrta fizionomiju lica po slavnim glumcima, pa je tako šerif Graham iz epizode “Močvara robijaša“ pljunuti John Wayne, a ovdje je šerif Matthew dobio lice Terencea Hilla.
  • Moreno Burattini pokrenuo je novi mini serijal Zagor-Le origini, u kojem se obrađuje period Zagorove mladosti. Serijal se sastoji od 6 epizoda, a svaka ima 64 stranice u koloru (HC izdanje za knjižare ima 80 stranica zbog dodatnih materijala). Naslovnice je nacrtao Michele Rubini, scenarije potpisuje Moreno Burattini, a crtež redom: Valerio Piccioni & Maurizio Di Vincenzo, Walter Trono, Giuseppe Candita, Piccioni/DiVincenzo, Giovanni Freghieri i Oskar. Prva epizoda “Clear Water“ objavljena je u siječnju (HC verzija), a kiosk verzija u svibnju 2019.
  • “Čovjek koji se smije“ je roman Victora Hugoa iz 1869. i najbolji je primjer kako je Hugo utjecao na stripove o superherojima. Glavni junak ove knjige je Gwynplaine, cirkuska nakaza, produkt jednog monstruoznog projekta unakazivanja djece u Engleskoj kako bi stvorili cirkus atrakcije. Gwynplaineu su usta bila prerezana od uha do uha, stvarajući jedan široki opskurni osmijeh. Upravo je ovaj izgled dobio jedan od najpoznatijih strip negativaca, Joker, koji posjeduje isti jezivi osmijeh. Roman je dobio filmsku adaptaciju 1928., u režiji Paula Lenija.

“Zagor priča…“, “Nulta godina Darkwooda“, “Priča o Wandering Fitzyju“, “Stazama sjevera“, “Urota bogova“, “Moje ime je Banack!“, pa i “Priča o Betty Wilding“ i “Dugin most“ - sve su to priče koje zadiru u Zagorovu prošlost i intimu. Pišu ih scenaristi koji su ostavili najznačajniji trag na serijalu: Nolitta, Toninelli, Burattini i Boselli, a one najbolje je nacrtao Gallieno Ferri. Neke su pisane na čisto pustolovnoj razini, neke, pak, obrađuju samu Zagorovu srž i postojanje. U njima svjedočimo nastanku legende, otkrivamo ime mladog Wildinga, podrijetlo simbola na prsima, tajnu Nathaniela Fitzgeraldsona, emotivan odnos dva krvna brata. U svakoj smo otkrivali po komadić intime našega junaka, a ona najvažnija, esencijalna, koja je definirala junaka, je “Zagor priča…“!

Godine 1969. talijanski čitatelji saznali su sve o masakru kod Clear Watera, do tada pitomog i idiličnog mjesta, doma male obitelji Wilding. Tragična smrt roditelja obilježava život jednog dječaka, a domino efekt koji je uslijedio pretvorio je mladog Wildinga u Zagora. Proći će pet godina dok ne dođe na naše kioske, a proći će još i cijelo desetljeće prije negoli sam, s uzbuđenjem kakvo samo dječarac zna pokazati kad u ruci drži strip o prošlosti najomiljenijeg junaka mu, prvi put zavirio u Zagorovu intimu. Sve što sam tada znao o Zagoru raspalo se u djeliću sekunde vidjevši njegovu veliku mržnju i zlobom nacereno lice kada je s neopisivom lakoćom ubijanja pokosio malo pleme Abenaka i spalio njihove kolibe. Zlo koje ga je proželo nije buknulo odjednom, tinjalo je ono u mladome Wildingu još otkako su mu ti isti Indijanci, na čelu s bijelcem Salomonom Kinskyjem, ubili oca i majku, te spalili dom. Dječak Wilding (tek ćemo puno kasnije saznati njegovo ime) jedini je uspio preživjeti nošen riječnom strujom.

Ruku spasenja pružio mu je Wandering Fitzy-traper, lutalica, pjesnik i filozof, a u tom intenzivnom i bolnom dijelu priče Fitzy je lik koji je svojom pojavom neutralizirao silnu tugu u srcu jednog dječaka. Pod njegovim će mentorstvom dječak nastaviti sretno i veselo živjeti unatoč tragediji, ali slutili smo da toj šumskoj idili jednom mora doći kraj. Njegov spasitelj i oslonac učio ga je ispravnim moralnim i životnim vrijednostima, ali želja za osvetom nikada nije napustila mladog Wildinga. Suze i tugu zamijenila je bijesna zakletva izrečena na grobovima najmilijih, a ona mora kad-tad biti izvršena. U jednom malom gradiću načuo je za Salomona i njegovo pleme i kreće u nemilosrdni osvetnički pohod, a ostatak legende znate. Osvetnik iz spaljene kolibe postaje samoproglašeni darkvudski zaštitnik i djelitelj pravde, a Burattini trideset dvije godine poslije nadograđuje Nolittinu verziju i daje mu legitimitet zaštitnika od samog Manitua, a donosi nam objašnjenje i značenje simbola Sunca i orla na grudima koji vuku porijeklo iz indijanske mitologije.

Dva najveća oslonca u životu mladog Wildinga nakon smrti roditelja su Fitzy i obitelj Sullivan. Prvi ga je spasio i podigao, učio pravednosti i praštanju, i u konačnici žrtvovao svoj život za njegov. Sullivanovi su mu pomogli da stvori legendu o Duhu Sa Sjekirom. Prvo Zagorovo teatralno pojavljivanje pred poglavicama i kostim sa sugestivnim elementima sred grudi njihovih su ruku djelo. Na Zagoru je bilo da uspostavi svoj autoritet i očita lekciju prvom neposlušniku Oga-Itu, i on pada razvaljen sjekirom. Karizme Fitzyja i Sullivanovih toliko su jake da se ni sam Nolitta ne usuđuje vratiti ih opet u Zagorov svijet. Možda je slutio, ako ih vrati, izgubit će se sve one iznimne i snažne emocije koje su stvorili u “Zagor priča…“

Sullivanovi su se vraćali nekoliko puta. Decio Canzio ih vraća u epizodi “Šake i zlatno grumenje“, Giorgio Pezzin u “Izazivač“, a Toninelli otvara novu ediciju s pričom u koju su ubačeni Zagorovi prijatelji, među njima i Sullivanovi. Burattini ih je fino ubacio u “Nulta godina Darkwooda“, jer, red je u priči koja govori o nadopuni Zagorovog origina ubaciti i one koji su pomogli u stvaranju legende. U tim pričama nismo saznavali ništa bitnoga o njima, niti su se doticali svoje prošlosti. Kod Fitzyja su stvari drukčije posložene. Fitzy je umro onaj dan kada je na simboličkoj razini umro i Patrick Wilding, stoga nam jedino preostaje vratiti se u onih desetak godina dok je s Patom krstario divljinom, kao u “Priča o Wandering Fitzyju“, ili ova Giusfredijeva “Pravda Wandering Fitzyja“.

Ali, prije toga, želio bih vas podsjetiti na Bosellijevu majstoriju izvedenu na samo 94 stranice. Potisnuti kompleks oca Zagor je nosio duboko u sebi od onoga kobnog dana kada je saznao istinu o njemu, a koliko je jak taj kompleks koji je razorio Zagorovu sliku idiličnog oca iz djetinjstva pokazao nam je Capone u “Hiljadu lica straha“, kada je “Ono“ kroz lik Mikea djelovalo kao strano tijelo u sferi svijesti i pokušalo poraziti Zagora. Ali sve se mijenja kada je Zagor zakoračio preko “Dugina mosta“. Boselli ga miri s ocem, i na toj razini simboličkog interakcionizma Zagor saznaje da je grijeh njegova oca oprošten jer se iskreno pokajao, stoga mu i on oprašta. U toj priči smo u nekoj vrsti indijanskog raja (iako je to više stanje Zagorove svijesti zbog određenih okolnosti) u kojem se nalaze indijanski pravednici poput Manetole, Akota, Tawara i drugih, ali i Wandering Fitzyja-drugog Zagorova oca koji je ostavio jak trag na njegovo djelovanje, a upravo se na tom tragu nalazi Giorgio Giusfredi.

Taj novopečeni Zagorov scenarist već se okušao na omiljenom nam junaku, kada je po Colombovom predlošku napisao scenarij za priču “Gospodar otoka“. Kratka priča, umetnuta kao epilog južnoameričke odiseje, nije osvojila srca čitatelja, a sada radi scenarij kojim vraća jednog od najomiljenijih likova serijala. Hrabro od njega, jer Fitzyjeve karizme više se nije doticao ni sam Nolitta. Jednostavno, što više koristite neki lik u jednom trenu postati će banalan, baš kao što su to neki likovi postali u Zagorovom svijetu i počeli smo ih uzimati zdravo za gotovo. Doduše, to se velikim dijelom odnosi na negativce, je li takva situacija i sa Zagorovim mentorom? Colombo i Burattini su otrcanost povratka pokušali anulirati golicajući čitateljevu maštu Fitzyjevom prošlošću, koja, na prvu, izgleda poprilično mutno. Sjajna ideja i početak. Zamislite samo, dvije bitange usuđuju se rušiti samu Nolittinu postavku tog lika bez mrlje i mane, i Fitzy je, baš poput Zagora u jednom trenutku imao mračnu dušu, jedan dio prošlosti kojim se ne ponosi, a tko zna kakvi grijesi na njegovoj savjesti nama se mogu činiti krajnje zastrašujućim baš zbog toga jer smo ga upoznali kao pravednika. Već sama pomisao da je Fitzy u jednom trenutku posrnuća prešao na stranu zla otvara nam jedan potpuno novi svijet, ali kao što znate, ne bijaše tako. Ove dvije bitange nisu se usudile.

Giusfredi ne zalazi u sferu Fitzyjeve prošlosti kojom bi eventualno dobili mračni sloj tog lika i po tom pitanju ne nudi nam niti jedan intriganti moment. On svoju priču bazira na odnosu Fitzyja i Pata koji će se zateći u pokušaju izazivanja sukoba između doseljenika i Indijanaca, a motiv je već opće poznat - zlato, a u pokušaju da razbije suhoparnost koja neminovno dolazi uz takvu tematiku ubacio je dva lika iz romana Victora Hugoa “Čovjek koji se smije“ (karakterizacija Percyja i Adah dana je na izričaju Hugoovih likova Gwinplaynea i Dee), kao i na obilježjima koja donosi jedna tragična drama.

Ovaj je rad kombinacija ljubavne priče, akcije, trilera i tragedije, ali iznad svega ovo je kronika odnosa Wandering Fitzyja i Pata Wildinga. U prologu upoznajemo likove iz Zagorove prošlosti, a koji, kako će se na kraju ispostaviti, imaju jake odjeke i u njegovoj sadašnjosti. Započinje klasičnim vršnjačkim zlostavljanjem. Meta ljubomornog Rafea i njegova dva kompanjona su slijepa Adah i Percy, koji urođenom malformacijom neodoljivo podsjeća na zloglasnog Jokera, ali je pri Percyjevoj karakterizaciji Giusfredi upotrijebio klasični pristup o mladiću naružena lica i plemenita srca. Uskače dječak Pat i jednim precizno bačenim kamenom razrješava sukob. Zašto kamen? Mogao ga je Pat letvom odalamiti po kičmi, a ovako nam je već u prologu Giusfredi sugerirao da će dio ove priče biti i geneza Zagorove sjekire. Ovdje, u ovom kratkom prologu, Pat je predstavljen kao predadolescent, i tu već dobivamo i jednu od poznatih Zagorovih karakteristika-zauzimanje za slabije i odbačene od društva.

Početak priče odvija se u Zagorovoj sadašnjosti, a taj početak nekim elementima neodoljivo podsjeća na “Zagor priča…“ Ako se sjećate, kiša je svojevrsni preludij u Zagorova bolna sjećanja, a kišu imamo i ovdje. Doduše, ovaj početak nije na dramaturškoj razini kakva je bila Nolittina, jer tamo imamo Chica kako pjevuši i mete kolibu, ganja životinje, a ovdje imamo jedan isforsirani, neduhoviti Chicov geg s pikado strelicom. Zagorov bijes, za razliku od onog Nolittinog kojim je nasrnuo na Chica, ovdje je opravdan. Usmjeren je na nekoliko osoba mrziteljski nastrojenih prema slijepoj ženi, a ta mržnja proizlazi iz njihova straha prema “drugačijima“. Nolittin okidač za povratak u prošlost bio je portret majke i oca, Giusfredijev je Adah, slijepa djevojka koju smo upoznali u prologu, sada žena. Upravo ona otvara sjećanja u komadić Zagorove prošlosti dok je s Fitzyjem boravio u dijelu Darkwooda zvanom Gavranov Vrh. Njih troje putuju prema Gavranovom Vrhu, a putem evociraju sjećanja. Ovdje je fino ubačena retrospekcija tragedije kod Clear Watera i osveta, a Laurenti nas podsjeća na taj bolan i katarzičan dio Zagorova života. Inače, Laurentija nismo vidjeli od Južnoameričke sage, a moram vam reći da volim njegov stil. Za razliku od Mangiantinija, Grammacionija i Cassarovih, koji mi izazivaju grč u želucu a da ni ne otvorim strip, Laurentijev dinamični i lepršavi stil meni je uvijek oku drag. Iako, nije to kao s početka njegove karijere, kada je scenaristički odlično odrađenim epizodama “Kradljivac sjena“, “Aljaska“, “Otočka skupina“, a napose “Osveta vudu“, svojim crtežom nesumnjivo utjecao na popularnost tih priča. Emocije između likova, muško-ženskih odnosa i dinamični prikazi borbi njegov su adut, tako i u ovoj avanturi.

U priči, Fitzy pokušava balansirati između vrućih bedara ciganke Jelene, odgajanja mladog Pata i pokušaja da spriječi rat između Cayuga i doseljenika privodeći pravdi krivca koji je pobio nekoliko Indijanaca i na njihovom licu ostavio urezan groteskni smiješak od uha do uha, baš kao što ga urođenom malformacijom ima mladi Percy, a takvim modus operandijem krivnja pada na nesretnog mladića.

Kroz priču se provlači odnos Pata i Fitzyja koji nimalo ne odudara od onog Nolittinog. Ipak, Giusfredi me je ovdje iznenadio s nekoliko novih elemenata. Jedan od njih je nova geneza sjekire. Kao što znamo, sjekira je Zagorovo primarno oružje još od prve priče “Zasjeda u šumi“, a Nolitta nam u “Zagor priča “ donosi genezu sjekire. U “Zagor priča“, ako pažljivo pogledate na str. 68. prvi kadar i str. 80 treći kadar, poznata ovalna kamena sjekira zataknuta je za indijančev pas, a Pat, koji je ubijao Abenake strijelama i nožem, uzima ju kada je oborio Indijanca, te potom, tom sjekirom nastavlja put uništenja. Nakon saznanja očeve prošlosti i smrti Fitzyja, Patrick, nošen grižnjom savjesti, besciljno tumara šumom i tu je opet bez sjekire. Nakon pokajanja i odluke da će život posvetiti pravdi, opet ga vidimo sa sjekirom kako pomaže doseljenicima i spašava Sullivanove. Kako je ta sjekira opet dospjela u njegove ruke ne znamo, ali utvaram si da je Nolitta ovdje ostavio prostor za slobodno tumačenje, te se nošen grižnjom savjesti i iskupljenjem mladi Wilding vratio u spaljeno selo i uzeo sjekiru neobična izgleda, a koja postaje podsjetnik i simbol (ovaj detalj sa sjekirom u spaljenom selu je Ferri dočarao puno kasnije, u “Nultoj godini Darkwooda“, str. 22/23). Upravo ta sjekira podsjeća Zagora na dualnost ljudske prirode, na konstantnu borbu dobra i zla u čovjeku. Sjekira je podsjetnik na zlo koje je učinio, a sada je simbol pravde u ruci jednog novog čovjeka. S vremenom, kako se proširuje Zagorov horizont, sjekira postaje univerzalni simbol pravde. Darkwood, Sjeverna Amerika, Island, Grenland, Škotska, Afrika, Južna Amerika, paralelne dimenzije Golnora, Tir-Nan-Oga, sve do samog svemira gdje je šesti put porazio svog najljućeg neprijatelja - granice za pravdu sjekire ne postoje. Zagorova sjekira, zbog kamena primitivna, samim time i nefunkcionalna za to doba, i tu se pokazuje kao vrsni simbol. Kamen je jedan od praelemenata svijeta (zajedno s vodom, zrakom, vatrom i zemljom), i simbol je prirode. Kamen je simbol postojanosti, stabilnosti, neuništivosti i besmrtnosti, a sva ta obilježja krase i Zagora.

E sad, poništava li Giusfredijeva geneza sjekire Nolittinu, i koja je verzija bolja, ostavljeno je na volju svakom čitatelju. Meni osobno više se dopada sirovija Nolittina verzija (iako sam dojma da ni sam Nolitta nije to planirao), ali Giusfredijeva ima čvršće uporište i emotivnija je (nekome će se činiti odviše patetična) zbog odnosa Fitzyja i Pata. Nolittina označuje zaokret u životu mladog Wildinga, ali i u isti moment povratak na polazišnu točku-dječak iz spaljene kolibe postaje Kralj Darkwooda, a kao takav, samo je jedno breme zamijenio drugim. Teret mržnje i osvete zamijenio je teretom pravednika, a to je najbolje Nolitta dočarao u trenutku verbalnog okršaja Zagora i samuraja Minamota: “I moj život, nesumnjivo, obilježen je nasiljem, ali među nama, na sreću, postoji razlika. Ako se ja borim, ako ubijam, to je samo zato što mi to nalaže situacija u ovome prekrasnom, ali još uvijek divljem kraju! No, jednoga će dana, nadam se, pravedni zakoni i otvoreniji način razmišljanja izbrisati točke trvenja između stanovnika Darkwooda i bijelih osvajača. U tome ću trenutku, bez ikakvog žaljenja, odustati od svoje uloge borca i ratnika i s radošću ću baciti u najdublju rijeku ovu sjekiru koju sada smatram neugodnim, ali neophodnim sredstvom za postizanje bar imalo pravde!“

Giusfredi, pak, ima svoju verziju geneze sjekire. Ona je Fitzyjeva kreacija, a upravo sjekiru kao simbol pravde mladić Pat još ne može pojmiti u punom značenju kakvim ga Fitzy uči. Njegova pravda zaobljenom stranom sjekire zaustavlja krug mržnje i guši demone osobne osvete, ali, u Patu je klica zla duboko uhvatila korijene. Upravo je baladom zaokružio sve ono čemu uči mladog Pata, a u baladi Fitzy kao da naslućuje svoj skori kraj ovozemaljskog puta. Na kraju priče Pat shvaća da njegova ruka (još) nije dostojna sjekire kakvu ga je naučio izrađivati Fitzy, jer sjekira u svojoj suštini odražava pravdu Fitzyja koju mladi Pat ne želi prihvatiti, te ju baca u jezero. Upravo ovdje, u tom trenutku, tom gestom, Pat je odbacio i učenje svoga mentora o praštanju. Za nekoliko godina Pat će počiniti masakr.

Iako je priča postavljena na klimavim i dosadnim temeljima pokušaja izazivanja sukoba zbog pohlepe jednog čovjeka, Giusfredi je apsolutno ušao u srž svih likova. Najslabije je svoju ulogu odigrao šerif Mathew. Ipak sam tu očekivao malo originalniji i sablasniji motiv njegova djelovanja, ali zato su svi ostali likovi sjajni. Duboka bol koja se osjeća u slijepoj Adah, Rafeovo iskupljenje, impulzivan i pomalo buntovan Pat velikog srca braneći slabije, gorka nota lirizma na kraju priče s Percyjevom smrću, Jelenina tuga za ubijenim sinom, pravednik Fitzy. I hipi pomalo. Duga plava kosa, brada, preziranje gradskog načina života, lutanja divljinom, rušenje barijera među ljudima, vodi ljubav s Jelenom, svira gitaru - sve je to hipi Fitzy, ali i čovjek koji se ne libi svoje vještine upotrijebiti u pravedne svrhe. Doduše, njegov etički kodeks ne dozvoljava mu ubijanje ljudi, on uvijek prvo pokušava razgovorom smiriti strasti, ali usijane glave ponekad treba zaustaviti na malo grublji način radi njihova dobra. Takav je Giusfredijev Fitzy-hipi i pravednik istovremeno. Gledajući njegov odnos s Patom, možda je pomalo iritantno njegovo konstantno tupljenje o pravdi, jer može li Fitzy kao čovjek koji nije okusio zlo, pa se pokajao, biti mjerodavan po tom pitanju? Od kuda dolazi to njegovo poimanje pravde kada znamo tek da je bogati bostonski trgovac imena Nathaniel Fitzgeraldson napustio sve blagodati takvog života i otišao u divljinu? Kakva su ga životna iskustva oblikovala kao lutalicu i pravednika? Puno je otvorenih pitanja oko tog karizmatičnog lika. Možda odgovore na neka od njih dobijemo u Zagorovom originu.

Naprijed

ZG KOZA 6 Sablasti za Digging Billa

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • Ukupna ocjena 77%

    7, 8, 8, 8

    28.06.2019
    20:41:00 sati
    Zagorfan01
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 73%

    6, 6, 9, 10

    28.06.2019
    20:47:00 sati
    goghy
    uredi
  • King Warrior

    Ukupna ocjena 91%

    9, 9, 9, 10

    Priče o Zagorovoj prošlosti, ima ih nekoliko i nisu se baš proslavile kvalitetom, osim prve od svih, epizode „Zagor priča“. Od tada se periodično pojavljuju nove epizode iz Zagorove mladosti, večina njih nema zavidan kvalitet. Doduše, nije nam ni potrebno da znamo sve iz tog doba, šta je Zagor doručkovao, s kim je viceve pričao, ono najosnovnije znamo i to nam je dovoljno. Ova epizoda nam je pokazala nešto drugo, a to je da savaka priča, bez obzira koliko izlizana bila, može da se napiše kvalitetno. U ovoj epizodi imamo jedan dobar scenario, interesantne likove i priču koja ni najmanje nije dosadna.

     

    Autor je ubacio i određenu dozu emocija, taman toliko i na pravi način da nema govora o patetici. To je nešto što nije toliko jednostavno, vidjeli smo već u više navrata, u serijalima kao što su Dylan Dog i Ken Parker, da previše emocija može da pređe u patetiku i pokvari ukupan dojam priče. Scenarista Giusfredi je očigledno to znao i našao je dobar balans u tom pogledu. Laurenti se potrudio više nego inače, ovo mu je možda i najbolje nacrtana epizoda. Sve u svemu, izuzetno dobra priča, do sada najbolja u ediciji.

     

    29.06.2019
    08:28:00 sati
    King Warrior
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 80%

    8, 8, 8, 8

    Jako dobro, ujednačeno kvalitetom na svim razinama. Jako je teško žanrovski strpati ovaj strip u neku od strogo odvojenih kategorija. Baš zbog toga su autori morali pristupiti kombinacijama različitosti jer se i priča odvija na više razina.

    Zbog same teme, strahovao sam od već viđenog i pretjeranog ponavljanja, ali to je uspješno prebrođeno, uz dozu emocionalnosti kakvu ovakvi stripovi nužno moraju imati.

    29.06.2019
    11:10:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • Gris

    Ukupna ocjena 80%

    9, 8, 7, 8

    29.06.2019
    19:15:00 sati
    Gris
    uredi
  • velka031

    Ukupna ocjena 73%

    7, 7, 7, 10

    30.06.2019
    12:53:00 sati
    velka031
    uredi
  • Dwayne_Looney

    Ukupna ocjena 76%

    7, 7, 9, 7

    Zanimljiva priča iz Zagorove prošlosti ali do zla Boga isforsirana u smislu susreta sa slijepom Adah. Usput zašto je morala biti slijepa? Ne vidim razliku u priči i da je bilo obrnuto... Uglavnom, onaj početak s njom slijepom u krčmi i Chicom koji se snalazi na svoj način  su totalno bezveze.

    Priča iz prošlosti je u redu, napeta i zanimljiva, samo je ta "geneza sjekire" dosadna i Giusfredi se nije u to trebao miješati. Dao je zanimljivo ali u praksi teško primjenjivo objašnjenje da sjekira ima naoštrenu i zatupljenu stranu. Da je Zagor poštovao tu Fitzyjevu ideju već bi nestao...

    Laurenti nikad bolji.

    06.07.2019
    13:11:00 sati
    Dwayne_Looney
    uredi
  • macca1985

    Ukupna ocjena 90%

    9, 9, 9, 9

    08.07.2019
    01:56:00 sati
    macca1985
    uredi
  • anto

    Ukupna ocjena 52%

    5, 4, 6, 7

    mnjah

    17.07.2019
    15:49:00 sati
    anto
    uredi
  • allessi

    Ukupna ocjena 82%

    8, 8, 9, 7

    Za mene osobno i ne toliko interesantan lik iz Zagorova svijeta, Wandering Fitzy, je u ovom kolorcu dobio još jednu svoju epizodu.. Priča je to o Zagorovoj prošlosti, o Fitzyjevoj izgubljenoj ljubavi, o jednoj slijepoj djevojci imenom Adah i o "čudovištu koje se smiješi", a koje je zapravo Percy, dječak koji se rodio sa urođenom manom širokog osmijeha (tipa Joker).. I naravno, priča je to o zlatu i o ljudskoj pohlepi za bogaćenjem.. Još jedna epizoda iz Zagorovog (Patrickovog) djetinjstva koja nam još malo više dočarava Zagorovo odrastanje i neke njegove navike (npr. njegov tomahawk).. Crtež je jako lijep, sa jasnim linijama i lijepim prikazom šuma i općenito eksterijera.. Ali i samih likova, koji su u ovoj epizodi dobro okarakterizirani.. Boja još dodatno naglašava bogat crtež.. Naslovnica je klasika, sa glavnim likovima u prvom planu..

    8, 8, 9, 7

     

    18.07.2019
    08:29:00 sati
    allessi
    uredi
  • Ukupna ocjena 82%

    8, 9, 7, 10

    19.07.2019
    20:04:00 sati
    suply1
    uredi

Anketa

Što vam je najinteresantnije na stripovi.com?

Rezultati

Arhiva

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

Aukcije

Forum