Korijeni

Zagor

ZG KRJNUB 1/6 | 384 str.

Priča vam je poznata: traper Mike Wilding i njegova supruga Betty odgajaju sina po imenu Patrick u kolibi kod Clear Watera. Žive skromno i sretna su obitelj, nisu u zavadi ni s kim, međutim, Mike skriva mračnu tajnu iz vremena kada je nosio uniformu poručnika američke vojske. Tajna je poznata odvjetniku Julijusu Summerscaleu koji mu svako malo dolazi u posjet, ali tajna koje Betty i Patrick nisu svjesni sve dok se jedne tragične noći prošlost bivšeg časnika ne materijalizira u skupini Abenaka predvođenih zlokobnim propovjednikom Salomonom Kinskyjem. Čekaj malo Igore, da se nisi zabunio, jer nikakav se odvjetnik nikada nije spominjao u genezi nastanka jednog junaka!? Nisam, Zagorovci moji, jer ovo je nova/stara priča o jednome dječaku provučenom kroz spiralu mržnje, nasilja i osvete, da bi se u konačnici pritisnut grijehom oca i nošen iskrenim pokajanjem pretvorio u Zagora Te-Naya, zaštitnika Indijanaca.

Ocjena stripa

Recenzija

Ukupna ocjena 82%

Priča 6

Scenarij 8

Crtež 10

Naslovnica 10

Moja ocjena

Ocijeni strip

Ocjena čitatelja

Ukupna ocjena 61%

P*5

S*5

C*7

N*7

NASLOVNICE — DOMAĆA IZDANJA

  • Clear Water
    ZG KRJN 1
  • Zakletva
    ZG KRJN 2
  • Demon ljudožder
    ZG KRJN 3
  • Srdžba
    ZG KRJN 4
  • Sveta spilja
    ZG KRJN 5
  • Junak iz Darkwooda
    ZG KRJN 6
  • Clear Water
    ZG KRJNUB 1
  • Zakletva
    ZG KRJNUB 2
  • Demon ljudožder
    ZG KRJNUB 3
  • Bijes
    ZG KRJNUB 4
  • Sveta pećina
    ZG KRJNUB 5
  • Junak Darkwooda
    ZG KRJNUB 6

NASLOVNICE — ORIGINALNA IZDANJA

  • Clear Water
    ZG ZGLO 1
  • Il giuramento
    ZG ZGLO 2
  • Il demone cannibale
    ZG ZGLO 3
  • Furore!
    ZG ZGLO 4
  • La grotta sacra
    ZG ZGLO 5
  • Lʼeroe di Darkwood
    ZG ZGLO 6

ZANIMLJIVOSTI

  • Godine 1969. Guido Nolitta i Gallieno Ferri po prvi puta su ispričali podrijetlo Duha sa Sjekirom. Ta nezaboravna epizoda originalno je objavljena u šest striscia (#62-67) četvrte striscia serije.
  • Kod nas je „Zagor priča“ prvi objavio novosadski Dnevnik u 99. i 100. brojevima LMS edicije 1974. godine, a isto tako, priče su doživjele brojne reprinte: extra #1-2, klasik i zlatni klasik #1, kolor Libellus #23, Ludens gigant #3, Ludens „debeljuca“ #1, VČ „debeljuca“#18.
  • Osim „Zagor priča“ koja je temelj „Korijena“, Burattini se poslužio i elementima viđenim u „Nulta godina Darkwooda“, „Dugin most“, „Priča o Betty Wilding“, „Priča o Wandering Fitzyju“, „Ponekad se vraćaju“ i „Wandering Fitzyjeva pravda“.
  • „Korijeni“ su u Italiji u šest priča po šezdesetak stranica objavljeni u periodu između svibnja i listopada 2019. godine, a HC izdanja sadrže i tekstualne dodatke i ilustracije pa se tako broj stranica penje na oko osamdeset, u periodu između siječnja 2019. godine i travnja 2020. godine.
  • Libellus je „Korijene“ objavio u periodu između srpnja 2019. godine i ožujka 2020. godine, a Ludens od listopada 2020. godine do ožujka 2021. godine.
  • Znali smo da je Zagor irskog podrijetla, a ovdje otkrivamo da je kršten. Odvjetnik Julius Summerscale, koji je branio njegova oca od optužbi za ratni zločin, je kum malome Patu.
  • Također saznajemo kako je Zagor došao na ideju o svome borbenim pokliču. Burattini se poigrao s imenom kojeg je Zagor prvotno trebao imati, pa je tako nesuđeno ime Ajax postalo poklič ayaakk. Glupo, ako mene pitate, al' to je Burattini.

Kako hladne glave napisati recenziju ovog miniserijala koji u svojoj srži obrađuje jednu od najkultnijih i najboljih Zagorovih epizoda, priču koja nam je donijela genezu jednog junaka koji je obilježio djetinjstva generacija dječaka na ovim prostorima, a koji su danas sredovječni muškarci i imaju u rukama „Korijene“ koji sažimlju sve najvažnije elemente koji su doveli do rođenja Duha sa Sjekirom? Sjećam se kad sam kao klinac sredinom osamdesetih nabavio Nolittine priče, kakve su to emocije bile: razdraganost, ushićenje i nevjerica. Ej ljudi, „Zagor priča“ i „Gospodar Darkwooda“, uz priče o Supermikeu, Hellingenu, Kandraksu, Zimskoj Zmiji i Američkoj odiseji bile su najtraženije, isto tako teško nabavljive, a emocije koje su obuzele jednog dugoselskog dječaka kada ih je konačno imao u rukama vjerujem da su bile iste kao i kod bilo kojeg drugog dječaka od Vardara do Triglava koji ih je nekako uspio nabaviti. Danas držim u ruci „Korijene“, ali emocije su drukčije, svaka stanica i nerv u mome tijelu pozivaju na oprez i skepsu, jer kako da vjerujem liku koji je od misteriozne vještice Dharme uradio taštu staricu koja želi natrag svoju mladost i ljepotu, a od karizmatičnog ludog znanstvenika Hellingena rasističkog koljačkog idiota!? Kada postoji potreba rekonstruirati događaje iz prošlosti, baciti novo svjetlo na njih ili istražiti neriješena pitanja, eto Burattinija da nam sve to raščlani, analizira, objasni i prepriča. Uostalom, Burattini u posljednjem desetljeću nije donio ništa svježe ni inovativno osim što je vraćao stare neprijatelje i donosio prošlosti popratnih važnih likova iz Zagorovog svijeta, često oblikujući te likove prema vlastitoj percepciji, a ponekad iskrivljenoj ili pogoršanoj u odnosu na Nolittu.

Pedesetak godina nakon „Zagor priča“ Moreno Burattini donosi miniserijal koji ne samo da prepričava genezu junaka, već nam i otkriva nepoznate aspekte iz Zagorove prošlosti preferirajući proširenu verziju onoga što su nam ispričali Guido Nolitta i Gallieno Ferri, a ne preradu kroz alternativnu verziju tih događaja. Miniserijal donosi sažetu genezu Zagora jer homogenizira najvažnije događaje koji su doveli do rođenja jednog junaka, a koji su razbacani kroz 6 desetljeća u sedam priča i četiri edicije: „Zagor priča“, „Nulta godina Darkwooda“, „Priča o Wandering Fitzyju“, „Dugin most“, „Wandering Fitzyjeva pravda“ „Ponekad se vraćaju“ i „Priča o Betty Wilding“, a opet, govorim isključivo kroz svoju prizmu, iako sam te priče odavno apsolvirao, bilo je zanimljivo ovo putovanje Zagorovom prošlosti jer postoje odlomci u kojima je Burattini donio inovativnost i svježinu, ali isto tako moram napomenuti da, nažalost, Burattinijevo djelo nema emocionalne žestine na mjestima gdje bi trebale biti, a koje u Nolittinoj priči savršeno zaokružuju cijelu ideju.

Čemu, uopće, “Korijeni”? Nije li nam Nolitta onomad sve razjasnio i rastumačio: sretno djetinjstvo mladog Wildinga na obali Clear Watera uz majku Betty i oca Mikea, gruba realnost u crno obučenom propovjedniku Salomonu Kinskom i njegovim Abenakima željnih osvete, spas u rijeci i ruka spasa jednog osobenjaka, zakletva na grobu najmilijih, lutanja divljinom s Wanderyng Fitzyjem, a sve to vijeme gorčina, bijes, mržnja i neizreciva želja za osvetom u srcu mladog Wildinga, koje zamjenjuje grizodušje, pokajanje i iskupljenje. Tri teška osjećaja krivnje postala su teret jednome mladiću: otac kojeg je idealizirao odjednom je dobio mračnu auru zločinom kojeg je počinio dvadeset godina ranije, ubojstava koja je sam počinio zatrovan osvetom i neizravna odgovornost za smrt Wandering Fitzyja. Dva puta u deset godina srušio se svijet jednog mladića, ali ovaj se put, gonjen pokajanjem, izdignuo iz pepela i postao Zagor Te-Nay, Duh sa Sjekirom-neumoljivi borac za pravdu i mir, zaštitnik slabijih i potlačenih bez obzira na boju kože, neumorni zagovaratelj mira i suživota kroz sprečavanje krvoprolića i osvetoljubivih sukoba poput onih u kojima su sudjelovali njegov otac i Salomon Kinsky, a u koji su se upleli nevini poput njegove majke i Wandering Fitzyja. Opširnije od toga nije nam trebalo, i mi, stare kvrge, znamo sve o tome.

„Korijeni“ sadržavaju sve ključne događaje koji su obilježili život Pata Wildinga, počevši od njegovih roditelja, tragedije, života kao dijete i tinejdžer s Wandering Fitzyjem, te kao mladića koji se iznenada pojavljuje na proljetnom vijeću poglavica predstavljajući se kao izaslanik Velikog duha. Burattinijevo djelo je nasilnije, krvavije i nemilosrdnije od Nolittinog, no poanta u stripu poput Zagora nije u takvim scenama koje su uvijek bile prisutne zavisno od grafičkog prikaza, a koje su ovdje daleko eksplicitnije: razbijene glave, skalpiranja, klanja, mučenja, ljudi u vatri, mrtva djeca, prskanja krvi. Čitajući „Korijene“ primjetit ćete poneke varijacije u odnosu na izvornik: pojavljuje se niz novih likova; npr. odvjetnik Julius Summerscale uklopljen u legendarnu scenu gdje mali Pat bježi od pume, a upravo zbog odvjetnika intervencija Wandering Fitzyja u spašavanju malog Pata ne ispada slučajna kao u Nolittinom opisu. Također, Pat iz spaljene kolibe ne uzima portret svojih roditelja, već plavu amajliju koju mu je darovao šaman Kaisha, a koju je on dobio od Shyer. Osobno, ta scena me jako zasmetala, definitivno je Burattini trebao dodati i portret roditelja-ključan element u Nolittinoj priči koji otvara Zagorova sjećanja. Fitzy saznaje za masakr u Silver Lakeu puno prije, takoreći nakon pogibije Zagorovih roditelja, ali ništa ne govori dječaku bojeći se da će mu ukaljati uspomenu na oca. Pat prvi put susreće Tobiju Sullivana kao dječak u jednom cirkusu, zavodi ga vatrena crvenokosa kojoj je za to plaćeno, Pat se obračunava s nekoliko Abenaka prije samog pokolja kojeg će uraditi u njihovom selu i konačno, na proljetnom vijeću poglavica na kojem se Zagor predstavlja Indijancima nalazi se i Tonka koji pokazuje dalekovidnost i mudrost prepoznajući Zagorove riječi i suprotstavljajući se Oga-Itu. Ovdje se, uz Nolittinu „Kralj Darkwooda“, stvara mala nedosljednost i s Bosellijevom „Urotom bogova“ koja govori o prvom susretu Zagora i Tonke. U Nolittinoj priči Tonke nema, a Bosellijevom specijalu Tonka, na nagovor svoje mudre skvo Ahte, sa skepsom odlazi u Zagorovu kolibu kako bi zatražilo njegovu pomoć i tu se prvi put buduća krvna braća susreću. Umjesto toga, u ovoj priči, čim Zagor ubije Oga-Ita, Tonka ne samo da se zauzima za Zagora, već ga odmah poziva da posjeti njegovo selo pokazujući tako da prihvaća Zagora. To su Burattinijeve iskrivljene varijacije koje sve skupa ne utječu na krajnji smisao priče.

U „Korijenima“ postoji nagovještaj simbola orla i svojevrsna slutnja, tj. sugestivni snovi malog Pata o njegovoj budućnosti, kroz sve priče provlači se narativna nit predodređenosti mladog Wildinga. Boselli i Burattini htjeli su u devedesetima Zagoru dati epski okvir kroz paradigmu predodređenog junaka koji se bori za dobrobit čovječanstva, a koja nadilazi ideju jednostavnog posrednika između bijelaca i Indijanaca kakvu je Nolitta zamislio. Ni ne sluteći, Nolitta je sam dao dozvolu Burattiniju da se poigra Zagorovom predodređenosti upravo kroz njegov simbol na grudima, za kojeg je Ferriju rekao: Nacrtaj mu neki indijanski znak. I upravo kroz taj simbol Burattini daje Zagoru neporecivi legitimitet predodređenog odozgo, jer ono što je za Nolittu tek indijanski znak, Burattini razvija kroz dramu mitološkog i duhovnog elementa. U biti, možda se nekome ta predodređenost čini kao podjarivanje Nolittinih temelja, ali ne može se poreći da je unatoč tome mogućnost Zagorove slobodne volje za djelovanjem uvijek prisutna-i u „Korijenima“ i u „Nultoj godini Darkwooda“ Shyer govori mladom Patu da je on gospodar svoje sudbine.

Naravno, toga u Nolittinoj priči nema, a taj će aspekt predodređenosti Burattini razviti u petoj priči „Sveta pećina“, no to je samo sažeto prepričavanje jezgre (fokus je na obredu inicijacije) iz njegove „Nulte godine Darkwooda“, tako da ne očekujte ništa novo ili iskrivljeno. Uostalom, već smo ranije znali ili bar slutili da je Shyerina uloga naslijeđena iz Atlantide, tako da je automatski ovdje priroda Unktehija i Wakinyan Tanke bolje objašnjena, a Shyerino učenje i pojavljivanje ovdje je sažetije, time i hladnije i manje intenzivnije od originala.

Također se u „Korijenima“ produbljuje emotivna veza između Wandering Fitzyja i Pata, no ono što bode u oči je revizionizam dva ključna lika: Mikea Wildinga i Salomona Kinskog.


Burattini odmah, na početku priče, stavlja na čistac odgovornost mladog poručnika u masakru razgovorom Mikea i njegova odvjetnika, a glavna srž je ostala ista: traper Mike Wilding i njegova supruga Betty odgajaju sina po imenu Patrick u kolibi kod Clear Watera. Žive skromno ali idilično, sretna su obitelj, međutim, Mike skriva mračnu tajnu iz vremena kada je nosio uniformu poručnika američke vojske. Tajna je poznata odvjetniku Summerscaleu koji mu svako malo dolazi u posjet, ali tajna koje Betty i Patrick nisu svjesni sve dok se jedne tragične noći prošlost bivšeg časnika ne materijalizira u skupini Abenakija predvođenih zlokobnim bijelim propovjednikom Salomonom Kinskyjem.


U „Zagor priča“ otkrivamo da je namjera Abenaka osveta zbog pokolja koji je počinio Zagorov otac tek kad to sam Zagor otkrije, na kraju priče u šokantnom obratu koji šokira čitatelja jednako kao i Zagora. Sva ta desetljeća bili smo uvjereni da je Mike Wilding bio ambiciozni mladi časnik koji je izazvao masakr, dok se u „Korijenima“ pojavljuje kao dobra osoba zahvaćena nizom nepovoljnih čimbenika. Biti ću fer i napisati da je sam Nolitta naopako postavio temelj, jer jedan vojni časnik s početka 19. stoljeća, da je uradio ono što je uradio mladi poručnik Wilding, vjerujem da ne bi završio na sudu, niti bi ga degradirali i nečasno otpustili. Štoviše, vjerojatno bi napredovao u vojnoj hijerarhiji, a nakon vojne, čekala bi ga politička karijera-baš kao Andrewa Jacksona.

Nolittina je priča kompleksna, ključna je poruka da osveta nije pravda, a da istina i pravda nikada nisu samo na jednoj strani, a u nekim je aspektima prilično šokantna, jer vidjeti Zagorovo lice iskrivljeno mržnjom i njegov zlobni cerek dok masakrira pleme Abenaka nije nešto što smo imali prilike vidjeti ni prije ni poslije, ali je ta Nolittina priča, koliko god bila dobra, ostala neiskorištenog potencijala. Puno je stvari ostalo nedorečeno; npr. kako je Salomon Kinsky pronašao Mikea Wildinga, kako su izgledali posljednji trenuci života njega i Betty, a možda najviše od svega, što se točno dogodilo prilikom masakra u Silver Lakeu? Naravno, tu je i ono nezaobilazno: kako je, do vraga, Zagor naučio letjeti pomoću lijana i prebacivati se s drveta na drvo? U jednom trenutku u jednom kadru mladi se Wilding stuštio s lijane pred čitatelje i ovu smo stvar uzimali zdravo za gotovo sva ova desetljeća jer znamo da je Tarzan, uz Fantoma, Nolitti bio na pameti kada je kreirao lik Zagora, ali čak i Tarzan ima objašnjenje-odgojile su ga čimpanze. Sve je to ostavljeno mašti na volju, da svaki čitatelj stvori neku svoju fantaziju oko toga, a ovdje Burattini daje sasvim prihvatljivo i razumno objašnjenje-osnovama ga je naučio Manuel Reyes, majstor na trapezu i vješt akrobat, a pokazalo se da je dječak prirodni talent za takve stvari, s vremenom razvivši svoj stil.


Ne vjerujem da se itko od nas onomad previše zamarao tim nedorečenostima, baš kao i Nolittinom karkterizacijom Mikea Wildinga i Salomona Kinskog. U Nolittinoj priči bilo je nekoliko kratkih situacija koje su nam omogućile da shvatimo osobnost Mikea Wildinga: dobar otac i suprug, odnosi se prema Indijancima s poštovanjem, a tako uči i svog sina, pa je šok tim bio veći kada smo saznali za njegovu prošlost indijanskog istrebljivača. Nolitta nikada nije napisao ništa o događajima koji su doveli Mikea Wildinga do fatalne odluke u Silver Lakeu koja mu je obilježila život i stoga je Nolittin Mike kontroverzna ličnost-od ubojice Indijanaca do poštovanog i tolerantnog čovjeka. Kako se to dogodilo i kakav je to obrat u glavi morao biti, od Nolitte nikada nismo saznali. Tu se postavlja pitanje kako je jedan indijanski krvnik usadio moralna načela u svoga sina i neraskidivo ga oblikovao u njegovoj osnovnoj biti da poštuje sve ljude bez obzira na boju kože? Zasigurno je Fitzy imao veliki utjecaj na njegovo oblikovanje ličnosti, ali to dolazi kasnije. Vjerujem da je Nolitta napisao priču ne brinući previše o možebitnim nastavcima ili drugim nedosljednostima. Jednostavno, u tom trenutku mu je trebala određena činjenica kako bi drama eksplodirala, a detonator je saznanje o Mikeovoj mračnoj prošlosti.

Mikeova kontroverzna karakterizacija proizlazi iz Zagorovog idiličnog sjećanja na oca i novina o masakru koje je Kinsky sačuvao i, naravno, prema njegovoj interpretaciji masakra kao svjedoka tog događaja: mladi je poručnik zapovjedio strijeljanje stotina Indijanaca. To je bilo sve što smo znali, a ujedno je to grijeh i muka koje Zagor nije u stanju odagnati, jer zaštitnik Indijanaca s velikom gorčinom nosi u sebi činjenicu da je sin indijanskog istrebljivača. Ta skrivena sramota i teret u duši i srcu s kojima Zagor mora živjeti najbolje se manifestiraju u nekoliko izvrsnih vinjeta u Caponeovoj „Hiljadu lica straha“, gdje Zagorove strahove onostrano čudovište materijalizira u liku njegova oca.

Potom dolazi Bosellijeva „Dugin most“, priča koja uspijeva na najbolji mogući način spojiti Mikeovu bezobzirnost o kojoj su novine izvještavale s nevjericom onih koji su ga poznavali u stvarnom životu. Dakle, Bosellijev Mike ne proturječi Nolittinom, naprotiv, on je taj Mike koji je zapovjedio pokolj, a koji se kasnije pokajao. Štoviše, čak sinu govori kako bi mu i sam to priznao s vremenom. Nolitta i Boselli vjeruju u iskupljenje. Burattini ne, već pokušava revizijom dva ključna lika objasniti uzrok i posljedicu.


Prvi korak revizionizma Burattini je učinio sramežljivo, na početku priče „Priča o Betty Wilding, jer se pojavljuje mladi poručnik koji počinje sumnjati u misiju pred njim (doduše, ovo je oblikovano činjenicom da je to Zagorov san, tj. noćna mora), a ovdje umanjuje odgovornost mladog poručnika za masakr i daje veću dijaboličnost Salomonu Kinskom. Imao je veliku slobodu da okarakterizira Mikea Wildinga, mogao je birati hoće li biti dosljedan Nolittinom svojevrsnom majoru Raskinu: zlobnom, proračunatom i nemilosrdnom istrebljivaču Sauka i zapovjedniku koji hladno žrtvuje vlastite ljude (Nolittine priče Sandy River, Kazneni odred, Stup za mučenje). Umjesto toga donio je drugačiji izbor, s Mikeom Wildingom koji objašnjava kakvi su ga emocionalni pritisci doveli do tog čina, prikazujući nam in medias res kako su stvari krenule. Mladi se poručnik naglo našao u tragičnim događajima. U postrojbi, zbog gubitaka, kao najviši po činu preuzima zapovjedništvo. Odmah ga pritišću suborci željni osvete, ima manjak autoriteta, neodlučan je i kao takav lomi se pod pritiskom i izdaje zapovijed za napad, izričito tražeći od svojih vojnika da ne ubijaju Abenake koji su samo pružili utočište Creejima odgovornima za napad. On u svojoj srži nije krvnik, ali zbog okolnosti to postaje. Zakazao je kao zapovjednik, nije mogao kontrolirati svoje ljude. S tim u vezi, Burattinijev Mike priznaje da je kriv i ne traži popuste, potpuno je svjestan svoje uloge u masakru i zato ne krivi Kinskoga kada dođe da naplati račun. Kako bi čitatelju to još realnije prikazano, saznajemo da je bio mučen prije nego što je ubijen.

Meni je daleko diskutabilnija Burattinjeva verzija Salomona Kinskog, negoli Mikea Wildinga. Salomon Kinsky je za Nolittu čovjek koji se želi osvetiti, i s ljudskog je stajališta to razumljivo. Koncept oprosta kao jednom propovjedniku i kršćaninu mu je stran i s te strane je zakazao, definitivno je kod Nolitte višeslojna ličnost i nekako se čitatelj može identificirati s njim. Uostalom njega nikad nisam ubrajao u Zagorove neprijatelje, jer portret čovjeka duboko povezanog s Indijancima iz plemenitih svrha zaokružuju riječi trgovca koje nam govore da je Salomon omiljen i cijenjen među stanovnicima i Indijancima tog područja. I sam Nolitta mu daje za pravo jer nije ubijen od Zagorove ruke, možda bi ga i poštedio kada je saznao istinu, ali u strahu da će ga bijesni mladi osvetnik ubiti uzima pištolj i cilja u mu u leđa, ali se pojavljuje Fitzy.

Ovdje je prikazan daleko mračnije i zloćudnije: sadistički okrutni vjerski fanatik, šiba mladu Indijanku nasred ulice, dopušta mučenje Mikea. Ukratko, odvratni pravi negativac koji je zaslužio smrt, baš kao i Abenaki koji su ovdje više nekakva mračna sekta negoli indijansko pleme. Ovo je možda najočitije izobličenje jednog Nolittinog lika uopće, i očito je takvom karakterizacijom Burattiniju cilj opravdati osvetnički masakr koji je izvršio Pat Wilding. No, upravo mi je taj dio najslabiji-taj susret Pata i Salomona ovdje nema onaj žestok emocionalan naboj kakvog ima Nolittina priča. Ono što je Nolitta maestralno izveo u „Zagor priča“, ovdje se gubi u usporedbi s snagom originala gdje je napad na Abenake pokazao „mračnog“ Zagora-njegovu mržnju i zlobni cerek kada se konačno susreo oči u oči sa Salomonom. Taj trenutak kada Salomon Kinsky, zapanjen bijesom i mržnjom jednog mladića kojeg ne poznaje, upita tko je on i zašto ga toliko mrzi, jednostavno ulazi u antologiju serijala. Ovdje to izostaje, sve izgleda hladno i proračunato, poput bezosjećajnog Terminatora koji se nađe pred svojim ciljem.


Sergio Bonelli je bio čovjek koji je ponekad znao pobjeći u divljinu, u potragu za avanturama. Doduše kao turist, ali se osjeti u Zagorovim, a pogotovo Mister Noovim pričama ta njegova jaka želja da povremeno zbaci okove civiliziranog svijeta, ponašanja, pravila i normi, i zaputi se u avanturu. Iako je unio dio sebe i u Zagora i Mister Noa, kada bih ga definirao kroz neki lik, bio bi to definitivno Wandering Fitzy-osebujni lutalica, traper, idealist, poet, filozof na svoj način. Ukratko, slobodan čovjek bez ikakvih konvencija i licemjerja koje porobljavaju ljude koji se vole nazivati građanima i koji je jednog dana odbacio civilizaciju i jednostavno otišao u šumu. Tko zna je li sam Sergio Bonelli imao tu želju pobjeći u nekom od svojih svjetskih lutanja, no nasreću po nas i Zagora, uvijek se vraćao svojim obvezama.

Fitzy je morao ući u Nolittinu priču kao amortizer za sve negativne emocije koje su preplavile jednog dječaka nakon masakra roditelja, uči ga praštanju, uči ga radostima života. Upravo ta jezgra Nolittinog Fitzyja je i u „Korijenima“. Fitzy i ovdje igra istu ulogu, samo su dijalozi između njega i Pata produbljeni i daleko emotivniji negoli u originalu, no opet jednostavni u svojoj iskrenosti-Pat ne odustaje od svoje osvete unatoč savjetima Fitzyja. Iz obje je priče očito da mladi Pat stalno razmišlja o osveti, isto tako očito je da je mnogo vremena provodio tražeći Salomona Kinskog, a da je njegove tinejdžerske godine nagrizao demon osvete. U Nolittinoj priči nismo vidjeli kako uspostavlja odnose s drugim ljudima, stječe prijatelje, ponekad se nasmije, pa i zadovoljava svoje potrebe, sve je to sažeto u nekoliko suhoparnih vinjeta, a ovdje Burattini izgrađuje čitav mali svijet oko Patricka, ali i Fitzyja, budući da je on doista učitelj i u nekim aspektima Patrickov otac. Ono što mi se sviđa u dijelovima s Fitzyjem i Patom, a ono što je Nolitta vješto izbjegao ili prikazao u tek par vinjeta kako ne bi srž priče izgubio u rekonstrukcijama odrastanja mladog Pata, je upravo psihološko i emocionalno sazrijevanje jednog tinejdžera. Nolitta je preskočio dječakovu adolescenciju iz gore navedenog razloga, ovdje Burattini predstavlja Pata, iako nagrizenog demonom osvete, i kao normalnog tinejdžera koji voli druženja i gradski šušur, a ni čari suprotnog spola nisu mu mrske. Upravo je njihov odnos i najbolji dio „Korijena“, posebno unutarnja drama Fitzyja koji ne uspijeva odvratiti mladog Patricka od osvete. Fitzy je otac koji bespomoćno gleda kako je njegov usvojeni sin zahvaćen spiralom mržnje i ne može ga izvući. Od izvornog se Fitzyja tek razlikuje jer zna istinu o masakru, ali se je ne usuđuje otkriti Patricku kako ne bi uništio sliku koju dječak ima o svom ocu, a možda i u strahu da će ga odbiti jer je toliko dugo krio istinu.


Bio sam skeptičan prema ovome do te mjere da sam formirao negativno mišljenje prije čitanja, prvenstveno zbog sumnje u svrsishodnost prepričavanja priča koje odavno poznajemo, a napisanih tako da se pomno ispituju različiti aspekti Zagorovog složenog karaktera. Nakon pročitanog, mogu reći da se dojam poboljšao. Jasno je valjda svima da je Burattini oduvijek imao neskrivenu žudnju za obradom/preradom Zagorovog svijeta kojeg je stvorio Nolitta i mnoge njegove priče to i svjedoče. „Korijeni“ su vrhunac toga, u kojima je stvorio vlastiti pripovjedački kontinuitet i nije slučajno što s Nolittinom pričom preklapa i svoje prijašnje priče o Zagorovoj prošlosti prema vlastitoj viziji svijeta jednostavno podijeljenog na crno i bijelo, kršeći tako Nolittino osnovno pravilo-svijet nije takav, a pravda i istina nikada nisu samo na jednoj strani. To se posebno vidi u Burattinijevom revizionističkom pristupu dva ključna lika; Salomonu Kinskome i Mikeu Wildingu i možda je nekome to najveći problem ove minisage, no to je Burattinijev legitimni izbor kojim nije narušio srž Nolittine priče. Patrick nije saznao ono što je znao stradali Wandering Fitzy i tako za njega njegov otac i dalje ostaje krivac za masakr, a Zagorova geneza ostaje nepromijenjena.


Na žalost, ključne scene poput zakletve malog Patricka na grobovima najmilijih i susret sa Salomonom nemaju onaj žestoki emocionalni naboj kao što ima Nolittina priča. Čovječe, izrečena zakletva dječaka preplavljenog mržnjom na grobovima najmilijih je da se naježiš u Nolittinoj priči, a susret oči u oči s propovjednikom jedna od najboljih scena ikada u serijalu. Ovdje sam ostao dojma da je sve hladno i proračunato odrađeno, tek toliko da Patrick dobije svoju osvetu, ali poštuje se Nolittin slijed furioznih radnji koje savršeno ocrtavaju nezaustavljivog mladog osvetnika, dok su pak treća i peta priča miniserijala tek sažeta prepričavanja „Legende o Wandering Fitzyju“ i „Nulte godine Darkwooda“. Otkrivanje Fitzyjeve tajne nema utjecaja budući da ju znamo odavno, tek bih izdvojio produbljivanje odnosa između Groggyja i Patricka i produbljivanje odnosa u drugom smislu s vatrenom crvenokosom, nešto čega u originalu nema. Peta priča također je sažeto prepričavanje sa Shyer, manje intenzivnija i manje emocionalnija od originala, jedino ne razumijem pretvaranje Unktehija u bezličnu crnu masu, mislim da u specijalu tako nešto nije prikazano.

Šesta priča je podijeljena na dva dijela. U prvom je fokus na Manuelu Reyesu, akrobatu i umjetniku na trapezu koji je naučio budućeg Zagora akrobacijama, lik stvoren posebno za ovu miniserijal. Ovdje postoje dirljivi trenuci poput posljednjeg Manuelovog leta, možda nekome i previše patetični, ali su trenuci koji pogađaju, a Pat je i dalje potresen događajima u koje je upao nošen bijesom osvete i koji ne preza ubiti neprijatelja čak i s leđa i još su u njemu uvelike prisutni bijes i gorčina-vidi se da još nije formiran kao lik kakvog poznajemo sva ova desetljeća, što je uostalom i razumljivo. Drugi dio priče je rekapitulacija događaja koji dovode do nastanka Zagora, uz poneku inovaciju. Ovaj je dio daleko više od originala nabijen onim iskonskim duhom divlje granice, gdje su nasilje i smrt svakodnevica, a na čovjeku je da se bori ili umre. Upravo je tim pristupom Burattini uspio nadmašiti Nolittinu priču u tome dijelu jer je dao Zagoru legitimitet da sjekirom rascopa glavu Oga-Ite. Nolittin Oga-Ito je ostavio dojam da je ubijen samo zato jer je proturječio Zagoru i to me jako smetalo, ovdje pak Oga Ito pada s razlogom.

Što se tiče ostalih likova koji se protežu miniserijalom, Burattini se ravnopravno usredotočuje na sve, i stare i nove-zgusnuo je u svakoga od njih niz emocija čineći ih koherentnim, a poseban dojam je ostavio s traperom Donnyjem, koji prvi od tih šumskih slobodnih i dobrodušnih ljudi susreće budućeg Zagora, a time je Burattini dao na emocionalnoj težini zaokružujući tako „Mortimer: posljednji čin“. Susret sa Sullivanovima i geneza nastanka junaka je identična Nolittinoj (tek mi je zasmetala glupost s idejom o Zagorovom pokliču). Cijela ta faza u kojoj se junak postupno oblikuje i sazrijeva mu ideja o njegovoj budućoj, doživotnoj misiji, dobro je raspletena, a cijeli završni dio, od načina na koji se Zagor pojavljuje na sastanku do borbe s Oga-Itom, prepisan je od Nolitte, uz nekoliko sitnih Burattinijevih varijacija, poput Tonke i posljednje vinjete koja zatvara miniserijal.

Možda će oni koji ovim miniserijalom po prvi puta čitaju genezu Zagora biti oduševljeni, baš kao i oni koji Zagora čitaju povremeno, ali činjenica je da „Korijeni“ ostaju Burattinijevo sažimanje već viđenih elemenata, s ponekom uspješnom varijacijom i isto tako s ponekom neuspješnom ili nepotrebnom varijacijom i revizionizmom dva ključna lika, a Zagorova geneza u suštini ostaje ista, zbog toga priči ide ocjena šest.


Ima nešto što me jako oduševilo, a to je da je Burattini prepustio da nam više crtež priča priču a manje njegova objašnjavanja, pa tako ovaj put izostaje kritika na njegov stil pisanja, stoga scenariju ide fina zaslužena osmica. Stvarno nemam zamjerke-tečan stil pripovijedanja, scenarij je brz i agilan, neopterećen suvišnim objašnjavanjima i racionaliziranjima, rekao bih pravi moderan scenarij, pa se pitam je li to „onaj“ Burattini?! Ma što god tko mislio o ovome, mora se priznati da postoji srce i strast u ovome. Burattini je napisao scenarij koji evocira poznate nam činjenice iz sedam ranijih priča isprepletenih s novim elementima, a sve se to fluidno stapa poštujući izvornu priču. Na šezdesetak stranica koliko ima svaka priča, svaka scena je dobro uklopljena kako bi se maksimalno iskoristio njezin potencijal, a scene variraju od intenzivnih brutalnih akcijskih prizora do tragičnih, dirljivih, čak i poetskih, a dijalozi su kratki i sažeti, koncizni. Kada bih ukratko sumirao sve ovo, izgledalo bi ovako-trik ili varka (zavisi iz kojeg kuta gledate na ovo) je umetanje više-manje zanimljivih novih detalja u Nolittin narativ bez mijenjanja tijeka priče. Dakle, Burattini nam nije donio ništa kontroverzno i ništa što bi radikalno prekrajalo Zagorovu prošlost, već samo daje osobnu i legitimnu interpretaciju nekih događaja iz Zagorove prošlosti.

Crteži šestorice majstora donose nam prekrasne intenzivne sekvence i zbog toga „Korijeni“ definitivno ispadaju ušminkana verzija stare Nolittine priče. S grafičkog gledišta meni je ovo iznimno i prekrasno, začinjeno odličnim kolorom, s napuštanjem klasične Bonelli rešetke u korist tabli sa slobodnim strukturama bliskim BD-u i američkim stripovima, naracija sa suhim i bitnim dijalozima, ali i nijemih vinjeta koje govore više od tisuću riječi poput scene Zagorovog izlaska iz goruće kolibe, noćne more u kojoj se pojavljuju Mike i Betty proždrijeti plamenom, zagrljaj Pata i Fitzyja, Reyesovo samoubojstvo, Zagorovo pojavljivanje na vijeću poglavica i daju čiste i iskrene emocije. Prekrasno, guštao sam čitati ovaj miniserijal, a o Rubinijevim naslovnicama ne treba ni govoriti-majstor se opet dokazao, baš kao i debitanti Valerio Piccioni, Maurizio Di Vincenzo, Walter Trono, Giuseppe Candita, Giovanni Freghieri i Oskar, pa se pitam zašto ti crtači ponekad ne nacrtaju neku Zagorovu priču i donesu nam toliko potrebnu svježinu i kvalitetu. Dakle, nakon svih pluseva i minusa koje sam vam naveo, na vama je da donesete vlastiti sud o ovome.

Naprijed

N/A

N/A

Naprijed

Recenzije čitatelja

  • drogsy

    Ukupna ocjena 54%

    5, 3, 7, 9

    Počinje solidno, ali onda postepeno postaje sve gore i gore. I nije tu samo problem Buretovo standardno tretiranje čitatelja poput idiota i gluposti u scenariju (kad se Jelena sastane u šumi sa svojim mužem psihopatom, pa joj ovaj do u najsitniji detalj počne objašnjavati kako ju je našao je bilo posebno debilno) , već i u samim postavkama priče. Čak je i Boselliju kada je pisao "Dugin most" bilo jasno da ne može prčkati po ključnim postavkama serijala. Mike Wilding jest naredio pokolj Abenakija, i da, napravio je to iz mržnje i osvete, kao i njegov sin puno godina kasnije. Ali Bure ovdje pokušava iskupiti i Zagora prikazujući Solomona Kinskog kao totalnog šupčinu koji se iživljava nad indijancima, i sve je to skupa bilo jadno čitati. Inače, cijeli mini-serijal je kombinacija epizoda "Zagor priča", "Legenda o Wandering Fitzyju" i "Nulta godina Darkwooda", no čak su i ove Buratove epizode bolje u originalu nego ovdje, dok je Nolittin origin miljama superiorniji, unatoč starosti od 50 godina. Crtež je dobar, pogotovo od Di Vincenza, ali ipak je za nešto ovakvo trebalo angažirati bivšu kremu Zagorovog crtačkog staffa poput Andreuccija i Rubinija, koji je napravio odlične naslovnice, kao mali podsjetnk na to kako su mogle izgledati u redovnoj seriji.

    25.11.2021
    06:51:00 sati
    drogsy
    uredi
  • delboj

    Ukupna ocjena 72%

    8, 7, 7, 6

    Za početak, ovo je djelovalo obećavajuće. Crtež prvog dijela je zanimljiv i mogu reći da mu boja pogoduje, jer bolje dočarava atmosferu. Pripovijedanje na ovako malom broju stranica je dinamično, nije dosadno, ali nije ni zbrzano. Prvi utisak o Majku Vajldingu je da se sad baca neko malo drugačije svjetlo na njega. Zanimljivo je da se prvi put spominje Zagorov djed. Ne bi me začudilo da dobijemo još neke priče o Zagorovom najranijem djetinjstvu, a možda čak i o Majkovom životu u Irskoj. Ovdje opet vidimo scenu iz trećeg giganta kako su se upoznali Zagorovi roditelji. Jedino je pomalo čudno da za deset godina u toj šumetini nisu imali još djece. Na kraju poslije stripa vidimo Zagora kako čita Posljednjeg Mohikanca. Možda sve to sad treba da se uklopi u priču iz onog maksija da je pročitao još Kuperovih romana i to prije nego što je napunio deset godina... Drugi dio je manje-više varijacija dijelova Pravde skitnice Ficija. Tu i tamo se možda ponešto novo i sazna, recimo onaj Ficijev ulazak u kuću pokojnog advokata nakon razgovora s čudnjikavim šerifom i njegovim pomoćnikom. Sve u svemu, može se reći da je ovo ubrzana verzija već viđenih događaja, ispripovijedana u jednoj kratkoj priči s veoma dimaničnim načinom kazivanja i pomalo inovativnim crtačkim stilom. Mladi Pat je već jednom nogom zakoračio na svoju životnu stazu, ali još oko njega kruže oni infantilni nagoni. U trećem dijelu sam imao utisak da je jedan od Buratinijevih ciljeva bio da prikaže zašto je Zagor kasnije bio uzdržaniji prema ženama, jer ga je ovdje otmica naučila do čega može da dođe. Ovaj format od 64 stranice očito je spriječio Buratinija za mnogo toga bespotrebnog, tako da priča teče dosta glatko, događaji se brzo nižu i nema mnogo zamajavanja. Crtež onako. Naslovna ne valja. U četvrtom dijelu nekako je u ovom sve to malo pretjerano, da Zagor u mladim danima onako sam pobije cijelo to pleme... Očito je Buratinijev glavni cilj ovdje bio da prikaže mladog Zagora momentalno suočenog sa surovim činjenicama, pa je malo i promijenio izvorne postavke. U petom nastavku sam bio iznenađen da je Fregijeri ovo ovako dobro nacrtao. Ne liči nimalo na dilanovske radove. Sama priča je skoro u potpunosti već viđena, samo prerada nekih starih radova. Malo jasnije se ovdje razjašnjava to s Atlantidom i Mu. E ne znam baš zašto ovoliko silovanja posljednjih godina u serijalu, toga prije nije bilo ni u naznakama. I Buratini je namjerio da ovog mladog Zagora prikaže kao malo nasrtljivijeg na žene. Posljednja sveska donosi skoro u potpunosti prepričano u skraćenom obliku ono što je viđeno na samim počecima serijala. Ništa novo osim malo modernijeg pristupa i onog samoubistva. Spominje se i to prvobitno zamišljeno ime Ajaks. I ne znam baš čemu Donijevo pojavljivanje. Inače, šteta što ga je Mortimer ubio.

    25.11.2021
    14:41:00 sati
    delboj
    uredi
  • prop_ovednik

    Ukupna ocjena 69%

    6, 5, 9, 9

    Ono što ipak ne mogu oprostiti Buretu u svemu ovome je karakterizacija Kinskya, da tamo mlati indijanku jer se ponaša nedolično, koji je to vrag? I onda još pravda ćaću, praktički je bio mlad i nejak da se odupre, nježna duša... Te stvari su potpuno krive, cijela ideja Nollitina je bila u tome da Zagor shvati da je jednake razloge za osvetu imao Kinsky kao i on, upravo zato tamo u "Riječnom duhu" kaže onom kockaru "I ja sam išao za osvetom i shvatio kako je to besmisleno" (tako nešto, ne pamtim sad detaljno)... Znači, i Toninelli kuži to, shvaća da je Zagor krenuo ovim putem jer je suštinski napravio isto što i Kinsky. I to bode u oko kroz cijelu ovu mini-seriju i ne mogu radi toga dati bolje ocjene, mada je kasnije bilo dobrih stvari - i Fitzy i cirkusanti i malo romanse, jedan divljiji i opasniji Zagor, sve to ima smisla, ali ruše se temeljne postavke, Burattini stvarno pretjeruje u toj želji da Zagor bude njegov, da stvori svoj paralelni svemir. Pohvaljujem što mu priče u dinamici ne padaju, kao da mu manji broj stranica više odgovara - čak i ne priča toliko, ima par lipih scena di samo crtež vodi.

    Crteži su bili dobri, nemam zamjerke, naslovnice isto tako, drže ritam!

    25.11.2021
    14:51:00 sati
    prop_ovednik
    uredi
  • Kruger

    Ukupna ocjena 93%

    10, 10, 8, 9

    25.11.2021
    16:06:00 sati
    Kruger
    uredi
  • Ukupna ocjena 44%

    2, 2, 8, 8

    OK, priča počinje odlično, prvi dio bi ocijenio sa 90%. Imamo poznatu priču ispričanu na malo drugačiji način uz odličan crtež i naslovnicu. Nažalost več drugi dio je ubitačno loš sa nekim potpuno nepotrebnim likovima, zapletima i razpletima koje mi se ne da niti nabrojavati, ili analizirati. Ja u svojoj kolekciji imam broj 1, svega ostalog sam se riješio, jer ne volim, da mi neko uništava omiljenog junaka sa lošim pričama. Moje ocjene su za cijeli serijal.

    25.11.2021
    17:53:00 sati
    tekumze
    uredi
  • goghy

    Ukupna ocjena 84%

    8, 8, 9, 9

    Za recenziju 10.

    25.11.2021
    18:48:00 sati
    goghy
    uredi
  • Deers

    Ukupna ocjena 62%

    5, 6, 7, 8

    Zapravo i nije to loš strip sam po sebi. Solidno počne. Burattini priča Nolittinu priču na jedan naizgled moderniji način. Sve to želi povezati sa svojom mitologijom iz Nulte godine i nadograditi na nedavne motive iz njegove prošlosti. Tu i tamo nešto doda, malo izmjeni radi radnje ili jer misli da je motiv, ili narativna nit pogrešna i to je OK. Nema svetih krava. Ništa nije zapisano u kamenu..... Kad mi samo to što je mijenjao imalo smisla! Kad ne bi sve izgubilo na važnosti. 

    Čemu mijenjati Mikovu osobnost? Zašto je bolje da je čovjek sa grijehom najedanput samo kukavica i slabić? Zašto je Kinsky morao biti zvijer a ne samo razjareni osvetnik poput Zagora? Njegov odraz u ogledalu zbog kojeg shvatio da osveta pita osvetu? I da jednom mora stati? zašto od svih odgovara na nepostavljena pitanja ne daje na ta? 

    Crtež je dosta dobar Di Vincenzo I Piccioni tu prednjače. Čak ni Freghieri ne ispada loše i dobro se snašao. Trono solidan dok su ostala dva puno lošija. Ne spašava ih ni boja. Naslovnice su OK ali variraju. Sve u svemu bolje od redovnih.

    Strip ne bi bio loš ali ako se usudiš nešto napraviti, moraš biti spreman prihvatiti teret neuspjeha. zato ocjena manje.

     

    26.11.2021
    18:37:00 sati
    Deers
    uredi
  • Hercule Poirot

    Ukupna ocjena 56%

    5, 6, 6, 5

    Promašaj. Kao da je trebalo oprati Zagorovo podrijetlo, strašno je to kozmetičko uljepšavanje Mikeova krvocida, strašno... Kao da me zanima kako je Zagor naučio vješto koristiti transport s pomoću lijana, bar da mi to nisu dirali, ali ne, Zagora je to naučio djelatnik cirkusa. Uvijek sam zamišljao da ga je tim trikovima naučio neki stari indijanac ili da je Zagor, sasvim razumljivo, u tom pogledu iskoristio sve prednosti močvare u kojoj obitava. Čemu uopće ovi Korijeni? Zar samo da vidimo da Zagor može sprčiti žensko? Zar samo zato da se frizira podrijetlo njegove obitelji? Užas.

    Crtež u prosjeku. Neke crtače ne može spasiti ni boja. Džaba je tu promatrati perspektivu, vizualne efekte, poziciju čitatelje, nekima ne bih dao da crtaju karikature, a kamoli Zagora. Oni bolji crtači ne mogu sakriti lošije.

     

    Naslovnice?Zar stvarno desetka igore? Iako poštujem tvoj izbor, o tome ne dvoji. Ne znam koja bi mi to naslovnica izgledala vizualno atraktivna, a da je nekome mogu opisati i u podne i u ponoć? Naslovice grozne.

     

    Sve u svemu Korijeni su, alkarski kazano, u niiišttaaa! 

    27.11.2021
    13:16:00 sati
    Hercule Poirot
    uredi
  • Ukupna ocjena 22%

    1, 1, 4, 4

    28.11.2021
    03:07:00 sati
    LL1986
    uredi

Najnovije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Crna ljubav
    Kod: DDJP DRKW 8
    Ocjena: 76%
    Vrijeme: 27.11.2021. 19:48:00
    Autor: Koresh
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 491
  • Korijeni
    Kod: ZG KRJNUB 1/6
    Ocjena: 82%
    Vrijeme: 25.11.2021. 0:11:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 9
    Broj pogleda: 1572
  • Dva života Drim
    Kod: DD VEC 14
    Ocjena: 72%
    Vrijeme: 23.11.2021. 0:36:00
    Autor: -Dule-
    Broj komentara: 3
    Broj pogleda: 1122
  • Smrt filmske zvijezde
    Kod: NR LIB 4a
    Ocjena: 57%
    Vrijeme: 21.11.2021. 0:16:00
    Autor: Hercule Poirot
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 1673
  • Mikijeve najluđe avanture
    Kod: MIMA GLE 2
    Ocjena: 82%
    Vrijeme: 19.11.2021. 0:12:00
    Autor: Lord Vader89
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 1124

Aukcije

Forum

Najčitanije

Vijesti

Magazin

Recenzije

  • Žrtve i krvnici
    Kod: NN LIB 71c
    Ocjena: 96%
    Vrijeme: 9.11.2021. 0:20:00
    Autor: Jerry Krause
    Broj komentara: 1
    Broj pogleda: 2271
  • Crne suze
    Kod: ZG LU 321
    Ocjena: 34%
    Vrijeme: 3.11.2021. 0:10:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 11
    Broj pogleda: 2246
  • Povratak u kuću strave
    Kod: ZG LUSP 41
    Ocjena: 36%
    Vrijeme: 12.10.2021. 1:13:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 12
    Broj pogleda: 2237
  • Vigilanti
    Kod: ZG LU 316/317
    Ocjena: 41%
    Vrijeme: 28.10.2021. 0:17:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 8
    Broj pogleda: 2005
  • Oči sudbine
    Kod: ZG PRIDA 1
    Ocjena: 80%
    Vrijeme: 2.10.2021. 8:38:00
    Autor: igor 12
    Broj komentara: 10
    Broj pogleda: 1997

Aukcije

Forum