Hellingen! S njim je Nolitta zaozbiljno krenuo i u idućih 17 godina proveo Zagora i Čika kroz nezaboravne avanture koje zauvijek ostaju u srcu Zagorovaca, u pričama u kojima je sve bilo moguće jer je u njih unio svu svoju kreativnu maštu i strast. Hellingen. S njim se Nolitta oprostio od Zagora, i to na kakav način! Ludi se znanstvenik u toj priči čini nepobjediv jer se udružio s vanzemaljcima i uz njihovu pomoć želi osvojiti svijet. Ostaje nejasno, tj dano je svakom čitatelju na proizvoljno tumačenje što se točno desilo u „makromolekularnom modulatoru ioniziranog polja“ (fensi šmensi naziv kabine za teleportaciju). Ako usporedim uspješnu Čikovu teleportaciju s Hellingenovom, izgleda da je nešto pošlo po zlu. Je li ga taj uređaj trebao dovesti negdje na sigurno i je li se nešto nepredviđeno desilo jedan autor tumači na svoj način, radikalno modificirajući Hellingena u pravu inkarnaciju Zla kojeg ni smrt ga nije uspjela zaustaviti; genije zla se ponadao da pod drugim perom može poraziti Zagora, no grdno se prevario, Tiziano Sclavi mu je pokazao kako stvari stoje. Hellingena, zlog profesora s klasičnim deluzijama svemoći, u život je vratio Wendigo zahvaljujući stroju koji je spojio njegove atome razasute po svemiru, a ludi znanstvenik gubi svaki trag ljudskosti (ako ga je ikad imao), postajući sluga Kaosa. Čak je i kloniran, klon je eliminiran, vratio se izvorni Hellingen (koliko može biti s obzirom da ga je Burattini nabrijao znanjem crne magije naučene u Wendigovoj dimenziji kaosa), za kojeg Zagor vjeruje da je mrtav, ali je zapravo zatočen u tajnom vojnom objektu.
Ma znate što, neću vam govoriti o Sclavijevom Hellingenu, niti Bosellijevom, još manje o Burattinijevom. Govorit ću vam o Hellingenu kakvog ga je Guido Nolitta zamislio, o ludom genijalnom znanstveniku posvađanim s cijelim svijetom, koji je izumio dvadesetmetarsko čelično čudovište. Govorit ću vam o Hellingenu koji još ne posjeduje onu zastrašujuću karizmu koju će steći u narednim pričama. No prije toga valja se vratiti na početak ovog prvog, sudbonosnog susreta Zagora i Hellingena, koji će definirati sve njihove buduće susrete.
U svojoj povratničkoj priči Nolitta je odredio pravac kojim će se čvrsto kretati naš dinamični duo. Za razliku od oca mu, koji je često Zagora i Čika frenetičnim tempom uvodio u avanture, konstrukcija uvoda u priču je nolittovska: otvara priču dugim Čikovim komičnim gegom, a što je još važnije za napomenuti je lik Trampyja, koji se pojavljuje prvi put. Ovdje još ne doznajemo ime stare skitnice, nema ni definirani izgled kojeg će Ferri i Donatelli u idućim pojavljivanjima usavršiti, ali je već sada razvidno o kakvom se popratnom liku u serijalu radi. Simpatično potucalo živi američki san na svoj način, lutajući od mjesta do mjesta u vječitoj potrazi za naivcima na čiji će račun napuniti želudac. Trampy je ponekad Čikov ortak, ponekad life coach koji ga uči životnim mudrostima u stilu kako napuniti trbušinu na tuđi račun ili zaraditi lovu varajući ljude, ali njihovo ortaštvo počesto pođe po zlu na simpatičan i duhovit način. S vremenom će dugi Čikovi gegovi s ili bez Trampyja postati zaštitni Nolittin znak kojeg će koristiti gotovo svi scenaristi i siguran sam da svaki Zagorovac koji drži do sebe ponekad pročita te priče i prisjeti se emocija i strasti koje su mu u djetinjstvu i mladosti dale Nolittine priče o Duhu sa Sjekirom.
Komični Nolittini prolozi ujedno su najava velikih avantura i priprema čitatelja za ozbiljnije događaje koje uvijek željno očekujemo nakon takvih uvoda. A ti događaji su ujedno dramatični i pustolovni, često obojeni misterioznošću onoga što je pred nama i našim junacima. Još jedna Nolittna karakteristika je polako ulaženje u srž priče. Kako se radnja ne odvija u Darkwoodu i ovaj put nevolje ne dolaze k njima, potrebno je Zagora i Čika pokrenuti u avanturu, a Nolitta to radi uraganom. Jer ono što se čini da će biti tek još jedna priča o Zagorovoj intervenciji pri smirivanju indijanske pobune na drugoj obali jezera, Nolitta vremenskom nepogodom pretvara u nešto neslućeno i neviđeno do sada, pretvara avanturu u livestreaming na jednom malom jezerskom otoku.
Smrtnu opasnost u kojoj su se našli, Nolitta koristi kako bi još više učvrstio odnos Zagora i Čika, jer scena u kojoj Zagor bez imalo razmišljanja skače u podivljale vode kako bi spasio malaksalog Čika i potom ga hrabri da izdrži jednostavno je predivna, baš kao i scena Zagora koji iscrpljen pada u nesvijest. Potom ih Tesekine Ottawe odvode u selo, no Zagor odmah primjećuje neke čudne stvari. Ottawe, mirni ribari, žive u strahu. Pod prijetnjom, moraju opskrbljivati namirnicama skupinu bijelih kriminalaca. Klasični reket, rekli bi, no iza toga se krije nešto daleko opasnije, i to po cijelu Ameriku. U Zagorovoj je naravi da misterij mora biti razjašnjen, i on kreće u akciju. Nolitta ne krije da je velikom palisadom oko indijanskog sela i namirnicama koje Ottawe negdje nose bio inspiriran Cooperovim i Schoedsackovim filmskim klasikom, a događajima koje će uslijediti još jednim filmskim klasikom i negativcem iz stripa Brick Bradford, preciznije Avilom Blueom, ludim genijalnim izumiteljem divovskog robota, kao i Virusom, kako osobnošću, tako i izgledom, protagonistom znanstveno fantastičnog stripa iz 1939. Pedrocchija & Molina.
Dakle, ideja o ludom profesoru i ogromnom robotu nije originalna, ali je briljantno smještena u kontekst koji nema veze sa znanstvenom fantastikom. Ovo je prva Zagorova avantura koja je ambiciozna i domišljata idejama, stoga odskače od svih prethodnih. Avanturu, koja se danas nekima čini naivna i zastarjela, smatram najznačajnijom i najvažnijom pričom tog doba, jer Nolitta po prvi put unosi famozni sense of wonder karakterizirajući priču na pamtljiv način. Moglo bi se reći da je znanstvenu fantastiku prilagodio Zagoru na najbolji mogući način, jer pričom dominira divovski robot jednostavne estetike i velike razorne moći. Zagor je apsolutno nemoćan pred tim divom, a prizori dolaska čeličnog čudovišta, Zagorovog lica straha i iznenađenja i panike i smrti posijane među Ottawama jednostavno se ne zaboravljaju. Ili prizor kada Zagor može u miru pogledati Titana, u velikoj baraci u gnijezdu bandita. Zagor ga je vidio na djelu i zna njegovu destruktivnu moć, a vidjevši ga kako mirno leži, izražava čuđenje pred tim mehaničkim divom. Tako Nolitta naglašava Zagorovo spontano divljenje prema geniju koji je Titanu dao život.
A taj genije je Hellingen. Heroj plemenite duše prvi put protiv sadističkog i nemilosrdnog zločinca obdarenog vrhunskom inteligencijom, i već u ovom prvom pojavljivanju nagovještava tek kasnije zasluženu reputaciju ultimativnog Zagorovog neprijatelja. Primarna vodilja tog ludog i genijalnog znanstvenika je ogorčenost prema znanstvenoj zajednici jer su ismijavali njegovu kreativnost i izume. Ismijavan od svojih kolega znanstvenika, briljantni i zli profesor Hellingen povlači se na mirni otok u jezeru Erie, gdje nastavlja s izgradnjom svog Titana. Ipak, uz svu njegovu genijalnost, mora koristiti i pomoćnike. Zahvaljujući kriminalcima koje predvodi okrutni Craven, Hellingen je porobio mirne stanovnike otoka koji im plaćaju reket u namirnicama. On želi pokazati da je iznad akademskih kolega kako iz puke osvete, tako i da pokaže svoju genijalnost i osvoji svijet. Upravo zbog tog njegovog megalomanskog cilja, Nolitta ovdje po prvi put koristi Zagora kao arhetipsku figuru dobra koja se suprotstavlja zlu.
U ovoj su priči Zagor i Čiko na svojim veličanstvenim vrhuncima, a takvih će pod Nolittinim perom biti još. Čiko je protagonist šaljivih gegova kojih u ovoj priči ne manjka, ali koji ne umanjuju njegov altruizam i herojstvo kada spašava indijanskog dječaka pred nezaustavljivim Titanom. Vidimo Zagora koji Ottawama usađuje ponos i bunt, obučava ih u korištenju oružja i podsjeća ih, kada klonu duhom nakon Titanovog destruktivnog pohoda, parafrazirajući slavni Churchillov govor o krvi, znoju i suzama, da sloboda zahtijeva borbe i žrtve. Vidimo Zagora, priprostog čovjeka iz darkvudske šume, protiv ciničnog zlog genija. Plemenitost, srce i sirova snaga protiv genijalnog intelekta u službi zla. Nemogući i neravnopravan dvoboj između čeličnog čudovišta i Zagora, Nolitta potom pretvara u stvarnost. Zagor ne prihvaća prijedlog o savezništvu kojeg mu Hellingen nudi, iako je sputan čeličnim okovima i nemoćno gleda kako Titan uništava sve pred sobom. Naravno, čak i junak poput Zagora bi mogao lagati u svrhu da se oslobodi okova i spasi Indijance. Ali, kakva bi ti onda pobjeda bila?! Ne, to nije Zagor kakvog ga je Nolitta zamislio, i Zagor oslobađa svoj bijes i nadljudsku odlučnost sve dok čelik ne popusti! Kakav preokret! Jacopo Rauch je prepoznao taj element nadljudskog heroja i upotrijebio u svome jubilarcu (vidi str. 83).
Na kraju, Zagor koji vjeruje u iskupljenje, žali što nije imao prilike dovesti Hellingena, za kojeg vjeruje da je mrtav, na stranu dobra, u službu čovječanstva. Koliko smo samo puta vidjeli Zagora kako riskira vlastiti život da antagoniste spasi iz pogibelji, pružajući im priliku da se preobrate i iskupe, i čovjek se ponekad zapita nije li to naivno od njega? Svijet bi puno ljepši i mirniji bio bez tih monstruma u ljudskom obliku. Moguće da je Nolitta u ovoj priči polako počeo razvijati jednu ideju, koju će tek godinama kasnije realizirati. Ideju da je i Zagor jednom davno bio loš čovjek obuzet bijesom, mržnjom i osvetom, pa se iskupio, tj. još se iskupljuje za svoj grijeh. Volim misliti da baš zbog toga svojim neprijateljima nudi šansu, nadajući se da će se oni iskupiti za svoja nedjela.
Moram spomenuti i svojevrsni dodatak priči, koji nema veze s glavnom radnjom. Ipak je to vrijeme striscia formata i to je bila uobičajena praksa tog vremena. Na putu u Darkwood, Zagor i Čiko staju da se odmore u svratištu Isaaca i Abrahama Bakerfielda, gdje postaju žrtve krađe i pokušaja ubojstva dijaboličnih blizanaca. Ima tek 18 stranica, ali ono što je Nolitta u njima izveo je prava mala majstorija. Iako je razvoj priče prejednostavan, iako su negativci smiješni naspram Hellingena, ono što je znakovito je način na koji ih je Zagor porazio. Dok pri porazu Hellingena, genija, koristi nadljudsku snagu, protiv blizanaca, koji i nisu najbistriji likovi, koristi pamet i lukavštinu. Baš sočan kontrapunkt da zaokruži priču.
.GIF)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
 - kopija.jpg)
.jpg)
.gif){kind=avatar}
.jpg)
.jpg)
